„Kako sam stvorila podsvijest?“ pitam svoju Dušu.

Gledanjem u ono što sam ja htjela vidjeti, a ne u ono što je u biti istina. Slušanjem neprovjerenih priča, koje sam prihvaćala kao svoje. Sve sam to pohranila kao znanje koje nije prava istina, već prepričana priča od obitelji, drugog čovjeka iz okoline, društva koje je prikazivalo istinu kako njemu odgovara i medijskih struktura nametnute informativne politike. Tako sam akumulirala iskustvena sjećanja neispravnim mišljenjem, koje je kroz riječi podržavalo neispravna djela i nepovjerenje u sadašnjost.

Kada sam izgubila povjerenje u sadašnjost? Kad sam prvi put izdana, prevarena, izigrana, potlačena.

Kada sam to bila prvi puta izdana, prevarena, izigrana, potlačena? Tada sam usvojila nesigurnost, tj. strah.

Kada sam usvojila nesigurnost? Kad mi je agresivno riječima ili djelima uskraćena potpora, hrana, zaštita i moja vrijednost. Kad su me roditelji prvi put ucijenili svojim stavom prema meni, koji je sadržavao prijetnju da ću dobiti batina, da mi neće dati hranu i da mi neće pomoći zato što, po njihovom uvjerenju, nisam bila dobra. Maltretirali su me fizički ili psihički. Čak i kada nisu bili fizički prisutni u mom životu, kroz moja osobna uvjerenja stvorena njihovim postupcima i mojim tumačenjem, ostalo je psihološko mučenje. „Lampica“ se palila u mojoj glavi i duši i uvijek me iznova mučila naučenim mislima i osjećajima. Divno! Sa spoznajom, sa osviještenošću, to je napokon prestalo. Bili oni prisutni u stvarnosti ili kroz moje misli, više me ni na koji način ne mogu maltretirati. Danas znam zašto sam živjela u stalnom strahu od oca i  zašto sam zamjerala majci što me ne štiti? Znam zašto sam osjećala očevu agresiju i nedostatak ljubavi od majke. U prijevodu na jezik ljubavi znači: majka je ta koja je nedoraslom djetetu u obitelji ljubav u cjelini. Otac je taj koji je trebao tu ljubav snažno podržavati svojom potporom u zajedničkom sustvaranju na ispravan način. Što u ovom slučaju znači ispravan način očeve potpore? Pomaganje majci u odgoju potomstva na sve djelatne načine, bez uporabe nasilja, koji su potrebni u zajedničkom domaćinstvu. Otac se smatra zaštitnikom u obitelji. On to nije. Majka je zaštitnik. Kada majka ne zaštiti svoje dijete od gladi, hladnoće, opasnosti tuđe ili svoje agresije ona ga je izdala. Dijete to osjeća kroz strah i nepovjerenje. Njegove potrebe nisu zadovoljene. Ono ne prepoznaje ravnopravan odnos među roditeljima.

Sjećam se kad sam išla u školu kako smo gledali slike u udžbenicima u kojima otac čita novine, dok majka priprema obrok, pere, čisti itd. To je kroz školski odgoj potpuno neispravno postavljeno djelatno stanje oca u fizičkom očitovanju od strane društva prema obiteljskom sustvaranju. Otac je radio u firmi, bio je informiran o političkim zbivanjima i to je to. On je svoju ulogu obavio. Na majci je odgoj djece, nabava namirnica, odjeća, obuća, čuvanje, čišćenje, pranje i svakodnevna zaštita od mogućih opasnosti, kuhanje i još mnoge djelatnosti oko obitelji, a tu je još i posao u firmi. Posle ovakvog obiteljskog odgoja dijete ne može ispravno razlučiti što je loše, a šta dobro. Prisjećam se crtića iz djetinjstva o Kalimeru koji prepoznatljivo kaže da je to „čista nepravda“. Slažem se s njime. Ali ovo nije crtić.

Do kada će se obitelj držati više za majčine nego očeve skute? Ovaj položaj u obitelji žena doživljava kao prisilan rad, koji joj sve manje pruža zadovoljstvo. Tako žena ne želi, niti hoće više živjeti. U toj prisili održava je samo njezino potomstvo. Evo „grma u kojem leži zec“ i odgovora na dilemu suvremenog društva zbog čega žena svjesno ili podsvjesno ne želi više rađati. Ugrožena je njezina vrijednost žene i majke i njezinog prava, što je dovelo svijest do poricanja nesebičnog majčinskog principa ljubavi.

Majka i otac su energije koje žele dijete ili potomstvo. Ravnopravno. Kad se to zbilja i dogodi, kad to malo stvorenje koje će im uljepšati život i dati zajednici novu svrhu stigne, događa se – raspad sustava. Dijete jest zajedničko, ali gotovo sav teret odgoja pada na majku. Stvaraju se neočekivane tenzije i obitelj počesto ispod površinske radosti doživljava niz sukoba, rušenja komunikacije, neostvarenje želja. Dom postaje sve samo ne mirno mjesto radosti i novoga života. A kako taj novi život, to toliko željeno dijete, doživljava svoj dom, svoju obitelj?

Dječja duša očekuje, po prirodi stvari, da dobije sve što joj je potrebno. Sjećate se, ako ste prošli to iskustvo? „Klinci“ jednostavno plaču čim im nešto treba i „očekuju“ da mi veliki, koji smo ih donijeli na svijet, shvatimo što im treba. A kako se tek slatko smiješe kad im ispunimo neku potrebu, svjesnu ili nesvjesnu želju… Tko im ne bi udovoljio? Kada sam kao dijete dobila što hoću – bila sam nakratko sretna, kada to nisam dobila – bila sam dugo nesretna.

Kada sam, pak, dobila svoje dijete nisam znala jesam li sretna ili prestravljena od straha što ću sada s tim malenim stvorenjem. Hoću li ga uspjeti održati na životu? Čega je bilo više, sreće ili straha? Ako nisam osjećala da sam sretna, vjerojatno je bilo više ovog drugog. A što ako to nije istina? Što ako je to samo stav o strahu proizveo moje pogrešno uvjerenje? Ima li išta ljepšeg i vrednijeg od djece? Radi svog potomstva, njihove ljepote i vrijednosti njihovih potomaka pišem ove retke iskustvene mudrosti svoje Duše. Ostavljam im u „amanet“ njenu baštinu sjećanja na ljepotu i vrijednost ljudskog života i suživota. Ostavljam im uspomenu koja znači da nisam „vesla sisala“ od kada me je majka od sise odbila. Skupljala sam u moru života hranu za svoje i njihovo znanje. Iako sam veslala prisilno, nevoljena, neodlučno, usamljeno, prestrašeno, nesigurno, podvojeno, imala sam hrabrosti živjeti ovu veličanstvenost koja se zove život.

U svojoj svijesti porekla sam sposobnost preživljavanje bez majčine i očeve zaštite. Nemoguće mi je priznati koliko sam pogriješila u svom stavu. S obzirom da sam više bila na brizi majci nego ocu, optuživala sam majku da me je prva izdala svojim nestrpljenjem, što je psihičko maltretiranje koje dijete ne razumije. Od tada više nisam vjerovala majci. Od tada nesvjesno krivim svoju majku za izdaju koja u biti niti ne postoji, osim u mojoj fantaziji nedoraslog nesigurnog djeteta, koje se bori za samostalnost i sigurnost u preživljavanju. S obzirom da je to bila notorna laž koja ne drži vodu, počela sam optuživati svoga oca za agresiju koju sam sama proizvodila svojom sviješću zbog nekoliko takvih sjećanja kada je agresivnost doista postojala i dopustila sam svojoj svijesti da stvori pogrešan stav i uvjerenje o opasnosti po moj život. Ostatak života živjela sam po iskustvima te agresivnosti. Iskustva koja dijete ponese u svojoj neizgrađenoj svijesti o stavovima i uvjerenjima o svojim roditeljima, presudna su kao usvojene životne navike njegovog iskustvenog životnog ponašanja.

Vjera, uvjerenje… U što da vjerujem, kada su me iskustva poučila da vjere ni u koga ne mogu imati? Stvara stav. Sada se za većinu stvari oko preživljavanja moram sama pobrinuti. To je logično uvjerenje. Nedostatak pažnje stvara osjećaj poniženja, želju da se  molbom, ljutnjom i plačem poput nedoraslog djeteta, izborim za ono što mi treba. Duša takav čin nezadovoljstva prepoznaje kao patnju i trpljenje. Krivci su roditelji, partner, okolina, društvo.

 Nikad od roditelja, partnera, okoline i društva nisam čula nikakvo Oprosti! za pogreške koje su prema meni učinili, zato što oni u biti i nisu svjesno znali da griješe. U svijesti svih njih je uvjerenje da čine najbolje što mogu i znaju (a to i jest tako). Zato nikad nisam naučila opraštati, a i ono što sam opraštala nije moglo djelovati zato što nisam znala što je to što trebam oprostiti. Fantazija i osjećaj stalno pritajenog straha potiču od ovog neznanja. A ja nisam mogla oprostiti jer svjesno nisam ni znala da sam povrijeđena. Povredom se samo smatrala fizička, no ne i psihička nevidljiva povreda koja je stvarala trajnu nesigurnost. U realnosti svi se maksimalno trude, a od nikoga za taj trud ne dobivaju zahvalnost.

Kome da vjerujem, ako majci ne mogu vjerovati koja me je na svijet donijela, hranila, čuvala i brinula se sve vrijeme za mene? Istina. A majka o tim dječjim promišljanjima uopće nema pojma. Svašta. O, majko, opraštam i sebi i Tebi sva zamjeranja koja smo sa svojim pogrešnim stavovima, uvjerenjima i neznanjem usvojile.

Molim te, oprosti mi moje pogreške. Neću ih više činiti.

Uzaludno očekivanje da se netko pobrine za moju zaštitu i preživljavanje traje do ovog trenutka, osjećaj ovisnosti o dobroj volji meni najbližih ljudi i nadi da će me netko iz okoline jednog dana spasiti od njihove nepoznate i nepriznate agresivnosti. Uvjerenje da će budem li dobra prepoznati moje kvalitete. No ni jedan čovjek ne može vidjeti dobru kvalitetu u drugom čovjeku ako je sam nije izgradio. To sam prepoznala i osvijestila u svom pozitivnom samorazvoju svoje svijesti.  Očekivanje, da se neko drugi pobrine za moje životne potrebe ne drži me više u zabludi. Do osvještavanja živjela sam u umišljenoj istini da se stalno moram boriti za svoju sigurnost i preživljavanje u obitelji i društvu.

http://angelija.blog.hr/