Odbijajuci krajnju ravnodusnost prema pitanjima covjeka I individualnog ljudskog bica, veliko doba moderne filozofije koja otpocinje Descartesom I Kantom sa velikom se radoznaloscu vratilo proucavanju cudesnog unutrasnjeg svijeta ljudske duse I srca. Otkloniti supranaturalne elemente u prirodi I covjeku nije bilo dovoljno. Jer upravo pokazalo se da je sam covjek taj najzanimljiviji stvor u prirodi. Medjutim on moze postati predmetom naseg istrazivanja I naseg razumijevanja tek onda kada osvojimo istinsko znanje o njegovoj cudljivoj dusi I srcu. On jest dio mehanizma prirode, medjutim on to I ne mora biti. Ali ako on jest dio mehanizma prirode on je taj najparadoksalniji stvor upravo po tome sto spoznaje. Ova ideja nije nova vec je podjednako toliko stara koliko I sama filozofija. Samo covjekovo znanje ,sto ono jest, kako ono nastaje, kako covjek do njega dolazi, kako se ono povecava I umnozava, sto ono oznacava, kako se ono moze braniti od skepticizma, sto ono implicira prema moralnoj istini kao I prema teoretskoj istini – svi ovi problemi nadasve su u sredistu zanimanja tog novog perioda modernog misljenja cije pocetke nalazimo u Descartesa, a cija kulminacija dolazi do izrazaja potkraj 18. stoljeca u Kantovoj "Kritici cistoga uma". Rani mislioci ovog perioda kao sto su to bili Descartes, na britanskom otoku Locke, rani engleski moralisti, Leibnitz, djelomicno pripadaju prvom periodu ovog novog razvoja. Paznja ove filozofije postupno se sve vise okrece od vanjskog svijeta prema covjekovom duhu. Kao da subjekt postaje taj centralni problem novovjecne filozofije. Prvi je period karakterizirao naturalizam, a za drugi period mozemo reci da se konstituira kao novi humanizam. U prvoj polovici 18. stoljeca ovaj je humanizam iznio djela najvecih predstavnika engleske etike kao I Berkleyev idealizam, pa onda francusko prosvjetiteljstvo. Predmet refleksije ovdje je vise stvar unutrasnjeg proucavanja, analiza uma, analiza subjekta ,mnogo vise nego istrazivanje o stvarima fizikalnih I matematickih znanosti. Ljudskom se razumu I umu vjeruje kao pouzdanom instrumentu no sad na jedan specifican nacin, na nacin da on vlastitu kriticnost upravo okrece na sebe. Tako on postaje predmet samome sebi, on luci predrasude od aksioma, boji se dogmatizma, pomno ispituje ocitovanja vjere, sumnja ili u najboljem slucaju svjesno mora braniti cak I naizgled neoborivi autoritet svijesti I tako naposlijetku, u osobi najveceg britanskog mislica 18. stoljeca Davida Humea dolazi cak do pitanja o vlastitoj sposobnosti spoznavanja istine sto je stav sumnje koji filozofiju dovodi u polozaj ostre opozicije spram zdravoga razuma.

Medjutim tada se u Europi javlja novi interes. Buduci da je to doba vec bilo sklono samoanalizi, samorefleksiji, samokriticnosti, Rousseau je sa svojim paradoksima I cak sa svojom patoloskom ljubavlju prema neogranicenom samoispitivanju u ovaj covjekoljubivi period uveo tendencije sentimentalnosti iz koje je odatle poteklo ozivljavanje strasti, poezije I entuzijazma ciji utjecaj ,nazalost, nikada vise necemo nadici. Istodobno sa ovim utjecajem javljaju se I moderni ljubavni pustolovni romani u svojim ranim oblicima, ne mnogo kasnije dolazi I period "Sturm und Drang" u njemackoj knjizevnosti, a u vrijeme kada je ovo postalo aktualno, Francuska revolucija je, zbacujuci sve zapreke sa puta nove civilizacije I nove kulture, svjetskoj svijesti I savjesti ponovo pokazala sredisnji znacaj strasti, boli I patnje u zivotu covjecanstva.

Kantova filozofija koja se razvijala u tihoj usamljenosti njegovih profesorskih meditacija u Konigsbergu u dalekoj istocnoj Pruskoj u vrijeme pripreme svih tih preobrazbi s najdivnijom ljepotom i ingenioznoscu reflektirala je bitne interese toga vremena. 1781. godine Kant objavljuje svoju "Kritiku cistoga uma" gotovo, ako ne I u potpunosti najvazniju spoznajnoteoretsku filozofsku raspravu ikada napisanu. Bitno ucenje ove knjige jest misao da je covjekova priroda zbiljski tvorac covjekova svijeta. Vanjski svijet kao takav ne tvori nasu najdublju istinu, to je unutrasnja struktura ljudskoga duha koja se samo izrazava u vidljivoj prirodi oko nas. Znacaj Kantovog predstavljanja ovog novog misljenja ipak nije toliko u originalnosti te zamisli, jer filozofi nikada ne izmisljaju vlastita fundamentalna vjerovanja, a ova je Kantova ideja stara koliko I sama najdublja filozofija, koliko u "hladnoj" ,minucioznoj, refleksivnoj, nemilosrdnoj kritickoj aktivnosti s kojom je on iznosi. Ova knjiga, koja je objavljena nekoliko godina prije Francuske revolucije ,cini se nekom vrstom promisljenog opravdavanja ponosne svijesti o covjekovim apsolutnim pravima s kojom se ljudski duh u toj silnoj borbi uzdigao protiv svih vanjskih ogranicenja I iskazao da je pravi svijet za covjecanstvo I ljudski rod uopce, svijet kojeg gradi slobodan covjek I da je istinski prirodan socijalni poredak onaj koji nije izvanjski dat vec onaj o kojem sam um I ljudski duh odlucuje da ce postojati.

Ovdje pocinje ono sto bismo mogli reci da se naziva posljednim periodom moderne filozofije, a taj period jos nije zavrsio. Velike Kantove misli vladale su filozofskom refleksijom sljedecih stoljeca nakon objavljivanja "Kritike", a u odredjenoj mjeri tek sada vidimo sa koliko dostojanstva I sa koliko briljantnih rezultata. U odredjenom smislu ova Kantova filozofija tvori samu dusu naseg modernog zivota I to ne zato sto je nju sam Kant izumio ili izmislio vec zato sto je to jedno bitno humano glediste o zbilji I svijetu u cjelini. I sada kao da se prisjecamo Goetheovih rijeci: "Svaki cas kada uzmem neku Kantovu stranicu u razmatranje kao da me sama svjetlost obasja." Medjutim lako su moguce razuzdane I romanticne zloupotrebe ove doktrine. No ispravno protumacen Kantov svijet u kojem unutrasnji um gospodari nad vanjskim smislom pokazuje se cvrstim I postojanim poput svijeta zakona I vjecne velicanstvenosti kako je samo 17. stoljece to moglo zamisliti. U svakom slucaju, htjeli mi to sebi priznati ili ne, svi mi jos uvijek zivimo u tom univerzumu Kantove filozofije. Naposlijetku Kantova spekulacija rezultirala je novom organizacijom filozofskog misljenja koja nije bila dovrsena za jednu generaciju. Taj je pothvat bio prevelik za jednu generaciju. Nakon perioda spekulativnog mirovanja, perioda u kojem su druge preokupacije odvracale paznju od filozofije, ovaj je posljednji period modernog misljenja dozivio ozivljavanje filozofske djelatnosti I ujedno je znacio I preporod usred kojega I sada zivimo. Kantovom naslijedju dodano je jos mnostvo problema koje nam je pruzio skorasnji napredak u prirodnim I matematickim znanostima I u proucavanju povijesti covjecanstva. Doktrina o evoluciji koja sama po sebi nije novo glediste dobila je sasvim novu empirijsku formulaciju I potvrdu znanosti bez obzira da li je rijec o prirodnim ili historijskim, rasla je toliko da nitko to nije mogao niti priblizno ocekivati na nacin da se sada cijelo njeno polje moglo predvidjeti. Kao posljedica toga, medjutim, vanjska priroda opet je dobila znatnu vaznost sto nas ponovo cini osjetljivim za cisti naturalizam 17. stoljeca. Covjeka sada ne vidimo samo kao sentimentalnog pobunjenika I kreativnog heroja kao sto su ga vidjeli Rousseau I romanticari, ne samo kao organ tvorackog uma kako ga je vidjela Kantova skola vec takodjer I sa jednakim pravom kao mehanizam kako ga je oznacilo 17. stoljece. Kako on moze biti oboje, to jest I prirodno I duhovno bice, kako je mogao izrasti iz animalnog naslijedja da u krajnoj liniji iz te cudljive materije otjelovljuje sada organ apsolutnog uma, kako on istovremeno moze biti dio tog duha cije zivo misljenje izmastava svu tu gradju, a da je ipak on sam rob tog prirodnog poretka kojeg ovo mastanje stvara? Kako on, taj puki mehanizam, moze takodjer biti, kakvim ga je Kant nacinio, sam izvor zakona prirode? Mozda se odgovor krije u prastarom paradoksu o dvostrukoj prirodi covjeka. Bilo bi neoprostivo apsurdno cak I spomenuti tako cudan problem da nije tako zbiljski, tako tvrdokoran, tako svakodnevan, da nam nije apsolutno nametan sa svakom novom rijecju moderne znanosti kao I sa svakom starom rijecju poboznih knjiga.A ovaj je problem sad vise nego ikad u zizi nasih spekulacija: s koliko razuma, kakvim izgledima rjesavanja, s kakvom ljepotom izraza, s koliko dubine znacenja, s koliko strasne ceznje u istrazivanju, to ce nam doista biti drago ako budemo pokazali u narednim predavanjima. Vec smo naveli da je filozofija u 17. stoljecu uvelike bila pod utjecajem fizikalnomatematickih znanosti. Moderna metoda nazvana indukcijom, to jest metoda iznalazenja zakona u prirodi pazljivim prikupljanjem I proucavanjem cinjenica, prve je uspjehe poznjela u djelu Galilea I njegovih suvremenika I neposrednim nastavljacima u fizikalnim znanostima. Galileova metoda proucavanja prirode za to je doba predstavljala cudesnu novinu I plodotvornost. Galilei je, kao sto vam je poznato, uveo obicaj izvodjenja egzaktnih eksperimenata u umjetno pojednostavljenim fizickim uvjetima. Takvi eksperimenti u razumskoj su formi pokazali kako se prirodne pojave doista ponasaju. Priroda, kako je mi vidimo, previse je slozena za nas jednostavni um. Ona od naseg neuvjezbanog razuma krije tajne tako sto ih otkriva sve odjednom. Eksperiment izdvaja odredjene grupe cinjenica I ispituje ih pojedinacno. Na taj nacin eksperiment pomaze slabosti naseg razuma u svom naporu da prirodu ucini razumnom. Tako eksperiment stoji umjesto neke vrste unakrsnog ispitivanja prirode. Odgovori na pitanja koja smo tako postavili pokazuju nam racionalnost pojava, no Galilei nije takve eksperimente izvodio nasumce, on je dobro promislio kakva ce pitanja postaviti prirodi to jest intenzivnim promatranjem onog sto se moze nazvati opcenitom pojavnoscu u odredjenom segmentu prirode. Galilei je izradio tocnu I matematicki iskazivu hipotezu o pravim zakonima na djelu. Tako je na primjer ucinio u slucaju cinjenica o padanju tijela I u slucaju cinjenica o tijelima koja inkliniraju klizanju. Kada je dosao do neke znanstvene procjene, do svoje hipoteze, na svoju je procjenu, ako je to bilo nuzno, primijenio matematiku I ukoliko je ova bila tocna izracunao bi sto bi se trebalo dogoditi u odredjenim slucajevima, kakvi se eksperimentalno mogu izvesti. Tek je tada svoju hipotezu eksperimentalno I ispitao. On je prirodu pitao: " Da li kod Tebe stvari stoje tako I tako kako moja hipoteza iziskuje da u ovom posebnom slucaju treba biti?" Ako bi putem eksperimenta upitana priroda odgovorila " Da", tada je hipoteza bila potvrdjena a zakon postavljen za tu odredjenu stvar. Tako je ,dakle, ljudski razum triumfirao nad golim cinjenicama.

Zlatan Gavrilovic Kovac

Zagreb, 1992.

Croatia

Ovo kratko predavanje o karakteru moderne filozofije s posebnim obzirom na Kantovu "Kritiku" nastalo je negdje pocetkom devedesetih godina u Zagrebu, dakle, neposredno pred rat u Hrvatskoj I predstavlja jedan dokument o autorovim tadanjim teoretskim preokupacijama. Ovaj esej , upravo zbog neobicnog meteza I kaosa vidljivog posvuda u Hrvatskoj neposredno pred rat, nikada nije stampan.

Autor