No vratimo se mi pitanjima roditelja i djece. Kako njih uskladiti?
Zašto su roditeljima djeca teška i zašto roditelje djeca ne shvaćaju? Djeca stvaraju roditeljima previše odgovornosti, što kod roditelja potiče osjećaj pretjerane opravdane brižnosti zbog uzdržavanja i mnogobrojnih potreba za to uzdržavanje. Hrana, odjeća, obuća, potrebe za školski odgoj, odgovornost za sigurnost djece. Sredstava nema dovoljno. Djeca ne shvaćaju zašto roditelji ne priznaju njihova zalaganja. Ne mogu shvatiti ni izjave tipa: „Moraš bez pogovora slušati i raditi kako ti ja kažem.“ Zašto? Jednostavno zato što su oni rođenjem „pokupili“ intuitivno znanje o majčinoj i očevoj pameti.
Oni intuitivno znaju da znaju koliko i njihovi roditelji. Osim toga, oni su došli do ispravnog zaključka da im se roditelji ne ponašaju baš logično. Zbog bistrine njihove svijesti, dječja logika bolje funkcionira, a roditelji im to u komunikaciji ne priznaju. Tu nastaje ne razumijevanje, otpor (pogreška) u obiteljskom komunikacijskom odgoju djece. Djeca su toga svjesna i zato svoje roditelje ne shvaćaju ozbiljno. Svjesno ih ignoriraju. Oni znaju da mogu dobrim dijelom preuzeti odgovornost za svoje preživljavanje i to bi i učinili da im se za taj čin da ispravan poticaj. I u obitelji i u društvu daje im se slab poticaj za to sustvaranje. U seoskoj zajednici djeca dio te odgovornosti preuzimaju još u ranom životnom razdoblju usvajajući razna znanja i radne navike, dok gradska djeca nemaju tu privilegiju. Kako potaknuti gradsku djecu na obiteljsku i društvenu suradnju? Priznavanjem njihove vrijednosti i znanja kroz voljno roditeljsko i društveno priznanje da su im istinski potrebne njihove usluge.
Brige, uzdržavanje, preživljavanje, neshvaćanje, stvaraju začaran krug koji se neprestano ponavlja u međuodnosima. Osobno, prepoznala sam kod sebe više od trideset negativnih djelovanja i dvadesetak negativnih uvjerenja, a tu su i neispravni stavovi. Mora biti da su to kroz misli i riječi iskazane brige, kao nesvjesne navike da se stalno žalimo. A pozitivnih riječi u ljudskoj svijesti, kada ih se pokuša napisati bez ikakvog predloška, izvući „iz sebe“, ima ispod deset. Pravo je čudo da čovjek s ovakvom prirodom svoje svijesti može ikako funkcionirati.
Nemam više snage, ne mogu više, nemam dovoljno za životne potrepštine, bolesna sam više od te stalne borbe za preživljavanjem, tako mi je izuzeto neugodno i teško živjeti. Evo koje navike razmišljanja najviše stvaraju negativno stanje svijesti. Pa Vi vidite onda s čime ste suočeni.
Ovo sigurno nikad više neću naručiti u prodavaonici sreće!
Ovaj „bauk“ mi ne treba. Što je uopće „bauk“? Bauk je neznanje. Znanje bi bilo: imam snage koliko god mi treba, mogu sve što hoću, stvorit ću mogućnost da imam dostatna sredstva za sve svoje životne potrebe, zdrava sam, ugodno mi je i lako živjeti…
Naći ću način za sebe, kako se riješiti svih briga i bauka uzdržavanja i usvojiti toleranciju, pravičnost, otvorenost uma za povjerenje, mudrost, moralnost, poštenje, kreativnost, ustrajnost, velikodušnost, vjeru, optimizam, razumijevanje, samopromatranje, ispravno djelovanje, prihvaćanje, poštovanje, druželjubivost, ljubav, istinu i druge pozitivne riječi koje mogu zamijeniti moja negativna stanja svijesti. Sama ću usvojiti pozitivan karakter svijesti. Kako? Jedan od načina je prihvaćanjem stanja koje jest i uvećavanjem dobroga. Kako postići to dobro kada malo tko želi mijenjati svoje stavove, uvjerenja i navike? Većina ne zna što je to što treba mijenjati, niti kako to može napraviti. Svi bježe od obveza sudjelujući nevoljno, kao da oni to samo i jedino moraju. „Moram“ je u sudjelovanju samonametnuti životni stav. Kako ga poništiti kad nema razumijevanja zašto on postoji? On postoji zbog toga što ga većina ljudi hrani svojim mislima i riječima. Moram ovo, moram ono, ne smijem ovo, ne smijem ono. Ove riječi/misli stvaraju osjećaj da smo nešto prisiljeni raditi ili ne raditi.
bglavac
irida
