Misao me povede na putovanje koje sam s mukom preživjela u gimnaziji. Pjer, profesor književnosti, nas je uvodio u snove, koje smo mi školskim zvonom zaboravljali. Učio nas je da je ljubav sjedinjenje sna i jave, da su Dante i Beatriče personifikacija tog čudesnog osjećaja koji se ponekad krije u Kafkinom dvorcu koji sam pisac nije pronašao u sebi. Život je san napisao je Calderon de la Barca i ja nastavljam budna sanjati da se ne izgubim u misaonom labirintu, da ipak stignem do Kafkinog dvorca, da vidim empirejsku ružu i osjetim Danteov raj.

Qual è colui che forse di Croazia
      viene a veder la Veronica nostra,
che per l'antica fame non sen sazia....

Možda sam ipak samo tamo neki stranac, možda samo poželjeh vidjeti Veronikin rubac, 

Volto Santo, sveto lice, vidjeti još nikada viđeni lik, poželjeh osjetiti blizinu vječnosti i ljepotu osjećaja i   predati se tajanstvenoj ljepoti koja se možda ipak krije negdje duboko u meni.

"Ostat ću tu, među zvjezdama, voljet ću te bojama sna, hraniti bojama želja, čuvati bojama osjećaja ljubavi moja" osjetih treperenje strune u koju sam se pretvorila.
"Da Ljubav je samo suptilna simfonija neba. Osjećam njene tonove, dodiruju me tvojim očima i ja nestajem u pogledu, topim se u uzdahu, postajem osjećaj , tvoj uzdah, tvoj trenutak  ljubavi moja" začuh glas istine o početku postojanja.
Stihovi božanske komedije me uvedoše u Danteovi davni san.

Na svom putu u raj, na vrhu čistilišta poeta presonificira svoju ljubav u osmjeh žene i s njom ulazi u sfere vječnog svjetla gdje se mješaju daljina i blizina i gube granice stvarnosti.
"O gospo što mi nadi snage daješ i koja radi moga spasa pati, te ostavi u paklu svoje trage, toliko stvari svih kolike shvatih od tvoje vlasti i tvoje dobrote, priznajem, moć i zanos su mi dati."
Žena se zagonetno smješi i stihovima potvrđuje njegovu želju.
"Kad oboje djece Latonine, Ovnom i Vagom pokriveni leže i skupa prolaz neboslona čine, koliko je od točke ravnoteže s zenitom, dok od pojasa se dvoji svatko i novu polukuglu reže."

To blizanci Diana i Apolon ljubavi šansu daju, stvarajući polutke koje će se tražiti vječno.
"Dakle na ružu nalik bijelu, čistu, pokaza mi se sveta vojska što je krvlju postala zaručnica Krista. Kao što pčela roj u cvijeću prvo sjedi, a zatim vraća se i hiti tamo gdje njegov težak trud se medi, u velik cvijet je slazila kog kiti, pa otud se diže tamo gdje ljubav navjek će joj biti. Ovako moljah, a ona daleka nasmješi se i pogleda na me, zatim se vrnu k izvoru od vjeka."

Danteova misao uzburka u meni osjećaj ljubavi i ja spoznah još jednom tu petu protegu mog postojanja.
Lebdim kroz krugove isprepletene nitima spoznaje, osjećam duplu spiralu genetskog nasljeđa. Veliki zlatni rez me unosi u središte univerzuma, gdje u sredini devetog kruga zasjaše, kao biseri u školjki, oči božje. Tu čujem šumove beskrajnog mora i nestajem u beskraju te, do ovog trena, nedohvatne ljepote.

Napustih čvrstinu materije, oslobodih se okova nepostojanosti i krenuh u dubinu beskraja ka nikada dovoljno objašnjenom Danteovom raju.

S Parnasa do mene dopire pjesma Muza i budi u meni Nietzscheanski apolonsko-dionizijski osjećaj sna i zanosa, jasnoću i ludilo ljepote stvarnog postojanja.
Muzika sfera kroz koje lebdim, šumovi beskrajnog mora izmješani s pjesmom Muza, pretvara sve u svjetlost punu zlatnih niti koje me spajaju u svetu spiralu univerzuma.

Osjećam ljubav i personificiram je u dječaka očiju boje sna, u bezimenog pjesnika kojeg sam godinama sretala u snovima.
Ujedinjeni bogovima u nama, okrunjeni lovorovim vjencima vječne Dianine i Apolonove ljubavi, mi se topimo u ljepoti osjećaja.

Dante i Beatriče nam pokazuju rađanje anđela, vjesnika neba, stvaraoca krugova kroz koje prolazimo.

Sjetih se Boticceli-evih ilustracija " Božanske komedije". Ono što je on slikao kao Danteove anđele sada dotiče naše misli i pretvara ih u energiju koja nas nosi uvijek dalje u vječnost trenutka u sreću osjećaja, u ljubav.

Orionovo sazvježđe se pretvara u Dali- eve Jakobove stepenice koje nas vode u san i mi osjećamo zlatni rez u sebi, osmišljenu dinamiku zlaćane spirale, snagu naše želje da pobjedimo prolaznost u kojoj smo rođeni. Danteova ljubav gori nadom u nama, jer tu u vječnom svjetlu prestaje vjerovanje i ostaje samo beskonačnost i ljepota postojanja.

"Univerzum je sastavljen od bezbrojno malih univerzuma koji u sebi nose bezbroj još manjih i tako u nedogled." šapnu dječak.
"Ušli smo u rascvjetanu sferu vremena gdje kradljivac sna, polumjesecom kiti svoje čelo i suncem obasjava nebesku slavu na safirnoj livadi od zvijezda."odgovorih gledajući prema istočnom nebu.
"Tamo se rađa novi san i smjenuje onaj odsanjani."
"Slušaj, nečujni koraci noći još uvijek tišinom grle tek usnule oči neba."

Jutrenjem u srcu mi postajemo svjetlost i na tonovima njenih boja prelazimo sve granice smrtnicima zabranjenog svijeta. Svjetlost i pomilovanje spojeni u prekrasnu sliku Sofijinog carstva, rascvjetani perivoj vremena, metafora raja postade naš trenutak, naše postojanje u snu koji nesvjesno već godinama sanjamo.

Oslobodili smo se prvog grijeha odvojivši se od sile teže, utopili se u prekrasan spoj znanosti i religije koji nas je odgajao, ali osiromašio za jedan osjećaj, jer strah je ostao kao zla kob iza nas.

Uzdigli smo se iznad srednjevjekovnog Svetog brda slobodni, jer smo uspjeli preći granicu nedozvoljenih osjećaja.
Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u Sofijin svijet vječnog svjetla gdje je na nas čekala naša istina o životu.