KAJ STE PISALI BRE?!

Jucer je Igor Mandic na beogradskom sajmu predstavio svoju knjigu literarnih kritika pod naslovom Kaj ste pisali bre. Rijec je o kritickim zapisima o srpskoj knjizevnosti koji su nastajali u rasponu od 30 godina, od 1959 do 1989 godine.Srpski nakladnik Sluzbeni glasnik najavio je ovu Mandicevu knjigu najsveobuhvatnijom i najzanimljivijom kritickom knjigom iz srpske knjizevnosti iz druge polovice 20 stoljeca.Na promociji je receno da je Igor Mandic nasljednik A.G.Matosa koji je takoder pratio srpsku knjizevnost a te su mu kritike i objavljene u Sabranim djelima.

Jako je lijepo da je Mandic publicirao ovu svoju knjigu literarnih kritika iz srpske knjizevnosti. Jako je lijepo da se tako domace osjeca u beogradskoj sredini i da je okruzen doajenima srpske knjizevnosti kakav je Dobrica Cosic i Mihajlo Pantic. Nama ostalima nista drugo ne preostaje nego da budemo ljubomorni i zavidni na jedan ovakav literarni napor prisjecajuci se vremena kada smo sa zebnjem dolazili u Beograd pitajuci se dali ce se i ovoga puta dogoditi da nas beogradska policija ne privede kao hrvatske spijune kao sto se to Krlezi svojevremeno dogodilo bas kada je osjetio solidarnost sa stradanjima Srpskoga naroda u Prvome svjetskome ratu. Bas je lijepo da Mandic danas ima svoju uvodnu rijec na promociji svojih djela i da su ta djela tako visoko kriticki ocjenjena u Beogradu, sredini u kojoj se autor ovih zapisa krisom provlacio glasa prepolovljena soto voce od bojazni da ne bi bio prepoznat kao hrvatski provokator samo zahvaljujuci cinjenici da govori hrvatski jezik. Da ova paralela sa Krlezom nije slucajna u Mandicevom slucaju najbolje pokazuje cinjenica da Mandic do danas nije objavio svoje zapise o hrvatskoj literaturi a da jest onda bismo imali zadovoljstvo citati tolike skandale oko imena i djela Miroslava Krleze i njegove ideoloske monomanije kojima je u Hrvatskoj svojevremeno bas Mandic bio uzrok i povod. Slucaj je htio da i autor ovih redaka bude uvucen u vrtlog tih diskusija sredinom i krajem osamdesetih godina kojima je bilo stalo do "demontiranja ideje" jer da su nas toboze ideje

skupo kostale. Tako je moj "dobro placeni posao" bio da difamiram ljude i da devalviram njihova djela i da "bulaznim o filozofiji na primjer" samo zato jer sam zbog teoloskoga nauka postao strastan idealist. Nikako zbog zamrsene materijalisticke racunice jer danas nakon 35 godina spisateljskoga i politickoga rada sva se moja imovina sastoji od 500 komada knjiga i dvije torbe osobne garderobe. I ako bi me netko pitao kako je to moguce?onda bih ja svakako odgovorio- zato jer sam opljackan a i Mandic je bio jedan od lopova. A da bih pokazao kako je to bilo moguce najbolje neka posvjedoce zapisi iz 1985 godine jer je nama danas svima poznato da je rusenje ideoloske monomanije Krleze i nekolicine zaljubljenika u njegovo djelo rezultiralo tolikim stradanjima nasih naroda i krvoprolicem nezapamcenim na skali suvremenoga ratovanja u suvremenoj Europi. Na zalost je istina da niti Mandic nije izuzet od odgovornosti za ovo krvoprolice kao sto nisu izuzeti niti mnogi drugi. Evo bas taj Dobrica Cosic koji je u svojoj knjizi Stvarno i moguce zapisao kako se "na pravoslavnom Istoku nikada nije tako klalo kao sto je to radila protestantska i katolicka Evropa". Da je Mandicevo "demontiranje ideje" na Balkanu izvedeno na najbrutalniji nacin pokazali su dogadaji nakon 1989 godine. Godine prije toga bile su mirnodopsko stanje priprema za demontiranje ideje u kojima je Mandic ucestvovao kao jedan od glavnim protagonista. On je bas u Beogradu pisao: "Njegova ideoloska monomanija da je tako nazovem koja je zavela mnoga pokoljenja pretvorivski ih u takozvane krlezijance koji kaskaju za njegovom idealnom slikom drustvene moci, ta njegova ideoloska monomanija je upravo primjer sto angaziranost lose cini piscima. Kada danas propitujemo Krlezin opus pokusavajuci ga razumjeti mi ga ustvari demontiramo...Jedno demontiranje koje nam u stvari sluzi kao jezik za demontiranje ideje." Odavde Mandicu nije bilo potrebno mnogo da prihvati stajaliste o "mudrosti demokracije" jer toboze demokracije nikada kod nas nije niti bilo jer citava Partija koja je vladala drustvom nije bila nista drugo nego totalitarno jednoumlje, staljinisticka ataka na demokratski poredak, politicka "grmljavina" u kojoj je kultura povod za medurepublicke obracune i predmet manipulacije birokratskih oligarhija i njihovih celnika a da je filozofija marksizma stvaralacki i moralno odavno istrosena ideologija. Neobicno je upravo to da su citavu tu kampanju, bolje receno farsu, vodili bas nasi stari staljinisticki "kadrovi" koji su kao i Kolakovski kod Poljaka decenijama trubili o bratstvu i jedinstvu prodavajuci nam zasecerenu vodicu tvrdeci danas krijepe najljekovitijim eliksirom. A onda su se sjetili da te ideje vise nisu "konjunkturne" pa su se odlucili na druge ideje primjerenije modernom vremenu. Odatle toliko bujanje novoga krscanstva jer je socijalisticka ideologija preko noci zamjenjena religioznim idejama. I ti koji su decenijama bili politickim komesarima sada su postali sljedbenici Isusa Krista. I kao sto su decenijama vladali starim socijalizmom sada takoder vladaju novim kapitalizmom. Oni su i dalje ostali nasa politicka elita ali sada je novost drugacija ideoloska platforma sa kojom nastupaju u javnosti. Tako je Mandiceva "mudrost demokracije i opredjeljivanje u intelektualnome parlamentu" dovrseno u jednoj lukavoj i perfidnoj politici u kojoj su akteri bivse socijalisticke ideologije postali novi parlamentarci u novom visestranackom parlamentu samo sto su nekada vladajuci komunisti postali sada vladajuci oporbenjaci. I mi sada vidimo kako je izgledalo to Mandicevo "demontiranje ideje" i to "demontiranje" krlezijanizma koje nas je trebalo prevesti preko nase ideoloske pustinje. Prema tome slobodno bismo mogli reci da i Madiceva kriticka misao ima taj zadatak da polozi racun pred narodno mnostvo kako bismo se svi mi mogli osvjedociti o njenu nevinost.

zlatan gavrilovic kovac