Ždral putuje k toplom jugu – u jeseni,
A meni je put sjevera – u jeseni.

stih ove tužne pjesme Stanka Vraza me uvijek u jesen prisjeti na ljepotu ždralova plesa i ja vjerujem u toplinu juga koji nosim u srcu.

Prije ljubavnog čina ždral izvodi glasan i vrlo kompliciran svadbeni ples, koji je postao i pojam izraza ljubavnog žara "ždralov ples". Te čudesne ptice plesom izražavaju svoje raspoloženje, obilježavaju teritorij i međusobno komuniciraju. Plešući raširenih krila mužjaci i ženke se glasaju, čini se kao da pjevaju i kreću u ritmu svojih glasova.Taj fascinantni ples odaje njihove osjećaje, oni se približavaju i udaljavaju, poskakuju, hodaju ukočenih nogu ili savijajući "koljena", kimaju glavama, klanjaju se, izvode piruete i kljunovima dižu sa tla kamenčiće i bacaju ih u zrak. Uspravljajući gornji dio tijela i spuštajući raširena krila, ženka grgutavim glasanjem poziva mužjaka na ljubavni čin. Tada nastane muk, ljubavna tišina iza koje slijedi glasanje u duetu i čišćenje i uređivanja perja. Duet povremeno odzvanja kroz čitavo razdoblje gniježđenja a i kasnije, kao znak zajedništva para. I prije nego što mogu letjeti, mladunci nauče sve raznovrsne i komplicirane pokrete ždralovog plesa. Većina vrsta ždralova živi u trajnim monogamnim zajednicama pa kod njih svadbeni ples nije način osvajanja partnera, nego međusobno dokazivanje privrženosti što dodatno učvršćuje njihovo zajedništvo.

Kada razmišljamo o čovjekovom stvaralaštvu i njegovoj tisućljetnoj potrebi da iznjedri način kako bi što ljepše i što bolje izrazio svoja unutarnja stanja, onda je pokret sigurno na prvom mjestu.

Još u vremenu prije razvoja plesa i glazbe pokret je bio sredstvo kojim je pračovjek izražavao svoj strah, svoju ljubav i tugu. Pokret praćen neartikuliranim glasovima, uzdasima, kricima, mrmljanjem je odavao čovjekova uzbuđenja, glas i pokret su se sjedinjavali i postajali pokazatelj osjećaja.

S vremenom su neartikulirani zvukovi prelazili u govor, pa u melodiju i na koncu postajali muzika kojom se može izraziti ono neopisivo i neizgovorljivo. Svakodnevni pokreti tijela su s vremenom sjedinjujući se ritmom pjesmi, prelazili u ples.
Čovjek je u tom davnom vremenu uistinu živio u zajednici s prirodom i od nje učio. Studirajući razvoj pokreta i nastajanje plesa, antropolozi, etnolozi i etolozi pronalaze sličnosti ritualnih plesova davnih plemena s plesovima životinja kojima su se plemena klanjala, divila i kojih su se bojali.

Pored "ždralovog plesa" u životinjskom svijetu je poznat i ljubavni ples tetrijeba. Mužjak si prvo nogama ucrta osobnu pozornicu, u obliku kružnice, na kojoj u predvečerje osvaja odabranicu izvodeći svoj zavodnički ples. Samo jedan mužjak pleše dok ga drugi mirno promatraju. Tek kada on završi i odluta sa svojom odabranicom, drugi mužjak omeđuje svoju pozornicu i počinje plesati.

Zoolozi su, proučavajući načine ponašanja u vrijeme parenja u životinjskom svijetu, pronašli te elemente kod riba, gnjuraca, insekata. Jedan od poznatijih zoologa Konrad Lorenz je tvrdio da čovjek sigurno nije prisutan u životinji, ali da je životinja još uvijek prisutna u čovjeku.

Upravo to animalno u čovjeku me navodi na razmišljanje o plesu kao osnovi pokreta i izvora njegovog umijeća. Prisjećam se djevojaštva i vremena kada je plesni podij bio mjesto na kojem smo doživljavali prve zagrljaje i skrivene ljubavi. Plesali smo nesvjesno ždralov ples, bili gluhi pored tetrijeba, vrtili smo se u začaranom krugu naših tek probuđenih osjećaja i pokretom tijela izražavali ono što tada nismo znali pretvoriti u riječi.
Među ritualnim plesovima primitivnih naroda se susrećemo i s plesovima ozdravljenja. Pokret je tada bio sredstvo kojim su se istjerivali zli duhovi, demoni, vampiri iz tijela oboljelog. Danas se terapija plesom preporuča kod psihičkih preopterećenosti kao što je svakodnevni stres. Terapijom plesnim korakom se postiže bolja pokretljivosi, istančava način izražavanja osjećaja, oslobađaju zatomljeni strahovi.

Pretvorimo li svakodnevni pokret u naše umijeće, pokret dobija nove konotacije i prestaje biti sredstvo kojim obavljamo svakodnevne poslove ili medij koji nam služi pri bavljenju nekim sportom.
Terapija plesnim pokretom je put ka oslobađanju tijela iz okova čvrste materije i svjesno ulaženje dubinu duše, u onaj svijet za koji još nismo pronašli pravo ime. Pokretom spoznajemo najdublje slojeve naše prirode, a ples nas uvodi u umijeće kojim to do tog trena neizrecivo i neopisivo možemo i izraziti.
Dogodi se često u našim životima da u trentku bijesa, koji nemožemo izraziti riječima, lupnemo vratima ili bacimo vazu na pod. To je isto pokret koji nam je pomogao da se oslobodimo nagomilavanja negativne energije u tijelu.
Pokret i ples su jedan bez drugoga nezamislivi, ali rijetko tko razmišlja u svakodnevnom životu o eleganciji pokreta, skoro nitko ne pokušava u koračanje unijeti ritam, u glačanje, pranje zuba, podizanje čaše, vilice i noža njegovu lakoću, u sjedenje i ležanje dinamiku.
S malo svijesti o tijelu i pokretu svakodnevni poslovi nebi više bili opterećenje nego vječna gimnastika, fitness za dušu i tijelo, ples za osjetila i osjećaje.

Plešimo srcem

Nedavno sam promatrala srednjegodišnjake na plesnoj večeri s motom, "Ritam južne amerike". Dvoranom je treštala muzika nama stranog ritma, ritma s kojim nismo odrasli, ritma koji ne nosimo u sebi. Taj ritam treba naučiti osjećati, treba ga znati sjediniti s odkucajuma srca i ritmom disanja.
Sjedila sam u gledalištu i promatrala pokrete koji nisu budili u meni očekivani doživljaj. Ni u jednom držanju tijela i pokretu nisam naslutila ritam Tanga, Salse ili Bolera.
Neumorni fotograf je te večeri slikao sudionoke tog plesnog vjenčića pri sjedenju za stolom, u trenutku kada su podizali čaše, pri plesu i razgovorima. Nekoliko dana kasnije sam vidjela te fotografije. One odaju odlično raspoloženje i dobru atmosferu koja je vladala u plesnoj sali, ali ljepotu tijela i plesnog pokreta nisam vidjela.
Moj problem je da ja uvijek sve što vidim doživim mojim kinetičkim osjećajem, pa u držanju tijela i pokretima tražim osjećaj za ritam i dinamiku.
Ako netko sjedi s opuštenim trbušnim mišićima i napred pognutim ramenima, taj sigurno ne osjeća dinamiku sjedenja. Isto je sa onima koji sa osmjehom na licu uvode partnericu u ritam Tanga, a pri tome imaju potpuno napete vratne mišiće, podignuta ramena i uvučenu glavu. Oni sigurno nemogu s lakoćom izvesti najosnovnije korake Tanga, dva lijevo, jedan desno.........
Tada se pitam čemu služe tečajevi, ako ne tome da uistinu osjetimo od kuda u našem tijelu počinje plesni korak. Pokret počinje u glavi i izlazi iz srca. Mišići tek slijede preciznu koreografiju ispisanu odkucajima srca u kojem nosimo toplinu sunca i ljepotu juga.

Ždralov svadbeni ples nam to dokazuje. Ta čudesna ptica pleše iz dubine duše i pretvara se u umjetnika pokreta. Iako nisam potpuno sigurna u ovu tvrdnju ipak mi se čini mi sa da su balerine i baletani uistinu usavršavali svoje plesne pokrete promatrajući tu čudesnu pticu.

Ždralov ples

Stvorite si u misaonu sliku jednog umjetnika plesa kojem ste se nekada, gledajući ga na daskama, sigurno divili. Postanite samo za trenutak on i pokušajte u potaji svoje dnevne sobe odigrati jednu scenu iz svog života. Pustite na kasetofonu melodiju koja vam je draga i osjetit ćete ritam u sebi, tada izvodite pokrete tim ritmom, pišite na računalu, peglajte, perite prozore, brište prašinu ili jednostavno sjedite osjećajući taj ritam u sebi.
Ja sam studirajući povijest modernog plesa pronašla za sebe lik u pjesnikinji plesa Isadori Duncan.

Ona je u svojoj kratkoj karijeri pretvorila svoj pokret u osjetilno osjećajni izražaj. Izmjeničnom igrom između čvrstine prizemljenja i suptilnosti govora tijelom ona je svojim pokretima postajala dio prirode, fontana svijetla, zaljubljena ptica. Snaga njenog izraza pokretom je proizlazila upravo iz njene povezanosti s prirodom u kojoj je rado plesala. Oslobodivši se špicerica i baletnih haljinica, ona je plesala bosa, ovijena laganim tkaninama koje su u isto vrijeme skrivale i naglavašavale konture njenoga tijela u pokretu.
Priroda iz koje smo izrasli je bila njen nabolji koreograf. O svom kratkotrajnom boravku u Opatiji napisala je u svom dnevniku:

"Ispred prozora naše ville rasla je palma koja je privukla svu našu pozornost jer dosad nisam nikada vidjela rasti palmu u slobodi. Svakoga sam dana promatrala njezine veličanstvene listove kako podrhtavaju na jutarnjem povjetarcu. Od te sam palme preuzela ono lagano podrhtavanje ramena, ruku i grudiju u kojem su moje oponašavateljice u plesu toliko pretjerivale; one su zaboravile vratiti se prvobitnome izvoru, slijediti palmina lisća i preobličiti u sebi ono što su vidjele, prije nego to izvedu na sceni. Promatrajući onu palmu, pokadkada me je napuštala svaka pomisao na umjetnost, a u mojemu su sjećanju ostajali sami dirljivi stihovi Heiricha Heinea".

Na sjeveru divljem usamljen stoji

Na vrleti kamenoj – bor;
I drijema povijajuć osnježen grane
U rižu odjeven taj stvor.
I usnuo tako, u pustinji nekoj
U kraju gdje sunca je dom
Da sama i tužna, prekrasna palma
Raste na kamenu svom.

Naučimo voljeti sunce i kišu i snijeg, goli kamen i vjetar u lišću i ples ptica i njihov pjev. Sjedinjeni s prirodom mi postajemo umjetnici života. Probudimo uspavane instinkte u sebi, osjetimo svoj iskonski ritam, sjedinimo ga sa ritmom prirode i njenim zvukovima, sa tonovim glazbe koju slušamo, osjetimo početke pokreta u sebi, jer iz njih su se razvili svi plesovi svijeta, ali i naš život.

Pokret je moja istina o životu