Susrećem je često u snovima nestvarnu ali postojeću vladaricu vremena, stvoriteljicu kristalnih odaja u dubinama svijesti, opsjenarku privida i čuvaricu uspomena. Mislila sam da su moje misli slične zvjezdanom prahu, a onda pročitah poetičnu misao o leptirićima u ljudskim tijelima. Promatram ples leptira u ružinom grmu ispred prozora i pokušavam  osjetiti napisano, doživjeti lepršanje leptirovih krila u kristalnim cvjetovima mog nutanjeg Elizeja. Zbrajam sjećanja, pretačem ih kao kapljice svete krvi u kalež i ispijam slatkoću lijepih uspomena. Uživam u ovom času miline i uranjam u dubinu pamćenja, prelazim rampu vremena i promatram čaroliju koja se odigrava na zaslonu čulnosti. Vizija vječno budne opsjenarke u prizmi svijesti me odnosi u zaboravljene daljine u ono doba kada me je kao leptiricu slomljeih krila svjesno uvlačila u kukuljicu samoobrane i prisiljavala na čekanje boljeg trenutka. Nesigurna i bolesna od same sebe, ranjena nutarnjim sudbinskim kopljem tugovala sam za nečim čega više nije bilo u mojim sanjam. Slušala sam tužne balade i poistovječivala svoj život s njima. Tražila sam smaragdne oči, dva jezera u koja sam se nekada uranjala tražeći zaštitu od jesenjskih kiša i zimskih vijavica. Prelistavam brevijar uspomena i prisjećam se vremena kada sam dolazila s mirisom januara na koži, s popucanim usnama, s nepokretnim dlanovima na kojima je počivala žalost kako je njegov osmijeh slićno leptiru plesao po mom tijelu, skidao inje iz moje kose i palio vatru za zaleđeno srce. Radi njega sam često zaboravljala i odbacivala odluke i slavila njegove želje. Zatvarala sam šutnju među dlanove i kad bih podigla ruke prema svjetlu vidjela sam samo jedno zarobljeno srce. Godinama sam razbijala divne stare vizije naših priča, a ožiljke od onda danas nosim kao nakit, gorčinu nekih uspomena osjećam kao prešućene vrijednosti, kao kamene statue u aleji sjećanja. U zavjetrini ovog subotnjeg poslijepodneva prebirem po disonancama u dubini duše i pokušavam iznjedriti suglasje prošlosti i sadašnjosti. Vidim leptira koji leprša ka drugoj obali rijeke života, ka poljanama na čijim vlatima trave prosipasmo suze rastanka i sigurna sam da su moje uspomene lijepe. Ostao je u dolini naše mladosti, a ja krenuh za suncem u nova praskozorja.

Ne čujem više njegov glas, nestao je u oluji ruža, ne osjećam više lepršavost u duši pri pomisli na njega, ali vrijeme provedeno s njim sam pretočila u zeleno srce, u malenog leptira kojeg mi je darovao na rastanku i čuvam ga u riznici vrednota sa natpisom neprocjenjivo.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://sretan-trenutak.blogspot.com  

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=57050