Hvala ti za sreću veliki oče, kličem plavetnilu koje u sebi još uvijek krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapaju pitanja kao mirisni plodovi duše svijeta:

Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što Dante ljubio Beatriće. 

Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara
prepunoj duši, kojim riječi ove —
— a na odgovor svaka od njih zove —
Amora pozdrav, njima gospodara.

Trećinu bjehu skoro prošli sati
vremena kad sja svod zvjezdani cio;
javi se Amor, a takav je bio
da na sam spomen užas mi se vrati.

Nasmijan Amor držao sred dlana
srce je moje, a spavala žena
u naručju mu, svilom omotana.

Budi je. Srce goruće joj dade;
čedna ga ona jela zaplašena,
a njega vidjeh tad da plakat stade.

Zanesena ljepotom drevnoga soneta, sretna u ovom jutrenju šapnuh nebu ovaj predivan stih našeg velikana, dragog mi Dubrovčanina.

I vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u dvorac snova.

Jutrenjem u srcu koračamo kroz vrata sunca i ulazimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obečavani, svijet vječne ljubavi.
Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život.

Pobjedivši gravitaciju utapljamo se u zagrljaju znanosti i vjerovanja. Slobodni i sreti gubimo osjećaj straha, te aveti koja, kao zla kob, ostade iza nas u onom ne proživljenom jučer.

Slobodni u trenutku buđenja mi promatramo srednjevjekovno Sveto brdo. Uspjeli smo prekoračiti granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u svijet vječnog svjetla.

Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas uvodi u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali.

Ulazimo u osamnaesto pjevanje Danteovog raja. Veliki nebeski orao nam pokazuje put ka beskraju sna.
Osjetismo u sebi tu veliku zvjezdanu pticu u kojoj se zrcali život, to čudesno biće u kojem  žive sva bića svijeta.

Vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI.

Osluškujemo tonove sna i osjećamo tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje nas nježno dodiruju. Lebdimo kroz krugove satkane od vjesnika neba, malenih anđela zlaćane kose i prozirnih krila.

U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavo srce koje se nježno omotalo oko nas.

Osluškujući suptilnu simfoniju neba u sebi mi letimo u beskraj Danteovog sna. Kružimo nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi kojima su nas žigosali.

Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakobovim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija našeg postojanja.

Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi.
Ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom.

Jutrenjem u srcu osjetih u sebi Danteov, nikada dovoljno objašnjeni, Raj, to vječno željeno kraljevstvo nebesko.