Kako je kod mene poništen majčinski princip ljubavi?
Akumulirana agresija postoji na svjesnom i nesvjesnom majčinskom principu kozmičke Duše, koji podržava život. Na vanjskoj razini svijesti, u eteru, djeluje kao pričuva sveg znanja. U zraku djeluje kao sve znanje mentalne, zemaljske, svijesti. Na osjećajnoj razini udaha očituje se kao forma neznanja (nesreće) ili znanja (sreće). Na tjelesnoj razini između udaha i izdaha u materiji tijela se transformira u bolest ili zdravlje kroz misaonu formu ili izgovorenu riječ. Majka zbog tog neznanja ne podržava svojom sviješću dječji život. Njezina svijest je negativna. Ni majka Duša (eter) ni otac Duh (zrak) nemaju svjesnost o tome što se događa. Oni ne osjećaju bol i nesreću. Individualni duh u tijelu čovjeka to osjeća kroz udah, zadržavanje daha i izdah kao bol, zdravlje ili sreću. Ljudska pozitivna misao ili pozitivna riječ su presudni za svjesnost, odnosno život u očitovanju. Čovjek svojom riječju određuje kakva će misaona forma biti u zraku i kakav će mu biti osjećaj u Duši ili kakvo će mu biti djelo u iskustvu. Ovo je revolucija, a ne evolucija. Da bi roditelj ispravno odgojio svoju djecu, on bi trebao biti prosvijetljen prije nego ih stvori i počne odgajati.
Sad razumijem misao i emociju, kao što razumijem koje riječi se pretvaraju u dobro djelo i zašto je netko nekome težak za suživot?
Radnicima su teški njihovi šefovi, jer ne razumiju njihov položaj. Ispada da su im oni tlačitelji, a ne odgovorni učitelji. Društvo je izgubilo kompas kojim bi ispravno usmjeravalo i u ispravnom smjeru upravljalo pojedincem zbog nerazumijevanja istinske potrebe samog pojedinca koji je građevni materijal društvenih odnosa. Njegova je potreba pozitivno priznanje kroz misao, osjećaj, riječ i djelo njegove vrijednosti djeteta u društvenom sustvaranju. Što znači da na društvu ostaje odgovornost preispitivanja svojih postavki vrijednosti minimuma i maksimuma nagrađivanja. Minimum je premalen, a maksimum je prevelik. Minimum bi morao biti dostatan za sve potrebe pojedinca koje mu osiguravaju egzistenciju: stan, hrana, odjeća, obuća, higijenske potrepštine. Pojedinac bi se tada osjećao slobodnim i imao bi istinsku moć odlučivanja u izboru s kime hoće ili neće biti u suživotu ili u nekakvom drugom međuodnosu. Tada onoga koji ima malo, to jest dostatno, ne bi bilo briga koliko ima onaj koji je, primjerice, maksimalno bogat. Ta normalna egzistencija pojedinca stvorila bi potrebnu akumulaciju sredstava kroz zaradu i potrošnju, da bi sredstva imala ispravan obrt, korisnik, primatelj, davatelj, što bi kod pojedinca stvorilo osjećaj zadovoljstva postojećim stanjem. Tada bi pojedinac u društvu imao ulogu voljnog sustvaratelja. Ovaj odnos snage potrebno je osigurati svakom pojedincu od osamnaest do dvadeset pet godina života. To nije nikakav problem napraviti u našem društvu s četiri milijuna stanovnika. Obiteljske i društvene financije nisu nepremostiv jaz. Potrebno je samo preispitati pojedine postojeće projekte u izgradnji. Kada se oni dovrše ili se od nekih koji nisu neophodni odustane, evo prostora za novi projekt koji bi se mogao zvati Čovječnost prema svojoj djeci. Kako je moguće izgraditi svoju osobnu čovječnost? – o tome će biti riječi u cijeloj ovoj knjizi.
Možete je i, naravno, ne morate poslušati.
Zbog postojećeg stanja ljudske svijesti, najviše gubi društvena zajednica. Imati nezadovoljnog samo jednog pojedinca, nije dobar izbor. Imati mnogo nezadovoljnih pojedinaca za državu je katastrofalan izbor. Dakle na državnoj, odnosno društvenoj strukturi upravljanja jest odgovornost za ovakvo stanje koje je za sada, zbog nepriznavanja vrijednosti, neprihvatljivo za veliki broj pojedinaca. To nesretni pojedinci znaju kroz udah zraka kao povratnu informaciju mnogih ljudi o svojim potrebama. Vape za razumijevanjem njihovog položaja u borbi za životni opstanak. Ni pojedinac ni vlast ne znaju što rade svojom postojećom sviješću. I jedni i drugi vuku svoju zajednicu u kolaps. Kako ovo razriješiti?
Osigurati svakom pojedincu izbor, da ima dostatna sredstva za sve svoje potrebe kada navrši osamnaest godina ili završi školsko obrazovanje, otvara mogućnost voljnog sudjelovanja u ispravnom sustvaranju. To je preduvjet za nesmetano, kreativno zadovoljstvo u radu i intelektualno pozitivno stanje svijesti.
Gledajući u svijest Eve, Adama, Jabuke i njezinih plodova, ne mogu se oteti dojmu da taj broj četiri ima veliko značenje. Ne samo da on predstavlja ljudski životni križ, on predstavlja i četiri godišnja doba i četiri intervala dana, a predstavlja i četiri životna čovjekova impulsa. Čovjekov život se sada sastoji od 8 sati spavanja, 8 sati rada, 8 sati drugih aktivnosti. Taj ciklus nije ispravan. Nema vremena procvata. Dan treba biti raspoređen po principu 6 puta 4. Šest sati spavanja, šest sati buđenja ili procvata ljudske svijesti, šest sati rada i šest sati obiteljskog suživota. Bez buđenja procvata nema duhovne obnove. To je kao da čovjek nema jedne noge ili ruke. Kako onda može biti ispravno kreativan? On je kreativno invalid samim ulaskom u međusobno sustvaranje.
Čudan je taj Edenski vrt. Otkriva svakakve tajne. Golica maštu i daje poticaj za intuitivno razmišljanje.
bglavac
edin.kecanovic
