Alica se već bila jako umorila od sjedenja sa sestrom na pristranku, a bez ikakva posla. U nekoliko je zgoda čak virnula u knjigu što ju je čitala sestra, no u njoj nije bilo slika ni razgovora, a kakva korist od knjige, pomislila je, u kojoj nema ni slika ni razgovora?

I baš je tako počela odvagivati u glavu (naime, koliko je uopće mogla, jer je od sparnoga dana svu ju bio obuzeo jak osjećaj snenosti i tuposti), bi li zadovoljstvo pletenja cvjetnog vijenca bilo vrijedno truda ustajanja i branja tratinčica, kad nadjednom kraj nje projuri Bijeli Zec s crvenim očicama.

U tome doista nije bilo baš ničeg jako neobičnog, a niti Alici učinio sasvim nesvakidašnjim kad ga je čula kako si mrmlja u bradu: O ljudi! O ljudi! Opet ću zakasniti! (kad je o tome razmišljala kasnije, palo joj je na um da se tome trebala začuditi, no u tom joj se trenutku učinilo posve naravnim); no kad je Zeko i stvarno izvadio sat iz žepa na prsluku i pogledao u nj, pa zatim žurno produžio put, Alica je skočila na noge, jer joj je najednom bljesnulo kroz glavu da još nikad nije vidjela zeca ni s džepom na prsluku, a još manje satom koji bi iz njega mogao izvaditi, pa je, izgarajući od radoznalosti, pohitala za njim preko polja, i na svu sreću stigla taman na vrijeme da ga vidi kako uskače u veliku zečju rupu pod živicom.

Trenutak kasnije već je i sama pošla za njim, ni na trenutak ne promislivši o tome kako će, ma svega ti, opet izaći.

A zečja se rupa neko vrijeme nastavljala ravno, kao tunel, no onda se naglo nagnula, nagnula tako naglo da Alica nije stigla ni pomisliti da se za nešto prihvati prije nego što je otkrila da pada u vrlo duboko okno.

Sad ili je to okno bilo vrlo duboko, ili je kroza nj padala vrlo polako, jer je najednom imala obilato vremena da se osvrne oko sebe i upita se što će dalje biti. Najprije je pokušala prodrijeti pogledom u dubinu i razabrati u što to ide, ali je bilo premračno a da bi se išta dalo nazrijeti. A onda je pogledala i stijenke okna, te otkrila da su ispunjene kredencima i policama za knjige; tu bi i tamo ugledala i karte i slike obješene o klin. U prolazu je s police skinula teglicu, i na njoj je bila naljepnica MARMELADA OD NARANAČA, ali se onda grdno razočarala vidjevši da je prazna. Kako je nije htjela ispustiti, u strahu da nekog ne ubije, uspjela ju je u prolazu opet vratiti u mnoštvu kredenaca.

Dakle ljudi! pomislila je Alica. Nakon takvoga pada, i samo će tumbanje niza stube za mene biti ništa! Kako će me samo hrabrom smatrati kod kuće! Mislim, sve da padnem i s krova, o tome ne bih ni pisnula! (Kako bi vrlo vjerojatno doista i bilo.)

I tako sve dublje i dublje i dublje. Ta zar tom propadanju zaista nema kraja?

Sjećam se revolucije cvijeća i vremena kada smo tragali za potvrdom postojanja ljubavi u nama.
"Ljubav je energija" začuh svoju davnu misao " i  želim uistinu saznati kako ona nastaje u meni."

To je bilo u onom davnom vremenu kada smo s položenim ispitom zrelosti  željeli na obroncima vremena otkriti izvor te energije koju smo tek počeli osjećati u sebi, a nismo joj znali dati ime.

Ljubav je bila preotrcana riječ za ono što smo željeli izraziti srcem. Danas znamo da je to bila samo zaljubljenost, čije vrelo iznenada usahne i ostaje samo misao o njoj, misao kao materijalizirani davni osjećaj.
Ljubav je nešto drugo.

Ali što je ljubav?

"Giordano Bruno je razmišljajući o beskraju, univerzumu i još neotkrivenim svjetovima osjećao nastajanje tog osjećaja u sebi i nazvao ga poetično imenom boginje." pomislih ponovo nesigurna u odluku da krenem na putovanje u nepoznato.
Moram naučiti opisati ono što Giordano Bruno nije mogao znati, jer mu tadašnje znanje to još nije omogućavalo. Tada se premalo znalo o djelovanjima u mikrosvijetu, to je bilo vrijeme koje nije dozvoljavalo otkrivanje njegovih tajni, jer je nebo, taj ogromni makrosvijet, u onom vremenu objašnjavao sve i prisiljavao ljude na ignoranciju naučeno neznanje.

"Što učiniti, kako spoznati to do sada nepoznato?" upitah samu sebe.

Negdje u beskonačnosti tamne energije, u beskraju duše svijeta, susretale su se misli Demokrita i Heraklita s mislima Giordana Bruna, a danas se susreću s mislima novorođenih umova i sjedinjavaju u najčudesniju teoriju današnjeg vremena. Pokušavam u sebi sjediniti staro i novo znanje, da bi ponovo probudila izvor iz kojeg će poteći izgubljeni osjećaj.

Pred mojim unutarnjim očima zablista slika sobe u kojoj sam kao mlada djevojka učila formule i spremala se za ispite. Djedova prisutnost je uvijek unosila sigurnost u moje odluke jer sam u razgovoru s njim najlakše dolazila do konačnih zaključaka. Prisjećam se naših razgovora.

"Kvantna teorija opisuje bizarnu valno-čestičnu dvojakost energije i materije na veoma malim veličinama i Ti pokušaj u ovom trenutku uči misaono u tvoj mikrosvijet, u misao o nastanku svijesti." začuh glas iz prošlosti
"Gdje je to mjesto u meni?"

Osjetih dlanove na svom čelu.

"Prisjeti se Alice u zemlji čudesa, ta zemlja se nalazi u glavi svakoga od nas. Tu u tvojoj glavi je tvornica iz koje izrsataju tvoji snovi, tu je mjesto s kojeg možeš krenuti na to putovanje." milujući me reče djed.

Zatvorih oči i pokušah zamisliti rad te čudesne tvornice snova. Povezujući naučeno sa željom o novoj spoznaji tu susrećem neobično ponašanje među najsitnijim česticama misli, koje blješte i vrludaju pred mojim unutarnjim očima. Našla sam se u prostoru nastalom od igre svjetla i sjene.

Prisjećam se izjave američkog fizičara Richarda Feynmana:

“Tko god tvrdi da razumije kvantnu teoriju, ili laže ili je lud”.
"Vi se šalite gospodine Feynman." pomislih zamišljajući taj čarobni ples svjetla i tame.

"Čini mi se da vidim samo sjene moje duše, dok se ona gubi u nepoznatom velikom svjetlu."

Još uvijek ne razumijem što se događa u mojoj glavi, ali osjećam nastajanje novog osjećaja u sebi. Želim otkriti koje svijetlo obasjava moju misao i zašto iza nje ostaje sjena, samo naslućeni obris onoga što osjećam.

Čudesna kakva jest, kvantna teorija ipak posjeduje neke značajke koje bi mogle biti važne za spoznaju nastajanja naše svijesti. Jedna od njih je da se velike nakupine kvantnih valova- čestica svojim titrajima mogu povezati u jedinstvena stanja makroskopske veličine i djelovanja.

Ako je ljudska svijest energija, onda se ona sastoji od valova i čestica iz kojih proizlazi misao. Misao je materijalizirani osjećaj, misao je makrosvijet svijesti, svijet u kojem su najsitnije čestice ili valovi svijesti odbacli svoju osobnost i ponašanje i međusobnim povezivanjem prešli u zgusnuta kvantna stanja i postali  osjećaj čovjekova sebstva.

Prisjećam se još jedne značajke kvantne teorije, a to je pojam “kvantni superpoložaj”. Po toj značajki su najsitniji djelići svijesti istovremeno u različitim stanjima i različitim položajima. To se sukobljava s našim opažajnim svijetom u kojemu predmeti imaju dobro definiran položaj, jasne granice djelovanja i vidljive oblike pa se pitam:

Kako iz tih stanja proizlazi nova misao, zašto i kako mikroskopska kvantna stanja i superpozicije u makrosvijetu postaju klasični i određeni?

To se događa procesom koji nazivamo "redukcija kvantnog stanja", ili kolaps valne funkcije, pa bi taj proces mogao biti ključ za razumijevanje svijesti i zbilje.
Iz te tvrdnje izvlačim zaključak da se u našim glavama odvijaju samoorganizirajući procesi na kvantnoj razini i tvore protok našeg vremena.

"Predmeti ostaju u valnočestićnoj kvantnoj superpoziciji sve dok ne budu spoznati od strane svjesnog ljudskog bića, a kolaps valne funkcije uzrokuje svijest o njima" sjećam se izjava kopenhagenške škole i eksperimenta koji je napravljen da bi se ilustrirao taj očito apsurdan zaključak.

Schrödinger je tridesetih godina napravio svoj slavni misaoni eksperiment, danas još uvijek poznat kao Schrödingerova mačka.
Pokus teče ovako: Stavite živu mačku u čeličnu kutiju u kojoj je otrov koji se oslobađa kvantnim procesom, primjerice slanjem fotona kroz poluposrebreno ogledalo. Pošto foton stigne u kutiju jednaka je mogućnost i da je mačka mrtva i da je živa. Maca se tada nalazi u prelaznom stanju između života i smrti.
U skladu s kopenhagenškom interpretacijom tog procesa, sve dok svjesno biće ne otvori kutiju i pogleda unutra, mačka je i mrtva i živa. Kada promatrač otvori kutiju mačka je sigurno mrtva, jer mu njegova svjesna spoznaja potvrđuje tu činjenicu.
Schrödingerova poanta je bila da je interpretacija svjesnog promatrača kvantnih procesa netočna jer čim dođe do mjerenja, određivanja ili potvrđivanja procesa oni se mjenjaju i ne odaju pravo stanje u trenutka zbivanja.

Onaj davni osjećaj kojem nismo znali dati ime je bila maca zatvorena u čeličnu kutiju spoznaje o čvrstini materije.
Kada smo mišlju probili čvrstinu tadašnjeg vjerovanja, otvorili čeličnu kutiju naše  podsvijesti, zaljubljenost je, razotkrivena u svojoj lažnosti, u nama  umrla.

Čitajući o sjenama duše počinjem vjerovati da između sićušnih sustava veličina kvantnog reda koji se još uvijek krije u ljudskoj podsvijesti i sustava reda veličine mačke koju zamišljam kao osjećaj ljubavi, posreduje neki objektivni čimbenik koji narušava superpoziciju i uzrokuje kolaps valne funkcije.

Ljubav, koja je do tog trena bila i spoznata i nespoznata, razotkrivena u svojoj nesigurnosti, kao da je bila prognana od mog utjelovljenog uma.

"Događaju li se objektivne redukcije u mozgu?" pitam sada mog novog učitelja,  Roger- a Penrose pisca knjige o sjenama duše i tražim odgovor u njegovim mislima.

"Pojave objektivne redukcije u mozgu se mogu povezati s neuralnim procesima koji mogu trajati od nekoliko desetina do nekoliko stotina milisekundi. Za objektivne redukcije u trajanju od 25 milisekundi, odgovarajuća energija iznosi otprilike 3 nanograma superponirane moždane mase." čitam njegove rečenice napisane za mene nerazumljivim jezikom.
Nanograma čega?

Koje biološke strukture mogu funkcionirati i kao klasična i kao kvantna računala, izbjegavati dekoherenciju iz okoline, a uz to biti povezane s aktivnostima na razini neurona?

Gomilaju se pitanja u mojoj glavi.

"Razmisli o papučici, jednostaničnom organizmu koji graciozno pliva, izbjegava grabežljivce, uči pobjeći iz kapilarnih cijevi, te traži hranu i partnere. Promatrajući inteligentno ponašanje u jednostaničnih stvorova, Sherrington, engleski neurofiziolog, je 1951. godine rekao:
“Živcima nema ni traga. Ali za djelovanje mogao bi im poslužiti i stanični kostur, citoskelet.” I dokazano je da u nedostatku sinapsi, papučica za komunikaciju i organizaciju rabi svoj citoskelet." misao pisca me potiče na razmišljanje.

Logični kandidati su mikrotubuli, najsitnije cjevčice, koje, svojom građom i djelovanjem, čine naš citoskelet, takozvani "živčani sustav" svake naše moždane čelije. Nanobiolozi pokušavaju u tom svijetu pronaći dokaze za istinitost te izjave. Slijedeći i brojeći formacije u nanosvijetu, znanstvenici su došli do spiralnih oblika i Fibonaccijevih brojeva u strukturama mikrotubula. Tu su se susreli i sa spiralnom dinamikom koju susrećemo i svigdje u prirodi. Zakon zlatnog reza se i ovdje dokazuje.

Postajem ponovo Alica u zemlji čudesa i slijedim misaono zlaćanu  spiralu moje misli do njene zadnje točke i ulazim u nanosvijet svijesti, tražim oči božje iz kojih možda izranja istina.

Imitirajući rad mikrotubula u citoskeletu, znanstvenici su stvorili computersko računalo kojim nevjerojatno povećavaju mogućnosti njegovih izračunskih sposobnosti (primjerice, deset na šesnaestu stanja bitova po sekundi po ćeliji).

Pišem na računalu i pri svakom novom slovu čujem okidanje njegovih ćelija. U nano sekundama se na zalonu, pred mojim očima, slažu moje misli.

Jesu li okidanja neurona u našim glavama “sitno zrno” naše svijesti, nula u Fibonaccijevim brojevima, božje oči u zadnjoj točki zlatne spirale moje misli?  

Znam da živčane stanice i sinapse u ljudskom mozgu funkcioniraju daleko složenije od pukih prekidača.
Ljudski neuroni imaju bogat i dinamičan skup citoskeletnih mikrocjevčica koje svojom spiralnom dinamikom, reguliraju rad sinapsi i grade mrežu naše svijesti.

Postanimo uistinu ono razigrano, luckasto dijete u nama i uđimo u isprepleteni svijet naših mikrocjevčica, lutajmo misaono među šupljim cilindrima čiji zidovi su kristalne rešetke. Taj labirint od kristala je naš citoskelet, bezbroj tih malenih cjevčica se funkcionalno organizira i čini unutrašnjost naših  živčanih stanica. Misao se širi i povezuje s citoskeletom i prolazi kroz te male tunele. Pokušajmo brojati nanosekunde u kojima se samoorganizira objektivna redukcija i spoznajmo svijesno njihovu neizračunljivost.

Činjenica da naša svijest prima još uvijek izazove iz okoline i povezuje se sa klasičnim poimanjem stvarnosti nam onemogućuje spoznaju o mikrosvijetu naših  stanja, a izračunavanje i dokazivanje se prekida u trenu intervencije naše svjesne spoznaje.
Svaki puta kada nam se pričini da smo stigli do pravoga mjesta i pokušamo spoznati izvor svijesti, on se izgubi i postane samo ona vidljiva sjenka stvarnog oblika o kojem smo razmišljali.

Uđimo još dublje u svijet iza stvarnosti, u prostor crno bijele boje. Jedan do drugog crno bijela ogledala, pod, zidovi i nebo.

Tu se nalazi cijeli naš život u crno bijelim tonovima partije šaha u kojoj nema igrača, nema smišljenih poteza, izračunatog vremena niti prostora u kojem partija traje. Figurice oživjele ritmom naših misli šeću crno bijelim kraljevstvom naših prošlih vremena. Sunčana i sjenovita strana sjećanja skupljena u dvorac koji naziremo u velikom kristalnom ogledalu.

Crna kraljica stoji, okrutna u svojoj želji za pobjedom, između nas i sunca koje se rađa na drugoj obali rijeke našega života. Elektronska muzika nam odzvanja u ušima, Pink Floid i tamna strana mjeseca, crna kraljica nam zatvara put ka suncu.

Ona je onaj dio naše sudbine koji moramo sami pobijediti da bi ponovo dohvatili onaj dio djeteta u nama, dio nas koji smo odrastanjem zaboravili. To je ono čudesno svijetlo na kraju tunela kojem trebamo hrliti.
To je onaj dio naše osobnosti koji nas je u djetinjstvu vodio parkom i pokazivao nam život u letu pčela i leptira, uvodio nas u zemlju čudesa  u kojoj smo vjerovali da životinje, cvijeće i lutke govore i imaju svoja imena, da se odazivaju kada ih pozovemo, da nam odgovaraju na postavljena pitanja.

To je onaj dio nas koji smo mi u nama, to sam ja, to si ti ,  ona, on, mi vi dragi moji prijatelji. O nama samima ovisi koji dio će nas voditi među ogledalima u labirintu svjetla i mraka, među sjenama naše svijesti.

To je misterija o nama samima, misterija isprepletena od misli i osjećaja, misterija koju pokušavam razotkriti i pronaći izvor onog neizgovorenog. Putujući citoskeletom dospijevamo u kristalni labirint naših zrcalnih neurona. Tu među kristalnim rešetkama susrećemo svoj već proživljeni život, svoja sjećanja i svoje znanje, ali tu možemo naslutiti i budućnost. Sjene tada ožive i mi u njima prepoznajemo svoju svjesnu spoznaju.

To je svijet svjetla i sjena, kontroverzna i napadana tvrdnja od strane mnogih znanstvenika, ali mi u tim trenucima spoznajemo da je upravo ta, još neriješena, neizračunljivost ključ, ona tanka nit, kojom će se možda ipak rasplesti misterija nastajanja svijesti i vremena u nama.

Misao o tome mi potvrđuje i davno pročitanu izjavu Sorena Kiekegaard- a:

“Uopće nije istina da znanstvenik slijedi istinu, ona slijedi njega.”