JOSIP VIDMAR I KRATKI ZAPIS O TEATRU
Svakako je bio jedan od najve
ćih u Slovenaca. Njegov brat je bio Milan Vidmar I bio je poznati elektrotehnik. Ovaj pak naš Vidmar je bio politički pisac, esejist, kulturolog. Rođen je davne 1895 godine u Ljubljani gdje je I umro 1992 godine. On je dakle doživio jako duboku starost od 97 godina a ja mislim da je I zavrijedio. Bio je jedan od ustanovitelja slovenske Oslobodilne Fronte 1941 godine, pa onda vijećnik Avnoja a od 1952 do 76 bio je I predsjednik Slovenske Akademije znanosti I umjetnosti. Poznat je kod nas I među političkim ljudima svojim radom Kulturni problemi slovenstva koji je nastao za vrijeme diktature Aleksandra Karađžordevića 1933 godine koji je po mnogim elementima unekoliko blizak Kardeljevim pogledima koje je on eksplicirao u svom radu o slovenskom nacionalnom pitanju također prije Drugog svjetskoga rata. Za moga vremena ja se Vidmara sjećam po njegovim polemičkim stajalištima spram Predraga Matvejevića I Rade Šerbedžije. I to možda ponajviše me taj problem zanimao s obzirom na pitanje o takozvanom socijalističkom teatru, naime, dali je moguće govoriti da postoji tako nešto kao socijalistički teatar. U moje vrijeme postojala su mišljenja da teatar manje više vijerno reflektira socijalnu sliku I realitet jednoga društva. Utoliko je I ovaj naš teatar također bio unekoliko odraz stvarnih društvenih strujanja pa ukoliko su proklamirana načela socijalistička onda dakako da je I teatar samom logikom stvari socijalistički, da se dakle, socijalistička država brine za taj teatar pa odatle tobože da postoji socijalistički samoupravni teatar itd. itd.itd. U tom smislu se onda I govorilo da naš teatar nije nešto krajnje novo već jedna naslijeđena struktura od ranije ali I da je kod nas također naslijeđen I malograđanski interes za teatar a ne da je taj interes takoreći prirodan uvjet našega svakodnevnoga bitisanja. Ili pak prema nekakovim ždanovističkim receptima kao na primjer kod jednog našeg jako uticanoga čovjeka Rade Šerbedžije naš teatar ima takovu socijalnu funkciju da sudjeluje u stvaranju duhovnog profila ljudi ili naroda. Prema ovome političkom programu na primjer kod nas su rađene one poznate opere ili drame kao Jalta I još neke koje su dakle imale čisto političke zadaće. S druge pak strane Kod Šerbedžije je I u moje vrijeme bila primijetna jedna jako snazna tendencija prema takozvanom revolucionarnom teatru samo što nije svatko pod time mislio isto. Odatle I interes ovoga čovjeka prema teatru u Sovjetskom Savezu I onome što je on nazvao projektirana kultura koja izvire kod Rusa tobože iz njihove tradicije, njihove kulture a to je opeta ta moć teatra, moć umjetnosti. Dakako da ovakva stajališta Starome Vidmaru nisu odgovarala. Mnogima nisu odgovarala pa nisu niti meni I ja sam se I u svoje vrijeme slagao sa Vidmarom da je kod Šerbedžije, Ristića I kod još nekih drugih doista na djelu kazališni banditizam samo što je toga banditizma već u moje vrijeme bilo jako mnogo. Danas se taj banditizam najbolje ogleda na velikom ekranu kod našega Kusturice koji uskoro snima film u Mexiku o tamošnjoj revoluciji. Odatle I postoji pitanje kako to predstava kao Golubnjača koja slavi klanja nedužnog stanovništva čini mi se u Hercegovini početkom osamdesetih godina može biti predmet diskusije našega CK. Naizgled banalno pitanje jer kakve veze ima bratoubilacko klanje sa sferom politike. A ja se pitam sa kojom sferom onda to ima neke veze. To je Šerbedžino pitanje kao što je ono bilo pitanje I mnogih drugih. Kod Vidmara stvari su posve jasne kao što su svima razumnima bile jasne a to je istina da ovdje srbijanska desnica eskalira I da u bitnome dovodi u pitanje kulturnu I duhovnu osnovu zajednice ali ne više socijalističke nego bilo koje jer je banditizam o koje govorimo destrukcija kulture kao takve, destrukcija kulture u cjelini. Zapravo Vidmar ne kaže banditizam, on za Ristića, Jovanovića I Šerbedžiju kaže "kazališni terorizam". Zašto? Pa zato jer banditizam nije bio samo ogledan na način da je bilo riječi o pristajanju na jednu reakcionarnu političku liniju nego I s obzirom na imanentne probleme teatra a prije svega u destrukciji tradicionalnih modela realističkog prikazivanja stvarnosti kada je riječ o našem socijalnopolitičkom kontekstu. Odatle je proizlazilo obilje novih kazališnih elemenata koji su zapravo značili destrukciju teatra samog jer teatar ima svoju logiku, svoj poredak, svoje vrijeme, svoj govor, svoj izgled. Teatar Rističa u bitnome ne samo da je značio destrukciju s obzirom na politički momenat nego I imanentno s obzirom na ove elemente o kojima govorim. Naravno da se ta tedencija Vidmaru nikako nije svidala. A nije se sviđala niti meni. Oni su to nazvali “revolucionarnim teatrom” ili “avangardnim teatrom” ali on je daleko bio od Brechta na primjer. Odatle interes za jezik, glumački jezik koji je prema Šerbedžiji ostao stari a zahtijevao je revolucionarnu promjenu tako da smo kod njega na koncu dobili krikove. To je taj novi glumački jezik. Naravno da se ja nisam mogao složiti kao niti Vidmar sa ovim tendencijama.
Vidmar je umro u Ljubljani 92 godine ali ja ve
ć godinama nisam bio prisutan na javnoj sceni Hrvatske pa ne znam što se događalo u međuvremenu izuzev rata ali mislim da je umro poštovan I cijenjen od svih koji su ga na ovakav ili onakav način poznavali.
zlatan gavrilovic kovac
bglavac
irida
edin.kecanovic
