Hvala ti Hyperione, hvala ti za ovu zemaljsku sreću, šapućem prisjećajući se homerskih himni i Heziodove Teogonije.

Teja popusti Hiperionovoj ljubavi i rodi

velikog Heliosa i svijetlu Selenu i Eju,

koji nose svjetlo svim pozemljarima

i besmrtnim bogovima, vladarima širokog neba.

Hvala ti za sreću veliki oče, kličem plavetnilu koje u sebi još uvijek krije tajnu našega početka i neizvjesnost našega kraja. S neba do moga srca kapaju pitanja kao mirisni plodovi duše svijeta:

 Želiš li strast srca koje silno ljubi, ali se ne podaje, koje plamti, ali ne izgara?

Želiš li naklonost duše što treperi pred naletom oluje, ali se ne slama, što zavija u buri, što plače kišom, a tješi maestralom, što šapuće vjetrom, miluje lahorom i nikada ne nestaje bonacom?

Želiš li prijatelja koji se ne da porobiti, niti on koga porobljava?

Želim samo ljubav, svijetlu kao sunce, blagu kao san, mirisnu kao jutarnja rosa, treperavu kao oči neba, vječnu kao što Dante ljubio Beatriče.

Otmjenom srcu

Otmjenom srcu i ljuvena žara

prepunoj duši, kojim riječi ove —

— a na odgovor svaka od njih zove —

Amora pozdrav, njima gospodara.

Trećinu bjehu skoro prošli sati

vremena kad sja svod zvjezdani cio;

javi se Amor, a takav je bio

da na sam spomen užas mi se vrati.

Nasmijan Amor držao sred dlana

srce je moje, a spavala žena

u naručju mu, svilom omotana.

Budi je. Srce goruće joj dade;

čedna ga ona jela zaplašena,

a njega vidjeh tad da plakat stade.

Zanesena ljepotom drevnoga soneta, sretna u ovom jutrenju šapnuh nebu ovaj predivan stih našeg velikana, dragog mi Dubrovčanina.

Objavi, Danice, jasni zrak objavi,

čuj tihe vjetrice u ovoj Dubravi;

pršat su počeli po listju zelenu

zovući dan bijeli i zoru rumenu.

O zvijezdo, najdražiˇ od neba uresu,

ukaž' se, ukaži! Raskoše tve gdje su?

Žudena Danice, objav' se, objavi!

I zvijeri i ptice, svaki te glas slavi;

sve te oči gledaju i srca sva hlipe

da nas svijeh opsjaju svjetlosti tve lipe,

da nam prije svane dan, blagi dan svečani,

i žuđen i čekan u ovoj svoj strani.

I vidjeh osmijeh neba, Danica objavi zoru ovog sretnog buđenja. Velika sjajna kugla se kao galija puna još ne procijenjenog blaga diže nebom i sipajući kristaliće sreće pretvara ovaj dan u dvorac snova. Jutrenjem u srcu koračamo kroz vrata sunca i ulazimo u smrtnicima nedohvatljivi, dušama vječno obečavani, svijet vječne ljubavi. Svjetlost i pomilovanje, rascvjetani perivoj vremena, metafora beskraja postaje naš trenutak, naše postojanje u čudesnom snu koji nazivamo život. Pobjedivši gravitaciju utapljamo se u zagrljaju znanosti i vjerovanja. Slobodni i sreti gubimo osjećaj straha, te aveti koja, kao zla kob, ostade iza nas u onom ne proživljenom jučer. Slobodni u trenutku buđenja mi promatramo srednjevjekovno Sveto brdo. Uspjeli smo prekoračiti granicu nedozvoljenih osjećaja. Ljubav nas je uzdigla u bezgriješnost duša, u svijet vječnog svjetla. Lakoća postojanja u svijetu svjetla, istina u treptajima očiju neba, lutanje na strunama svjesti, nas uvodi u nove svjetove, svijetove o kojima smo do ovog trena samo sanjali ili možda samo čitali. Ulazimo u osamnaesto pjevanje Danteovog raja. Veliki nebeski orao nam pokazuje put ka beskraju sna.

Osjetismo u sebi tu veliku zvjezdanu pticu u kojoj se zrcali život, to čudesno biće u kojem  žive sva bića svijeta. Vidjesmo samo veliko svijetlo i siluetu želje, siluetu vječne LJUBAVI. Osluškujemo tonove sna i osjećamo tu veliku istinu u bojama svijetlosti koje nas nježno dodiruju. Lebdimo kroz krugove satkane od vjesnika neba, malenih anđela zlaćane kose i prozirnih krila. U sredini sredine devetog kruga, dva bisera napustiše školjku i sjediniše se u blistavo srce koje se nježno omotalo oko nas. Osluškujući suptilnu simfoniju neba u sebi mi letimo u beskraj Danteovog sna. Kružimo nad tamom bezdana u kojem su ostali svi grijesi kojima su nas žigosali. Ljepotica među zvijezdama, ljubav, rođena iz pjene, sazrela u školjki, Jakobovim ljestvama uzdignuta u beskraj božjeg sna postade energija našeg postojanja.

Tu iza vrata sunca, u perivoju vremena, mi trajemo snom i obogaćeni iskustvom trenutka, očišćeni izvorom sa dna Parnasa, dotaknuti Muzama, hranjeni mitovima i legendama, mi osjećamo da nosimo vječnosti u sebi. Ušli smo u vrijeme prije vremena, u treptaj očiju neba, u svijet ljubavi, svijet u kojem ne postoji ni prije ni poslije jer ovo je naše novo vrijeme, vrijeme bez kajanja i potrage za izgubljenim vremenom.

Jutrenjem u srcu osjetih u sebi Danteov, nikada dovoljno objašnjeni, Raj, to vječno željeno kraljevstvo nebesko. Srcem vidjeh vječne pupoljke sna, cvijeće ljubavi i oživjelu  Prvu ljubav , ljubav koja ne nestaje, ljubav koja nas vjerno prati cijeloga života, ljubav koja nas hrani i ponekad brani od nas samih, ljubav ta čudesna boginja naših snova, najsvijetlija zvijezda na beskrajnom nebu našeg malog univerzuma, vječnost u srcu i ljepota postojanja.

https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=23209