Kad sebe nađem u vremenu,
što prolazi u meni
i ostavlja tragove na licu
ne mogu, a da se ne upitam,
otkud toliko tuge u srcu.
Kad se nađem sama u noći
obavijena tamom,
toplom i tako poznatom
ne mogu, a da ne osjećam
da već koračam istom cestom.
Cestom prošlih života i sudbina
doživljenih ponovo i tisuću puta,
proživljenih bolno i lijepo,
ali i dalje iste greške
uporno radim slijepo.