KAKO SMO RAZLIČITI

Ja sam u Adelaideu imao jako puno neobičnih prijateljstava.Svakakovih prijateljstava. Sa bosanskom dijasporom proveo sam nekih 15 godina uglavnom ispitujući bosanske prilike tijekom proteklog ratnoga konflikta i mjesto Hrvatske u ukupnosti balkanskih prilika. Razlozi tome  krili su se u mome osjećaju domovine i domoljublja mada ne treba smetnuti sa uma da sam ja bio podjednako  emotivno vezan i za hrvatsku i za bosansku stranu koju sam doživljavao kao ''naše ljude'' mada nije bilo nikakove realne osnove  za to. Jer je koješta postojalo kao  stvarnost koja je razdvajala ta da svijeta bez obzira koliko se mi trudili da te svjetove pomirimo. A Orhan Jamaković je bio jedna takva osoba iz toga drugoga svijeta koja nikada nije pristala na to da svoga sugovornika vidi al pari. Orhan je mene uvijek vidio kao suvišak koji neugodno smeta ali je svoje misljenje svagda vješto sakrivao. Međutim događalo se da ipak izrazi svoja stajališta ali više zabunom i nehotice nego što mu je bila neposredna volja da me uvrijedi. I tako sam onda s vremenom postajao svjedokom jako smiješnih situacija a ova koja slijedi je jedna od njih: sjedili smo  u jednoj kafani u Campbelltownu u Adelaideu  koja se zvala Big Brother koja je također bila i pekara u kojoj je Orhan radio noćne smjene. Pa bismo tako rano izjutra otpočeli naše druženje upravo u vrijeme kada sam ja obavljao dnevnu kupovinu u obližnjim dućanima pa i u toj pekari. A onda bismo ispijali talijansku kafu pa bi Orhan stao maštati: ''A moj Zlaja, ja kada se vratim u Bosnu, onda ću naći neku za sebe. A jebi ga i taj rat nas je zajebo, evo vidiš ti toga Dodiga, on je protiv Bosne , koje je to đubre, ja ne znam što oni hoće, kakva Republika srpska.....a onda bi nakon političkih lamentacija prešao na osobne prilike, ''evo  radim baš vikendicu na Braču, prvo bih proširio kuhinju, a onda treba na to deku staviti, pa bih renoviro dnevni boravak, vidiš ovako.....a sada treba iskoristiti ovu situaciju jer je radna snaga u Hrvatskoj jeftina, pa ja računam nekih  desetak tisuća...a što češ ti moj Zlaja?” “A ja ne znam moj Orhane ali je činjenica da nemam ništa u Hrvatskoj...” “Ma znaš što, tebi ni ne treba puno, tebi je dovoljno tri za tri metra i ručo  Babo...a mene će jako koštati ova indijska medicina....pa kada se vratim u Bosnu onda  ću se posvetiti i tome.’’ ‘’A što češ ti Orhane raditi u  Bosni?” “A ja ću isto dignuti kuću, pa gornji kat će biti ordinacija indijske medicine a donji pekara, pa ćemo biti zaposleni i moj sin i ja i onda je dobro....a tebi je dovoljno tri za tri metra, tebi ne treba više, ionako si sam...'' I tako bi onda Orhan nastavljao naš razgovor koji  bi se kretao od lasera do pizza pa bismo nakon ispijene kafe  krenuli svatko na svoju stranu u uvjerenju da smo učvrstili  naše prijateljstvo još dublje negoli što je ono bilo  jutro ranije. A ja bih onda razmišljao što je on zapravo htio reći time da je meni dovoljno ''tri za tri'' kao da ja nisam dostojan nečega boljega u svijetu  koji podjednako neprijateljski stoji i prema njemu i prema meni. A onda sam mahnuo rukom, pa kakve sve to veze ima u našim planetarnim i kozmičkim relacijama pa bih nastavio sa svojim analizama baš tamo gdje sam noć ranije stao.

Zlatan Gavrilović Kovač