Prvi poriv kad sam vidjela ovaj naslov bio je; neću pisati o tome. Činjenica je ta, da na ovom portalu ne objavljujem puno tekstova i još uvijek se pokušavam snaći u dnevnom rasporedu članaka, da ne govorim o mjesečnom.

Kako je jedan događaj koji se nedavno dogodio u Rijeci na Brajdi (dakle u samom centru grada) dok sam čekala gradski autobus promijenio moje uvjerenje, predomislila sam se, tako da vam želim ispričati ovu nemilu priču.

Dok sam zamišljeno stajala čekajući bilo koji gradski bus, uši mi je proparao oštar, rezak odjek šamara. Prepoznajem njegov zvuk. Gotovo sam se zaledila na njegov odjek. U srcu osjetih snažnu duševnu bol, grlo mi se stisnu od šoka, trbuh od srama, a oči mi postadoše suzne. Sve te emocije zbiše se u trenu, dok se još nisam ni okrenula da vidim ko je to kažnjen tim agresivnim činom. Nekako sam bila  uvjerena da nikad više neću osjetiti ovu bol. Suzne oči pronalaze primatelja  šamara. To je bio jedan trogodišnji mališan kojeg je kaznio njegov vlastiti tata. O tata, ne zatvaraj svome djetetu vrata ljubavi; vapi nijemo moja duša. Suze mi počinju teći niz lice, a dječačić niti da trepne svojim okicama. Samo nijemo upire  igračku, plastični pištoljčić u svoga oca. Jesam li ti rekao da to ne činiš! opravdava se nevino otac. Pored njih stoji skrušeno djevojčica anđeoske ljepote, vilinski duge plave kose, a malo dalje njena odgurnuta kolica sa lutkom u njima. Pogađate: to je bio povod zbog čega je dječak dobio tako žestok šamar. Odgurnuo je ljubomorno kolica svoje sestre. Njegova bespomoćnost, dok jednom rukicom trlja obraščić da umanji bol, a drugom upire pištoljčić prema svom ocu, vrati me u najranije sjećanje mog djetinjstva kad sam zbog slične agresije željela i ja ubiti svoga oca. Očajno brišem suze i stavljam ruku na usta da ne zaurlam od bola i ne sukobim se sa ocem te predivne djece. Otac smireno popravlja kaputić svoga sina, zatvara nepropisno parkiran automobil, uzima kolica svoje kćerkice i daje joj ih u ruke. Jedno i drugo dijete hvata za njihove malene ručice i žurnim korakom odlazi prema pješačkom prijelazu.

Ne sjećam se koliko dugo sam nijemo, suznih očiju, ledenog, zakočenog srca i praznog pogleda stajala na stanici, samilosno uprta pogleda u prazninu pokušavajući ih obuhvatiti nekakvim osjećajem suosjećanja, nježno ih grleći u mislima. Uzalud. Osjećaji ljepote, zamrli su u mom srcu. Osjećam samo prazninu. Uvjerenje: Kakvo će uvjerenje ova djeca ponijeti u život o svom ocu i majci koje nema da ih zaštiti? Trgnuh se. Pogledah uokolo sebe. Jedna žena uporno me promatra. Imam osjećaj da mi želi prići i pitati me, zašto plačem?- utješiti me možda. Odgovaram joj u mislima. Ne prilazi mi ženo. Ostavi me na miru sa mojim bolom. Za ovaj bol nema utjehe. Cijeli polusvjesni život taloži se u mome biću. Bol zbog mojih zatvaranja očiju na agresivnost koju sam dopuštala prema svojoj djeci. Zar mi je trebao ovaj čin da to osvijestim? Zatvarala sam oči na agresiju koja se svakodnevno događala u mnogim obiteljskim domovima. Zatvaram oči na agresiju koja se promovira kroz medijske informacije. Zatvaram oči na agresiju koja se događa kroz ratna previranja u svijetu, kao da se to mene ne tiče. Ovu bol mogu oprati samo gorke suze. Koliko vremena će im za taj čin trebati, zna samo moja duša. O, Bože šta se to samnom zbiva? Na javnom sam mjestu. Zar nisam učena da se bol skriva od javnosti i podnosi u svoja četiri zida, kad si sam sa sobom. Takvo uvjerenje ponijela sam iz svog obiteljskog i društvenog odgoja. Ponižena mnogo puta, skrivala sam od javnosti bolnu istinu. I sad sam ponižena. Ponižena sam kao čovjek. Ponižena sam kao žena. Ponižena sam kao majka.

Od nekoliko ljudi na stanici kao da nitko nije ni primijetio ovaj agresivni čin. Svatko zagledan u pod u svojim mislima svakodnevnice nastavlja svojim putem, kao da se ništa nije ni dogodilo. Nisu ni primijetili što se zbiva u njihovoj blizini samo četiri-pet metara dalje od njih, ili to smatraju normalnom očevom mjerom vaspitanja, ili pomišljaju da je bolje ne miješati se u tuđe stvari. Možda ovaj čin ni ja ne bih vidjela da ga nisam čula. Ali čula sam ga duboko u svojoj duši kao nemile osjećaje svojih dječijih, životnih iskustava. U svoj život ponijela sam sjećanje o agresivnosti svoga oca i njegovog nedostatka ljubavi prema svojoj djeci. Uhvaćena u zamku nepovjerenja u ljepotu obiteljskog suživota, moja duša  prisjeća se svakog djela koje je isto ili slično kakvo sam kao dijete i odrastao čovjek proživjela. Kao teret ne otpuštenog bolnog sjećanja nosim njeno znanje o osjećajima bola, ali nosim i osjećaje sreće kao ravnotežu, a oni su veliki. 

Pitam se kakva uvjerenja nosi dotični otac koji na taj način odgaja svoje dijete u javnosti. Kako ga onda odgaja tamo gdje ga nitko ne vidi? Da li je agresija bila i ostala uvriježeno roditeljsko ponašanje u njegovom djetinjstvu? Primjena sile u svim poznatim situacijama koje je i on sam proživio. Kako bi bilo moguće primijeniti drugačije ponašanje u sličnoj situaciji. Da li je otac mogao primijeniti nekakvu drugu odgojnu mjeru. Naravno da jeste. Možda je sina mogao blago poljubiti u obraz, stisnuti nježno na grudi, ili mirnim tonom reći: nismo se tako dogovorili'. Dijete bi na taj način imalo drugačije iskustvo u svom pamćenju. Za sigurno bi zapamtilo da ga otac voli, štiti, uvažava njegovo postojanje i mišljenje. Želim vjerovati da taj otac jako voli svoju djecu i da im pruža i ovu vrstu pažnje. Kako pomiriti moje, vaše i njegovo uvjerenje? Kako otac može osvijestiti svoju agresiju, da je nikad više ne upotrijebi u obliku sile prema svojoj djeci? Svom sinu je kupio igračku, i to pištolj. Kako god je to maleno stvorenje sada uperilo pištolj u svoga oca, nastojeći mu uzvratiti ubilačkim porivom, tako će to moći učiniti i kada poraste. Ovaj uvid otvara pitanje agresivnosti u cjelini koje više ne-svjesno nego svjesno nose ljudski naraštaji u svojoj svijesti. Bilo da se radi o obrani ili samoobrani, napadi podržavaju mržnju i strah te ugrožavaju princip miroljubivog suživota u obitelji, okolini, društvu, pa tako i u dobrosusjedskim odnosima. Od kuda i od kada postoji ubilački nekontrolirani instinkt koji izražava unutarnju i vanjsku agresivnost? Pitanje je to koje traži žurne odgovore kako bi se strah mogao transformirati u istinski postojanu ljubav, dok još koliko toliko vladamo svojom odgovornosti i humanosti prema životu u cjelini. Pre-mnogo je oružja svih vrsta koje direktno i indirektno sije strah, agresivno ugrožavajući ljudski i svekoliki život. Kakvim djelom se može postići ravnoteža da bi se stvorila miroljubivost na svim nivoima ljudske svijesti? Ova pitanja potiču mnoge mudre i miroljubive duše na traženje ispravnog, zadovoljavajućeg odgovora.

I sad kad sam ovo iskustvo „ispekla“i rekla pitam samu sebe. Što me je spriječilo da priđem ocu koji maltretira svoje dijete i dam mu kao građanin do znanja da to nije ispravan način odgoja'. Šta me je spriječilo da priđem djetetu, uzmem ga u naručje i suosjećajno utješim? Nekoliko dana preispitujem svoju savjest i odgovornost građanina, pa tako i majke.

Da li se ova priča dotiče zadane teme za ovaj mjesec potpuno mi je svejedno. Dotiče li se savjesti svakog građanina na portalu? To mi nije svejedno. Duhovnost, rast u svijesti, odgovornost osobnog i skupnog ponašanja svakog od sudionika u igri suživota, koju potiče ovaj portal prima svaki učesnik na svoj način. Svi mi, nečija smo djeca, imamo svoju djecu, unuke ili malene rođake koji trebaju našu pažnju, nježnost i zaštitu. Takvu istu pažnju trebamo i mi jedni od drugih. Ja nisam pravovremeno reagirala na nemili incident. Još me proganja krivnja zbog toga. Možda netko s portala kad ovo pročita bude imao snage i odreagira pravovremeno na ovakvu ili sličnu situaciju.

Danas je dan Svetog Nikole. Neka djeca će dobiti slatkiše u svoje čizmice, a mnoge od njih čeka odgojna mjera ukrašene šibe. Šiba nikada nije krasna i nikad ne bi trebala biti upotrijebljena prema nikome. Često puta ovdje na portalu pročitala sam riječi koje šibaju svojom oštrinom, ali bilo je mnogo više lijepih, blagonaklonih, nježnih i mudrih riječi. Hvala svima koji ste ih upotrijebili za sveopće dobro pomirenja, sklada i harmonije.

Svima Vam čestitan blagdan

„SVETOG NIKOLE“.