Meni se baš svidjeo tvoj primjer sa sjeckanjem luka i slušanjem glazbe Bolera ili bilo koje druge. Valjda zato što sam i sam primjetila kako više uživam u tim svakodnevnim poslovima dok mi glazba svira. Naprimjer, pranje podova mi je bilo najdraže obavljati uz Jarreov "Calypso" , tada sam osjećala samo ritam dupina kako zaranjaju u more i iskaču, pa opet rone....
Poslušat ću tvoj savjet i više svjesno obratiti pažnju na pokrete ruku, ramena, bokova, na onaj pojas koji nas drži u centru.

napisala je komentar na tekst "Ritmična koordinacija pokreta" jedna moja prijateljica

Pogledajte još jednom kako je uz zvukove Bolera Maya Plisetskaya svoje tijelo pretvorila u djelo.

Bolero

U filozofiji postoji onaj nadaleko poznati “Rogati silogizam” koji se pripisuje antičkom filozofu Aleksinu koji glasi:

“Ti imaš ono što nisi izgubio;
Rogove nisi izgubio;
Dakle, ti imaš rogove!”

U našem modernom i materijaliziranom svijetu bi taj silogizam glasio:

“Ti imaš ono što nisi izgubio;
Milijun kuna nisi izgubio;
Dakle, ti imaš milijun kuna!”

U istom bi se sofističkom duhu moglo “argumentirati” i o mojoj temi:

“Ti imaš ono što nisi igubio.
Nikad nisi izgubio zajedništvo misli, osjećaja i pokreta,
dakle, tvoji pokreti nisu uhodani mehanički fenomeni!”

Ali, u ovom sofizmu postoji jedna logička pogreška zbog dvosmislenosti termina. Dok “izgubiti” u prvoj tvrdnji znači gubitak onoga što čovjek ima, u drugoj tvrdnji “izgubiti” izražava uopće neposjedovanje nečega.

Nama nedostaje ona neizostavna povezanosti našega uma i tijela.Tu smo, mislimo da smo tu, vjerujemo da smo tu, ali jesmo li uistinu tu u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama.

Mak Dizdar piše.

Satvoren (stvoren) u tijelu, zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo vrati i umnoži

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno sanjaš sunce

Zarobljen u meso zdrobljen u te kosti
Prostor taj do neba
Kako da se premosti?

Zatvoren u rebra zarobljen od srebra
I kad si visokan bjelji ni od srebra

Satvoren u tijelu zatvoren u koži
Sanjaš da se nebo sa tom zemljom složi

Otrgnut od neba žudiš hljeba vina
Al u domu tvome
Kad će domovina?

Zatvoren u meso zarobljen u kosti
Pa će tvoje kosti tvoje meso bosti

Otrgnut od neba želiš hljeba vina
Kamena i dima samo ima svima

Od te ruke dvije tvoja jedna nije
Jedna drugu ko da
Hoće da pobije?

Zatvoren u mozak zarobljen u srce
U toj tamnoj jami vječno zoveš sunce

Sanjaš da se nebo približi i vrati
Tijelo se kroz vlati u pijanstvu klati

U žilište slišćen zatvoren u krvi
U tom kolu bola
Potonji il’ Prvi?

U tom kolu bola ni potonj ni prvi
Igrište si strvi i ročište crvi

Zaplijenjen od tijela greb (grob) za sebe djela
Kad će tijelo samo da
Postane djelo?

Ovo dramatično “Slovo o čovjeku”, kako Dizdar naziva svoju odu čovjeku, je jedan uvjerljivi iskaz o čovjekovoj bespomoćnosti da otkrije samoga sebe i postane cjelina, sklad uma, tijela i pokreta u univerzumu. Premda ima samo dvije ruke, jedna na drugu se diže, kosti bodu meso, i u tom općem poremećaju harmonije, u zatvorenosti u kožu, zarobljenosti u mesu, čovjek postaje jedino nada strvinarima i crvima.

A kad će tijelo postati djelo?

Kao i sve u prirodi, tako je i čovjekovo tijelo podložno trajnoj eroziji. Ja vas mojim tekstovima pozivam da tu eroziju suzbijamo ovom jednostavnom ali važnom poukom:
Ako se nešto ne rabi, onda se to gubi, slabi i nestaje. Mi nesvjesno hodamo, služimo se rukama, okrećemo glavu, gledamo. Pri tom uopće ne mislimo što to znači dignuti čašu, podići otpadak s poda, baciti pogled u stranu.
S vremenom se naše tijelo mijenja i mi se svojim pokretima tim mijenama prilagođavamo. Da neki dijelovi tijela u tom procesu gube svoju pokretljivost, ne osjećamo. A to je ono opasno u nama, jer time određeni mišići gube elstičnost i rastezljivost pa time i svoju funkciju, zglobovi pri tome gube svoj prostor, narušava se njihova geometrija pa time i pokretljivost.

Ne nudim vam priručnik za uvježbavanje i održavanje tjelesne gipkosti, nego vas pozivam na upoznavanje samih sebe kao što je to činilo proroštvo u Delfima u staro doba.
Ako tražiš ozdravljenje, onda se moraš upustiti u upoznavanje samoga sebe.
“Upoznaj sebe samoga” uzvik je iz antike, kojega je Biblija formulirala kao ljubav prema sebi samome
“Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.
Kafkin Josip K. ne uspjeva ući u dvorac, u sebe samoga, jer nije shvatio da mora najprije otkriti svoj vlastiti dvorac.

U univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u nama se krije dvorac koji je Josip K. bezuspješno tražio, u nama samima je često zatomljena, uspavana sposobnost kojom možemo tijelo učiniti svojim djelom.

U univerzumu našega uma se krije i naša istina o životu.

Krenimo na to putovanje, ali nemojmo biti Josip K. budimo svoji, tražimo sami sebe u tom čudesnom svijetu satkanom od ljubavi, zbilje i snova. Život je tako jednostavan i lijep, samo mu treba znati otvoriti vrata i pustiti ga u tijelo, da tijelo postane dijelo.

Onda svaki dan postaje ljepota postojanja koju možemo osjetiti pjesmom Mr. Monday .

Uživajte u sebi i svom umijeću, uživajte u svakom danu dragi moji virtualni prijatelji, život je uistinu jednostavan i lijep!