Najsnažnije je sjećanje na roditelje za koje vjerujemo da u pravilu žele sve najbolje svojoj djeci. Da, kad bi znali što njihova djeca trebaju. Oni žive u uvjerenju da je djeci dovoljno ako imaju dom, hranu, odjeću i obuću, tako da i ne pomišljaju na njihove skrivene potrebe za kojima njihova Duša iz dana u dan čezne. Kako da o tome znaju kad ni oni sami nisu svjesni svojih htijenja koja se naziru ispod brojnih naslaga dnevnih obveza i događanja? Znanja do kojih su sami došli su u pravilu znanja koja su dobili u svojoj obitelji. Ljubav među bračnim partnerima nije se posebno iskazivala, osim u rijetkim intimnim trenucima u bračnim posteljama. Otac kao hranitelj i glava obitelji morao je biti čvrst i bez pokazivanja emocija prema majci, supruzi i djeci. Žudeći za ljubavlju, srećom i zadovoljstvom roditelji podređuju svoj život vlastitu potomstvu, nadajući se da će tu naći sreću, odnosno da će kroz njihov život ostvariti iluziju proživljenosti sadržaja kojima su težili. Ukoliko se njihova očekivanja ne ostvare, počinju iskazivati nezadovoljstvo prema svojoj djeci, namjerno ili podsvjesno dajući im do znanja da su njihovo opterećenje i blago razočarenje. Bez obzira na manifestiranje nezadovoljstva, u pravilu, ispod svih tih napuha je žiška čiste ljubavi koja zatitra u samo njima poznatim situacijama. Tada nježnošću i poljupcima, na trenutak ljubav pokažu svojoj djeci. Toplim zagrljajem, nenadanim poklonom, ili lijepom riječi. Djeca ne mogu potpuno zadovoljiti njihovu unutarnju prazninu i tiho nezadovoljstvo njihovim životom. Ispunjenje ljubavi počinju tražiti tamo gdje im se žudnja na trenutak zaustavi. Na ljepoti ljudskog tijela, lijepoj odjeći ili obući, automobilu ili stambenom objektu. Ali od boljeg ima još ljepše i bolje. Život proteče kao mutna rijeka, a njegove bistre tokove roditelji ni ne uspiju vidjeti. Zbog neznanja o istinskoj ljubavi, koje ne podržava evoluciju ubrzanog razvoja ljudske svijesti, i sami teško uspijevaju izraziti zahvalnost i zadovoljstvo svojim životom i onim što su ostvarili – u pravilu su stvorili više nego što mogu zadržati, očekujući da će rad na zadržavanju i uvećavanju dostignutog stanja nastaviti njihova djeca, pa im tom obvezom uvjetuju davanje ne samo materijalnog već i ljubavi. Nisu li roditelji svojim uvjetovanim davanjem svojoj djeci potkopali temelje istinskog primanja? Priroda, Univerzum, Božansko biće se pobrinulo da stvaranje zaustavi na održavanju, da bi se razorilo sve stvoreno ako nije stvoreno na poštenoj i nesebičnoj osnovi zajednice u kojoj nastaje.

Danas smo svjedoci pojačane aktivnosti očajničke ljudske žudnje za ispunjenjem ljubavi. Roditelji zahtijevaju ljubav svoje djece, a djeca vape za razumijevanjem i ljubavi od svojih roditelja. Priroda se očajnički bori za ljudsku ljubav prema velikim silama. Od čovjeka zahtijeva ispravne misli za područje zraka. Održavanje ekologije  svih vrsta života na zemlji. Iznimnu pažnju prema čistoći vodenih tokova. Odgovorno iskorištavanje unutarnjih energija raznih vrsta ruda koje održavaju elektro magnetno polje zemaljske vatre.

Na obje strane čovjek je taj koji ugrožava nedostatak ljubavi i dovodi u pitanje svekoliki opstanak ovog sunčevog sustava. Iznenađuju nas i zastrašuju kataklizmičke pojave na našem planetu, a isto smo tako zastrašeni djelovanjem čovjeka koji je već dugi niz godina u otvorenom sukobu sa sobom i svojim Stvoriteljem. U prognoze se nije preporučljivo upustiti, ali osjećam strahopoštovanje prema Gospodinu koji bezgrešno upravlja procesima koji se odvijaju danas pred našim očima. "Kako siješ, tako ćeš i žeti", često mi odzvanja u mislima ova biblijska opomena.

Kao kruh nasušni trebam odgovor na pitanje: Gdje i kada je obrazovni sustav zakazao – zašto nas učitelji ne uče ono što je životu najpotrebnije – o životu samom?

Sada vidim da je moje očekivanje iluzija. Uče nas o onome što vlast proglašava znanjem da bi lakše vladali i ostvarili svoje ciljeve da manjina ubire koristi od svih oblika djelovanja većine. Već decenijima, pa i stoljećima je potisnuto učenje i razvijanje temeljnih ljudskih vrijednosti poput metoda za očuvanje života na planetu, razvijanje ljudskih vrijednosti temeljenih na moralu i etici pozitivnog mišljenja, poticanje rada na samospoznaji i povećanju samopouzdanja, što u konačnici rezultira pojavom sve većeg broja ljudi koji su usuglašeni s prirodnim zakonima i zakonima Univerzuma. Dakle, ovo nije samo moje zapažanje već je tvrdnja brojnih naprednih znanstvenika društvenih i prirodnih znanosti koji konstantno ukazuju na urušavanje ljudskih vrijednosti i dnevno ugrožavanje planeta na kojem živimo, ali se na sve oglušuju svjetovni moćnici koji vladaju svijetom, kao i crkva, bez obzira o kojoj se konfesiji radi. Moje je uvjerenje da su pomaci i preokreti mogući: kada bi se svekoliko svećenstvo pridržavalo svojih temeljnih učenja i stanovništvo bi se njih pridržavalo, pa bi bilo moguće ostvariti obećani Raj sada i ovdje. Njihova bi vlastita djela bila uvjerljivija od bilo koje vjerske organizacije, a obraćanje Stvoritelju bilo bi izravno i učinkovito. Izražavam svoje nezadovoljstvo prema crkvi ne želeći od crkve da budem samo krštena, vjenčana i sahranjena. Želim da me crkva pouči i temeljnim ljudskim vrijednostima, vrlinama i osobinama u skladu sa duhovnim zakonima. Želim objašnjenje ljubavi u cjelosti na panou svoje crkve.

Roditelji i pozitivne strukture u školama su nemoćni da se odupru internetu i televiziji na kojima se dnevno govori ili kroz priloge i filmove potiče direktna i indirektna agresivnost, moćno utječući na slike koje kako dijete tako i odrasla osoba pohranjuje u svoju podsvijest čineći na taj način informacijski kanal za primanje poruka negativnog predznaka. Nije iznenađujuće da dnevno imamo nasilje i nasilno oduzimanje života, što je u izravnom srazu s božanskim naukom. Bježeći od tog zla pojedinci koji su ga postali svjesni prepušteni su sami sebi. Rijetki uspijevaju opstati i napredovati prema pozitivnom pogledu na život. Na žalost pojedinaca i zajednice mnogi, u nemoći da nešto sami promijene, umjesto pozitivne promjene, postaju ovisnici, žrtve alkohola i organiziranog kriminala  droge. Njihove su sudbine razmotrene s nekoliko gledišta. Po jednima oni su znatiželjnici koji su svoj interes za nepoznato platili najvećom cijenom, po drugima su kukavice koje su poklekle u suočenju sa životnim problemima, a po trećima su oni pojedinci kojima je predodređeno takvo iskustvo nakon kojega u pravilu čine dobro sebi i onima kojima je potrebno. Na žalost – iza svih je skupina gospodar Dolar koji ne preže niti od čega da bi ostvario zacrtani cilj – što veći profit i što manje stanovnika na planetu Zemlji.

 Kada se postavi pitanje gdje je početak nedaćama, mudro se može odgovoriti poznatim nam pitanjem: Od kuda riba smrdi? Svjedočimo da svatko svoje djelovanje ili nedjelovanje obrazlaže poznatim tezama tako da u pravilu prebacuje loptu onom drugom. U vlastitoj nemoći zaziva Boga za pomoć, a već u sljedećoj rečenici mu odriče postojanje. Stoga ne čudi činjenica da Boga svi prizivamo kada smo u nevolji u koju smo se svojim neznanjem sami doveli, a dok se samo malo razvedri stanje nad našim glavama zaboravljamo da postoji i da nam je pomogao. Toliko sam puta do sada sebe provjeravala pitanjem: Ima li Boga? Ponovno ga sada postavljam učiteljima, društvu, svećenicima, roditeljima svima koji vide  a ne vide, čuju  a ne čuju. Ne očekujem odgovor! Umjesto odgovora tražim da se svatko od nas zagleda u svoje srce i vidi svoju iskrenost, odgovornost i čovječnost. Možda nam to pomogne da pronađemo obitavalište našega Gospodina. Ja se godinama spremam za primanje njegova nauma u vezi sa mnom i s ushitom očekujem susret s Njim kada za toj događaj dođe vrijeme.