KANGRGA  I BOSKOVIC

 Zakon kontinuiteta I diskontinuitet

a)

Ovaj toboznji filozof ostao mi je u sjecanju po tome sto je znao u nasoj fakultetskoj kantini sutnuti nogom torbu kakva studenta jer eto bas on tada  tu prolazi. Njegov ispit bio je posljednji moj ispit na tim grupama I taj  datum ubiljezen je na mojoj diplomi. Rusio me je dva puta na pitanjima Boga iz Kantovih Kritika, a onda treci put mi je dao “dobar” I tada  mi se ozbiljno obratio sa otprilike : “Slusajte Gavrilovicu, Vi mozete pisati o meni sto hocete, ali nikako da sam bestidan, to vam necu dozvoliti.” A ja ga samo saslusam I sutke napustim njegovu sobu bez pozdrava. Kasnije, jos dok sam mogao navracati u CK Hrvatske bijase problema sa Kangrgom I kolegom Suvarem kao u slucaju objavljivanja jednog teksta Kangrge u partijskom casopisu Nase teme . I doista, Veselin Golubovic koji bijase sef u tom casopisu objavi taj tekst ali ga je Suvar kao sef ideoloskog sektora povukao I nastade citava kampanja a onda kolega Suvar javno sebe obrani I lukavo izjavi da sto se njega tice da je taj esej mogao I ici. Za uzvrat za tu silnu prasinu koja se digne Veselin Golubovic dospije kao predavac na Filozofiji jer on I bijase njihov kadar I tako oni intrigama sebi dijelise politicke poene I nova ljepsa zaposlenja koja su im osiguravala visoki socijalni ugled I produ. I takva  im bude I filozofija i takva budne ta teorija I misljenje revolucije koje je stari grcki pojam destrukcije pojmilo kao totalnu destrukciju citavoj svijeta u cjelini pozivajuci se na Heideggerovo Kehre, obrat misljenja. U  ovoj  blijedoj I nedoucenoj filozofiji, koja se toboze I u Vatikanu citala  I istrazivala,  taj  fundamentalni pojam budne jedna figura koja prezentira svima nama  potpunu jednostavnost I odsutnost realnog I misaonog dohvacanja svijeta I zivota na nacin da je taj pojam destrukcije bio shvacen, primjereno zivotnim iskustvima autora, zapravo , pukim nasiljem nad duhom I prirodom koje radi svoj rad mrcvareci  I izivljavajuci se nad materijom, prostorom I vremenom I konacno covjekom u jednom ciklusu kretanja povijesti  u kojem  to nasilje zaradi nasilja bijase konacnom krajnjom svrhom. I u tom smislu onda bijase I shvacen taj famozni “skok” u procesima prirode I povijesnoj dijalektici covjeka kojeg je  trebalo metafizicki  sada opravdati teorijom diskontinuiteta mada ima isto toliko dokaza da danas pristanemo I na teoriju kontinuiteta  o kojoj toliki uceniji ljudi govorahu  odranije a I nas  veliki Boskovic koji je njegov zakon pomno razmatrao I ispitivao njegove temelje na kojima pociva pa konacno dosao do uvjerenja da ga nije moguce maknuti iz prirode a to je njega ,ispravnim umovanjem  koje mnogima danas nedostaje,dovelo do zakona uzajamnih sila. Zato ja ne pristadoh na subjekt I njegovo hipostaziranje u nasoj cjelokupnoj novoj filozofiji jer zapravo to bijase krajnji voluntarizam jer su subjektu dati veliki prerogativi na nacin da to postade samovoljni subjekt, subjekt bez granica u svojoj drskosti I nasilnosti, subjekt  jedne subjektivne brutalnosti koja se decenijama protezala I prakticirala u nasoj filozofiji I kulturi tako da danas na krajnje porazan nacin vidimo konzekvencije rada toga subjekta I njegove subjektivnosti  koja bijase nista drugo do krajnje nasilje a  mnogi postadose njegove zrtve I to doslovno po jamama I gobljima sirom balkanskoga prostora jer nitko ne bijase sposoban razmisljati I uciti upravo o nasim  svim supstancijama, o punom svijetu koji se svima nama otkriva u bas takvim supstancijalnim zgodama bitka  u kojima prepoznajemo samu istinu Bozju I njegovu  sveprisutnost u svakom aktu I djelatnosti covjeka I svih zivih bica u svijetu kojeg sam Bog sazda za nas. Tako kod nasih autora  subjekt  nije bio pojmljen ,na primjer ,u Hartmanovom smislu svijesti akta spoznaje, da je svijet takoreci tvorevina spoznaje u subjektu koja suuvjetuje  I nosi relaciju spoznaje pa  niti subjekt u smislu povijesnog subjekta I tome slicno. Kangra bijase daleko od toga.

b)

Jugoslavenski filozof Kangrga je svakako jako veliki I znacajni filozof koji je otkrio neke nedoljednosti u Leibnizovom sistemu  posebno s obzirom na zakon kontinuiteta za kojeg je Leibniz smatrao da je istinsko nacelo filozofije na kojem ona moze ucvrstiti neke jako vazne istine. Tri stoljeca kasnije Kangrga  drzi da Leibniz “nije svjestan” da s obzirom na pitanja odredenja percepcije I apercepcije on sam proturjeci kako svom principu kontinuiteta tako I cijeloj svojoj monadoloskom metafizici I da se tim odnosom iskazuje upravo princip diskontinuiteta u kojem tek lezi izvor istinskog pojma vremena. I onda slijedi Kangrgino silno razmatranje o “rasprskavanju na sve strane"  vjerojatno zato jer je historijski skok revolucije koja je otpocela Lenjinom trebala njegovu metafizicku jasnocu kojom ce nas natjerati da povjerujemo kako je u socijalizmu sve med I mlijeko. Ja sam o tim problemima razmisljao naravno s obzirom na Boskoviceve reforme jer je on promatrajuci dublje zakonitosti koje vladaju u prirodi dosao do toga da svugdje postoji isti zakon sila I isti nacin djelovanja tj da ne moze doci do neposrednog impulsa jednog tijela na drugo I do neposrednog udara onog stvaranja ogranicene brzine koja nastaje u nedjeljivom trenutku vremena, sto ne moze biti bez nekog skoka I krsenja onog zakona kojeg je I on nazvao zakonom kontinuiteta. Boskovic je smatrao da se dovoljno jakim argumentom moze dokazivati da taj zakon postoji u prirodi I on pise u  svojoj Teoriji prirodne filozofije: “Kada sam zakon kontinuiteta nesto pomnjivije razmotrio I ispitao temelje na kojima pociva dosao do uvjerenja da ga nije nikako moguce maknuti iz prirode pa stoga zadrzavsi ga dosao sam do uvjerenja da treba ukloniti samu mogucnost neposrednog dodira pri srazu tijela I ispitujuci dalje sve sto iz toga proizilazi I sto samo od sebe proizlazi iz kontinuiteta izravnim sam umovanjem dosao do onoga zakona uzajamnih sila koje sam ranije izlozio. Sve ono sto iz toga proizlazi iznijet cu redom kada se budem dotakao onih dokaza koji me poticu da zadrzim zakon kontinuiteta.” (str.13) A sto se svijesti I samosvijesti tice nje je u bivsoj  Jugoslaviji za vrijeme vladavine praksisovstine bilo toliko da je govorenje o slobodi bilo dnevnom postapalicom citavoga naroda koji je onda na koncu pomislio da je osvjedocenje apsolutne njegove slobode bas jedan takav pravi rat u kojem svaki samosvjesni pojedinac jeste kako bi  Kangrga rekao “cjelina samosvjesnih subjekata svog vlastitog zivota.”  Vidimo i na kakovi su nacin su ljudi postali "samosvjesni subjekti".

c)

Kangrga je cesto isticao modernitet Leibnizove filozofije isticuci  "zapadnoeuropski princip individualiteta protiv orijentalno-zidovskog"

a time ujedno i muhamedanskog principa  Boga kao gospodara ili fatuma koji kao takav negira ovaj princip individualiteta. I Kangrga tim povodom u svome predgovoru Leibnizovim Izabranim filozofskim spisima pozivajuci se bas na Hegela navodi kako je "Spinoza po svom podrijetlu Zidov" i uopce da je kod njega posrijedi "orijentalni nazor" kojem nedostaje  "zapadnoeuropski princip individualiteta" koji je u filozofskom  pogledu najbolje istupio u "leibnizovskoj monadologiji". Jer je Kangrga cesto za svoje potrebe povezivao cjelokupni europski racionalizam kao jedinstveno misljenje pa tako nije cudno da se onda obraca Spinozi tamo gdje se poduhvatio Leibniza. A obraca se  Spinozi s obzirom na racionalisticku definiciju Boga kao supstancije kod koje definicije prema Kangrgi zapravo "nigdje nema covjeka". Docim je Kangrgi jako stalo do  covjeka!!! I tim povodom Hegel doista kaze ; "Protiv Spinozine opste supstancije buni se predstava o slobodi subjekta, jer da sam ja subjekt,duh itd, po Spinozi sve sto je odredeno  jeste samo modifikacija" ( Povijest filozofije III) I Hegel kaze da Spinoza apsolutno ne identificira Boga sa Prirodom vec da identificira misljenje sa prirodom. Bog je jedinstvo misljenja i bica, Bog je samo to jedinstvo. U tome se jedinstvu "utopila" ogranicenost  subjektivnosti misljenja i prirodnosti. Samo Bog postoji, cjelokupna svjetovnost nema nikakove istine. I Hegel onda doista i konkludira tu pricu : "Spinozini protivnici  postupaju kao da im Bog lezi  na srcu, kao da je njima stalo do Boga. Ljudima pak koji polemiziraju protiv Spinoze nije stalo do Boga, vec naprotiv, do onoga sto je konacno, do njih samih" (Ibid) A vidimo kroz proteklo vrijeme u nas kako je to Kangrgi bilo stalo do Boga i do covjeka.

zlatan gavrilovic kovac