Kako religija poučava moju Dušu

 

Pojam religije asocira me u startu na Božje predstavništvo na planetu Zemlji. Poštujem religiju i svećenički status. Njihov značaj ogleda se u sustavu duhovnog svjedočenja u društvu i strogom školovanja svećenika kako bi djelovanje Božjeg nauka prenijeli na sve ljude. U tome vidim njihovu uzvišenost i nesumnjivo koračanje ka istinskom znanju. Kroz religiju i njezine svećenike Bog se ispoljava poučavajući ljude o svojoj i njihovoj dobroti. To je moje sadašnje mišljenje o religiji i svećenicima koji je predstavljaju. Nije bilo uvijek takvo. Veći dio svog ljudskog života zamjerala sam religiji štošta. Možda najviše udaljenost između svećenika i vjernika. Ne mogu točno objasniti zašto sam se osjećala izdanom na neki način. Imala sam osjećaj da se kao moji duhovni  učitelji  nisu baš potrudili približiti me Božjem učenju. Na misao o Bogu i Božjoj nauci, pojaviše mi se u mislima stihovi:

Sanjam te sanjam, skoro svake noći,

samo si ti u srcu mom.

Sanjam te sanjam skoro svake noći,

 sanjam te sanjam, hoćeš li ćeš mi doći?

 

Podsjećaju li to mene ovi stihovi na pjesmu koja već odavno nije prešla preko mojih usana ili mi se Bog kroz stihove pjesme objavljuje? Razmišljam tiho negdje na rubu jave i svoje unutarnje svijesti. Čudim se zašto mi se Bog ne objavljuje kroz pravu molitvu…

Kakvi su to stihovi? Podsjećaju me na rodnu grudu, mladost i radost druženja uz narodnu pjesmu. Otkud dolaze? Zašto sada? Daleka je njihova prošlost, za mene zabranjena da je javno pjevam, a druge stihove zbog borbe za preživljavanjem i tuge nisam stigla naučiti, a nije mi ni bilo do pjesme. Bože, čuješ li me, Bože? Trebam te! Nemam odgovore na bitna pitanja o životu, zadovoljstvu, sreći i ljubavi, otkud dolazim, kuda idem, tko sam ja?

Odgovora nema, samo nijeme misli u nijemoj praznini. Čije su to misli – moje ili Božje? Moje, naravno. Tko je još vidio Boga? A što ako se Bog očituje kroz misli, a ja to ne znam? Kako se očituje Bog? Zar  religija ne govori o Bogu kao o ljubavi, nadi i vjeri? Zar to nisu misli oblikovane u riječi? Misao, riječ. U životu sam naučila da se od toga ne živi, trbuh bi ostao gladan, a i kakva je to hrana? A što ako je moja Duša gladna misli i riječi kojima bi oblikovala pozitivne osjećaje? Kakva je hrana njoj potrebna za to ostvarenje? Je li moja Duša izvan mene ili je u meni? Trebala bi biti u meni, a gdje se nalazi ne znam. Imam osjećaj da je u meni i svuda oko mene. Od prve svjesnosti ona mi je bliska, ona je ja, sveprisutna i znam da smo jedno, a ipak nikada je nitko, pa niti ja, nije dodirnuo, vidio… Kako da povežem taj osjećaj bliskosti i istovremeno neznanje o prebivalištu vlastite Duše? Ne znam. Zašto ne znam ovako bitan odgovor? Od koga sam trebala naučiti znanje o svojoj Duši? Je li to znanje u meni, nalazi li se ono u mome sjećanju ili osjećaju?

Živim li ja to po sjećanju ili osjećaju? Živim i po jednom i po drugom.  U Bibliji piše: U početku bijaše riječ i riječ bijaše od Boga i riječ bijaše Bog. Zar nije prvo trebala biti misao, osjećaj pa onda riječ? Kako je čovjek počeo koristiti riječ? Prvim udahom, osjećajem bola, a onda krikom? Otkud sada ovdje udah? Može li se disati bez misli i bez riječi? Može bez riječi, zašto ne, i bez misli može, a bez osjećaja ne može? Bez disanja pojavi se osjećaj gušenja. Zašto o tome nikad prije nisam razmišljala? O disanju. Bez disanja čovjek ne bi mogao komunicirati sam sa sobom. Kako bi bez riječi komunicirao sa drugim ljudima i prirodom oko sebe? Kako komunicira priroda? Ona ne priča, samo jest. Priroda koristi vibracije iz zraka putem vjetra. I ona onda komunicira isto kao i čovjek. Ne koristi li onda i čovjek svojim udahom vibracije iz vjetra i okoline, pretače ih u misli, osjećaje, zatim u riječi, pa u djela? Čovjek i njegova Duša su onda transformatori svih prirodnih procesa. Kako je to čovjek postao transformator? Prirodnom evolucijom. A što je evolucija? Zar to nije transformacija? Ispada da živim po sjećanju, ljudskom oku nevidljive zračne prirode i koristim njezino znanje o osjećaju za transformaciju. Zašto je čovjeku potrebna i misao i osjećaj i riječ i djelo? On djeluje četverostruko. A priroda – i ona djeluje četverostruko. Kroz zrak, zemlju, vodu i vatru. Ne razumijem. Jesmo li ja i priroda jedno?

 Ja ovo ništa ne razumijem. Što je moja Duša i gdje se ona nalazi? Po ovom bi odgovor bio da se moja Duša nalazi u sjećanju i osjećaju. „Od praha si postao i u prah ćeš se pretvoriti.“ Ako je u sjećanju i osjećaju, onda nije od praha. Bi li zrak mogao biti taj prah? Kada malo duže gledam u zrak, u njemu vidim čestice nekakvih iskrica. Jesu li to možda informacijske energetske čestice kao prah? U sjećanju je izvan mene (znači u zraku), a u osjećaju je u meni. Je li ta iskrica onda moje sjeme iz kojeg sam ponikla? Ako je tako,  onda znači da se moja Duša nalazi posvuda u cijeloj prirodi postojanja? Onda je bilo prvo sjećanje moje Duše na (vibraciju) udah, pa onda misao za osjećaje i onda glasovna izgovorena riječ, što kao istina znači da riječ nije bila prva u samom početku. Bila je. Tri stvari su bile u početku. Udah, osjećaj bola i krik. U bolu si se rodio i u bolu ćeš umrijeti – stoji u Bibliji. Ne zvuči nimalo optimistično. Mora li to tako biti? Što znači riječ?

Riječ ljubav – religija mi nije objasnila što je moja Duša, otkud dolazi, u kojem dijelu moga tijela se ona nalazi, kakva joj je hrana potrebna, što ljubav kao riječ jest i kako se ona očituje. Znanje o tom međuodnosu nemam.

Riječ vjera – u što da vjerujem kada me je većina ljudi do sada, s kojima sam bila u doticaju izdala, prevarila, izigrala, iskoristila ili  potlačila? O, Bože moj.

Riječ nada – pusto obećanje bez formulacije, očekivanje unedogled da se nešto promijeni samo od sebe, bez poduzimanja konkretnih djelatnosti da do promjene uistinu i dođe, tek ime joj nešto znači. Upućuje me na očekivanu budućnost koja mi je nepoznata.

Tko stvara tu budućnost? Ja je stvaram u međuodnosima s prirodnim procesima i drugim ljudima. „Zeza“ li to mene netko, „zamajava“ moju „lijepu pamet“, dakle intelekt? Ta jesam li ja zato tolike godine išla u školu i živjela život kroz iskustva, a da nisam naučila ni što mi to nudi kao spasenje moja religija. Ljubav, vjeru i nadu. Ma gdje mi je bila pamet, zar sam ja, narodski rečeno, vesla sisala tolike godine školovanja i života, a za što? Za svoju „lijepu pamet“. A kakva je, zapravo, ta moja pamet? Ogorčena neuspjesima i uspjesima – negativna ili pozitivna, lijepa ili ružna, radosna ili tužna? Koliko lijepih riječi sam upotrijebila u kratkom trenutku definirajući tu svoju pamet, (pozitivna, lijepa, radosna) čini mi se pjesnik bih mogla postati, a ja ne znam ni tko sam, ni otkud dolazim, ni kuda idem. Što ću sada s tom istinom? Kako da je u ovim životnim godinama, od sramote nekome priznam? Ispada da sam zbog svog neznanja o ovim prirodnim međuodnosima potpuno neispravno živjela. Neispravno življenje – koje li sramote za odraslog čovjeka. Sad tek razumijem što znači prava sramota.

Naravno, sad se, dosljedna sebi, moram zapitati: Što je to sramota? Sramota je u ovom slučaju skrivanje neznanja o sebi i nepriznavanje svoje negativne istine.

Istina, priznanje, pamet. Istinito priznajem da se ne osjećam ni sretno  ni pametno, ali se zbog toga ne osjećam ni sramotno. Uopće ne vidim razloga zbog kojega bi ja trebala osjećati krivicu zbog ovakvog stanja svoje dosadašnje svijesti. Nisam odgojena s ispravnom istinom. I nisam samo ja kriva zbog toga.

A što ako jesam samo ja kriva zbog toga?

 Nisam li po prethodno otkrivenoj teoriji imala prirodno znanje, kao izvanjsko sjećanje svoje Duše kroz udah. Hm? Ali ta istina podržava osjećaj moje nesvjesne krivnje u neispravnom sudjelovanju. Zašto do tog izvanjskog sjećanja nisam mogla prije doći? Zbog podijeljenosti moje Duše na vanjsko i unutarnje. Što sam više gledala? Vanjsko. Onda bih sama trebala znati što je ispravno, a što ne. Zašto to ne znam, ili samo glumatam da ne znam ono što znam da je ispravno? Zašto onda ne živim ispravno? Vjerojatno to radim zato što je to sjećanje pohranjeno unutar mene. Ma nije istina. Ono što je pohranjeno vani pohranjeno je kao znanje i u meni. Isto je i unutra i vani. Povezano je stalnim udahom i izdahom. To znači da stalno imam svjesnost o svemu što se događa. Zašto tu svjesnost ne priznajem? Zato što ne vjerujem sama sebi i svojim iskustvima, pa tražim potvrdu izvan sebe, mislima, osjećajima i riječima od drugih ljudi. Eto ti gdje sam pogriješila u vjeri.

Sjećanje na pogreške, osjećaj krivice, glumatanje, priznanje, pamet. Što sam ja to nesvjesno ili svjesno pohranila u svoje sjećanje? Od čega se sastoji ta moja pamet? Od zapamćenih priznatih i nepriznatih proživljenih misaonih i osjećajnih iskustava. Kakva su ta moja misaona i osjećajna iskustva? Opsss… Nisam li na sva ta pitanja već iskreno, iz Duše, odgovorila. Ne nisam. Sada ću iskreno popričati sa svojom Dušom o svojim misaonim i osjećajnim iskustvima moje „nelijepe“ ili „lijepe“ pameti, o kojima ovisi moja sreća. Poslije ću još jednom  pogledati u deset Božjih zapovijedi, religijske zakone po kojima živim. Imam osjećaj da je moja vjera u religiju nedorečena u mnogim njenim tvrdnjama o znanju Duše, misli, emocija, riječi i djelovanja. Sve mi se to čini nekako neprihvatljivo.