Prije dvije tisuće godina, grčki filozof, Epiktet je rekao:
"Ljude ne uznemiruju stvari i činjenice nego njihovo mišljenje i predrasude o njima."

Mišljenje i predrasude su misaone slike o nečemu, slike koje čovjek pohranjuje u svojoj glavi. To je već onda bilo važno saznanje o čovjeku, koje do danas nije izgubilo vjerodostojnost. Kako tada, tako i danas, čovjek ima potrebu razmišljanja o stvarnosti i želju njenog razumjevanja.
Čovjek živi u ovom čudesnom svijetu, on ga vidi, miriše, kuša, sluša, dodiruje. Danas se postavlja pitanje, što se pri tome događa u njegovoj glavi? Je li sve to što on spozna, samo slike, iluzije prave stvarnosti?

Epiktet je želio osloboditi čovjeka straha od smrti i nije mogao znati da će se ta njegova misao proširiti na sva područja ljudskog postojanja.
Tek danas, razvojem nauke o mozgu, postaje nam jasno da čovjek nemože drugačije spoznati stvarnost nego slikama u svojoj glavi.

Kako nastaje svijet u našim glavama?

Mi živimo u svijetu svatko svojih misaonih slika i čini se, kao da nemamo drugog izbora.

Plavi čuperak
obično nose
neko na oku,
neko do nosa,
al ima jedan čuperak plavi zamislite gde?
- U mojoj glavi.

Razmišljanje je oblik bioenergije, koja nastaje organizacijom i preradom podataka i njihovim odnosom na svijet u kojem djeluje.
Misao je osnova i uzrok nastanka filozofije. Misao uvijek iznova postavlja staro pitanje:
Kako nešto nastaje iz ničega i to tamo gdje ničega nije bilo?

Kako u glavi da bude kosa?
Lepo.
U glavi.
To nije moj čuperak plavi,
već jedne Sanje iz šestog "a"
Pa šta?

Pričinja mi se da misao pita samu sebe što je ljudska stvarnost i koje su joj mogućnosti da tu stvarnost i spozna.
Misao, ta čudesna snaga ljudskog uma, se sukobljava s tim pitanjima već dulje od dva milenijuma i traje i djeluje. Mi danas znamo da svaki oblik energija ima svoj izvor, mi isto tako znamo da se energija ne gubi nego da svojim neprestanim djelovanje mijenja svoj oblik. To je dokaz da razmišljanje, energija našega uma ne počinje iz ništa, ono ima svoj početak u nečemu i razvija se iz nečega.
Misao pretvara viđeno, slušano, kušano i omirisano u sliku, daje joj oblik. Misao tu sliku i pamti. Misao čita, uči, ona se pretvara u energiju govora i energiju pisanja. Misao kombinira i uspoređuje i na koncu i odlučuje.

Videćeš šta - kad jednog dana
čuperak nečije kose tuđe
malo u tvoju glavu uđe,
pa se umudriš,
udrveniš,
pa malo - malo. . . pa pocrveniš,
pa grickaš nokte
i kriješ lice
pa šalješ tajne ceduljice,
pa nešto kunjaš,
pa se mučiš,
pa učiš - a sve koješta učiš.

Mi znamo da je čovjek, jedino živo biće koji posjeduje tu vrstu bioenergije, ali još uvijek, velika većina stvorenja čovjek, bez puno razmišljanja, vjeruje samo u ono što vidi i prihvaća samo ono već viđeno i davno pohranjeno u pamćenju.
Jedan "mali" dio tog istog stvora je mislio drugačije, smislio i servirao znanje, spoznaju i otkrića.
Rezultati čovjekove misaone energije su se redali, čovjek je, u svom prostoru, bio nadmoćan i u središtu svijeta. Energiju, bilo koje vrste, je teško zaustaviti ili unuštiti, ona samu sebe inducira i nastavlja stvarati.
Biti u središtu svijeta znači biti moćan, od Boga dan, stvoren i nepobitan. No ta činjenica nije zadovoljila ljudski um, tu najčudesnijoj energiji u svemiru i ona je tražila puteve na kojima bi stigla do izvora iz kojeg izrasta. Ta energija se razvijala brzinom bržom od brzine svijetlosti i u "izabranim" glavama uistinu izazivala rat svijetova, pozivala na revolucije i prevrednovanja starih vrijednosti.
Ljudski um je razmišljao, širio prostore svoje spoznaje, stvarao meme, komunicirao s sebi sličnima i inducirao sam sebe.
Zahvaljujući tom neprestanom titranju, nama još uvijek nepoznatog izvora energije, nastajalo je nešto novo, kulturna evolucija u čijem krilu se razvijala znanost.
Nastankom i razvojem te uvijek novim otkrićima u astronomiji, plava planeta i čovjek na njoj su potisnuti iz središta univerzuma. Postalo je jasno da mi kružimo oko sunca, koje je samo jedna mala zvijezda u jednoj maloj galaksiji u jednom malom djeliću svemira, koji smo mi, po našem romantičnom shvatanju neba, pjesnički, nazvali Mliječni put. Seljaci na Balkanu to, nešto malo, u kutu svemira, zovu i Kumova slama.

Kao što je na samom početku zbog želje za znanjem, čovjek bio izagnan iz raja, tako je opet "svojom krivnjom" bio istjeran iz središta svijeta, ali on je, vođen najkompliciranijom tvorevinom univerzuma, svojim mozgom, mjestom utjelovljenja uma, počeo razmišljati o uvjetima postanka svijeta, ali i o sebi samom.
Tada nesvjesno, ali ipak efikasno, ljudska spoznaja se sjedinila s prostorom i vremenom s prirodnim zakonima u kojima je tražila objašnjenja prirode iz koje je i proizašla. Čovjek je razmišljao i u želji za spoznajom svog pravog početka, se stvarno počeo i pitati:

Gdje se u univerzumu nalazi ta materija, koja, ustvari, nije materija, nego vječno gibanje unutar energetskog polja?
Gdje se nalazi početak ljudske svjesnosti, a time i svjesnost univerzuma?

Istraživači kao Galilei, Newton , Hubble i Einstein ocrtali su novu sliku svijeta u kojem mi danas živimo.
Velikim praskom, nastade, u jednom jedinom trenutku, i prostor i vrijeme i materija.

"Ako je taj prasak značio početak svijeta, morali bi još negdje u univerzumu biti ostatci isijavanja te energije." pitam prijatelja znanstvenika prof. dr. Davora Pavunu.
"Pa, čini se da postoje, ali nisu definitvno dekodirani i redefinirani;" odgovara mi smiješeći se Davor Pavuna.

Nova saznanja u fizici, nama još uvijek skoro nepoznata, su ipak uspjela zemljinu kuglu katapultirati u novu epohu. Bezbroj paralelnih televizijskih programa, virtualna stvarnost, virtualni prostor i hologrami su dokazi razvoja naše planete i dokazi multidimenzionalnosti našeg postojanja. Radio, televizija, computer, internet, svemirski letovi i nano-roboti, cijeli taj ubrzani tehnološki razvoj je baziran na novim spoznajama moderne fizike. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet kompletno drugačije od onoga kako običan čovjek spoznaje njegovu stvarnost.

Čini se daje fizičarima uspjelo pronalaženje dokaza o postojanju novih zakona, tek kad su i oni svoju svjesnost uspjeli uzdignuti iznad granica dobro poznate i općenito uvriježene trodimenzionalnosti razuma.
Taj novi način razmišljanja, sam po sebi, potiče znanost na dokazivanje tog malog, u isto vrijeme, velikog skoka za čovjekov um, njegovu svjesnost.
Nova fizika, naročito teorije relativiteta i kvanta su u znanosti ostvarile uvjete za stvaranje holističke, cjelovito- energetske slike svijeta.

Izmešaš rotkve i romboide.
Izmešaš nokte i piramide.
Izmešaš leptire i gradove.
I sportove i ručne radove.
I tropsko bilje.
I stare Grke.
I lepo ne znaš šta ćeš od muke.

Svijet se ne sastoji od čvrste materije ili objekata koji su čvrsto odvojeni od svjesnosti promatrača. Sve je međusobno povezano, sve zajedno pleše i titra.
Prostor, vrijeme, materija i energija, su izgubile svoje obično, kolokvijalno značenje. Čovjek, kao promatrač, postaje automatski i neprikosoveno stvoritelj i sudionik u svim procesima svijeta. Njegova svjesnost, kvantno stanje njegova uma, ta čudesna energija koja sudjeluje u stvaranju simfonije univerzuma, je u vječnoj vezi sa dalekim nepoznatim izvorom. Ona je prevrtljiva u svojim svojstvima, ali neuništiva u svom postojanju, ona spoznaje zakone koji njom vladaju, ali još uvjek ne spoznaje sebe samu.

Sad vidiš šta je čuperak plavi
kad ti se danima mota po glavi,
pa od dečaka- pravog junaka
napravi tunjavka i nespretnjaka

Miroslav Antić nam je to davno rekao svojom pjesmom "Plavi čuperak".
Sjedinivši njegove stihove sa razmišljanjima o tome kako svijet ulazi u moju glavu, sa razmišljanjima o izvoru energije moga uma, spoznah da taj "čuperak plavi", ta energija, moja, tvoja, naša, vaša, njihova samosvijest, samosvijest neumornih znanstvenika još uvijek nije stigla do izvora vječne rijeke bez povratka, našeg života.