Plesala sam na zaleđenoj pučini trenutka, nisam se više mogla sjetiti nedosanjanih snova, ali sam znala da su ostali zatomljeni u dubini podmorja, zaleđeni kao rani mraz u Freudovoj santi leda, kao znamenje nedostatka sreće. Često sam se pitala postoji li način njihova oživljavanja i vraćanja u ljubičasti san koji sam s budna sanjala. Je li moguće odlediti onaj dio bića koje svjesno zaledih u vremenu tugaljivih previranja, pretakanja osjećanja iz kaleža punog gorkih suza u pehar duševne praznine. Onda na ovozemaljskim stazama sretoh oči boje sna. Oćutih zaboravljene nemire, naslutih vrenje davno usahloh izvora žudnji, spoznah laž kojom sam hranila moju nesretnu dušu. Prisjetih se misli ispisane na ulazu u proročište podno Parnasa. Čovječe upoznaj sebe. Da, moram upoznati sebe da bih mogla oživjeti želje za žuđenim zagrljajem. Odlućih se na umiranje, da bih se mogla ponovo roditi nova ali ista ona koja sam bila prije utapljanja u samosažaljenu. Svjesno uranjah u vještićji kotao podsvjesnih slutnji, ispijah kapljice gorčine da bih osjetila potisnute boli, čula zvuk zaboravljenih tužaljki otpijevnih na opijelu umirućih vjerovanja. Vidjeh sebe u odori samoubilačke svijesti kako si zabija nož u tkivo i umire na ognjištu nedosanjanih snova. Deja vu me prizemljio u trenutku grijeha i ponudio mi hostiju pomirenja sa sudbinom. Uzburkanost vrulje je slijevala ponornice nutrine u ocean života. Oćutih one davno zaboravljene nemire bolnog rastanka sa jednim djelom mladosti. Kušah jabuku koju mi je ponudila zmija iznjedrena iz moga genoma, proživjeh istjerivanje iz carstva Elizeja koje prouzrokovah svojom žudnjom za pronalaženjem izvorišta ljubavi koje nisam osjećala u sebi. U treptaju jantarnog sjaja tvojih očiju naslutih blizinu daljina, kojima sam pohlepno težila koračajući dolinom suza. Oćutih kako se budim iz nedosanjanog sna i kako ga prelijevam u praskozorje svjesnosti. Sjetih se Marquesovog pisma prijateljima, spoznah da je dobra literatura lijek i ispisah molbu na santi leda i sačekah izlaza sunca. Osjetih otapljanje djelića sante leda u sreći koju dotaknuh priznanjem grijeha u sukobu sna i jave, na margini imaginarnog ružičnjaka i perivoja u kojem su mirisi ruža stvarnost od koje sam bježala. Uvelih osamnaest crvenih ruža procvjetaše na obroncima sjećanja i zagrliše me mirisom tvoga tijela. Na klifu oceana snova osjetih dodir tvojih usana i ispih želju koja je snažnija od sna. Izađoh iz zavjetrine sna i zakoračih u uzburkanu nutrinu kugle života, u zbilju punu čujnosti i čulnosti, u tišinu punu osmijeha srodnih duša i glazbe svirane na strunama ljubavi.

http://sretan-trenutak.blogspot.com