JOHN ANDERSON ILI O METAMORFOZI JEDNE KRITIKE!

　

　

　

　

　

Anderson je australijski filozof. Jednu krasnu biografiju o njemu dao je 1995 godine Brian Kennedy. Tako smo na jednom mjestu mogli naici na gotovo sve najvaznije o njemu pa nama koji smo prispjeli iz Europe a koji smo manje vise okrenuti pitanjima filozofije I teoriji radnicke partije ne preostaje nego da pazljivo saslusamo sto nam Kennedy ima za rijeti. A on rece dovoljno. Dali je I Andersonovo polaziste Heraklitovsko zapravo na nacin jednog fundamentalnog realizma koji nam danas svima nedostaje to je dakako prvo polazno pitanje Kennedyja I odgovor na njega kao I pravce daljnjeg filozofskog istrazivanja treba usmjeriti na filozofsku doktrinu da postoji samo jedan bitak koji je zapravo mnostvo obicnih stvari u prostoru I vremenu, da svako pitanje u jednoj jednostavnoj formi istine treba potvrditi ili potkrijepiti I da zapravo nema znacajnih razlika u stupnju I vrstama te istine. Biti realan znaci zapravo pokusati uociti svu tu nereducibilnu kompleksnost zivota I uociti da nema jednostavnih odgovora niti na najjednostavnije elemente socijalne I politicke zbilje. U tom smislu Anderson odbacuje I to sistematski svaku notaciju entiteta u relacijama koji bi valjda trebali konstituirati realnost. Spoznaja socijalne zbilje moguca je samo kao jedno kompleksno opserviranje onoga sto je objektivno dato. Odatle u bitnome pluralisticki pogled na svijet- ne postoji neko ultimativno sebstvo, neke unutrasnje posebne socijalne svrhe samo slozenost I borba razlicitih socijalnih sila koje se formiraju na razlicitim nivoima socijalnog bitka I koji se upravo zbog toga medu sobom razlikuju.

John Anderson je bio u Australiji jedan od najznacajnijih beskompromisnih eksponenata takozvane sekularne tradicije u njenoj relativno novijoj historiji, neka vrsta, kako ga kriticari nazivaju, skotsko-australijske Zaratustre koji je zivio u vremenu kada se strogo prakticirao tradicionalni teizam ali koji je vec tih godina sredine 20 stoljeca gubio na zamahu I militantnosti. Danas pak kada zivimo jednu takoreci tiraniju sadasnjosti I informaticku revoluciju koja predstavlja novu formu politickog I ideoloskog okupljanja velike vecine I kada se u okviru akademskog naucavanja sve vise gubi interes za klasicne discipline Anderson I njegova filozofija gotovo da nestaju u aporijama banalnosti. Sva njegova centralna pitanja, pitanja slobode, pitanja kritike, pitanja socijalne I radnicke borbe dakle sva ta pitanja postaju takoreci drugorazrednim pitanjima koja bivaju nadomjestena nekim praznim relacionalizmom koji malo toga moze ponuditi suvremenom australijskom covjeku I zeni. Medutim bas je Anderson proklamirao da je "sloboda" "uvijek zivjela I da ce uvijek zivjeti " u svakodnevnoj drami I borbi zivota.

John Anderson roden je 1 Novembra 1893 kao bolezljivi djecak koji je u ranom dobu prebolio upalu pluca. Odrastao je u Stonehausu negdje na pola puta izmedu Edinburgha I Glasgowa u Skotskoj. To je zapravo I danas jedno staro rudarsko selo u Lanarkshireu nekih tridesetak milja jugozapadno od Glasgowa. Za nas koji smo iz Centralne Europe potrebno je kazati da je to od Glasgowa prema desnoj strani Otoka sasvim suprotno nasoj uobicajenoj praksi da bi trebalo biti lijevo I to stoga sto Grinicki meridijan dijeli Otok na zapadni I istocni dio pa je I orijentacija prema stranama svijeta drugacija. John je odrastao u porodici socijalista. Njegov otac je unekoliko bio napustio konvencionalnu religiju u ime doktrine socijalizma koja je imala izrazito I strogo sekularni karakter. Njegov otac se zvao Alexsandar dok je majka bila Eliza Anderson I bijase neobicno fina I kultivirana osoba koja je na koncu otkrila da je sa Alexsandrom tesko zivjeti jer je on bio jako tezak covjek. Vjerojatno je tako sa svim socijalistima naime da su neobicno teski ljudi. Ona je dozivjela nervni slom tijekom Prvoga svjetskoga rata kada je njen ljubimac sin Willie bio na putu za front I jedno vrijeme u azilu. U tom periodu 1918 godine ona je vjerojatno imala psihijatrijski tretman I to je svakako predstavljalo jedno iskustvo koje je neobicno visoko stimuliralo Johna u njegovom interesu prema Freudu I psihoanalizi. John Anderson je upisao Glasgowski Univerzitet 1911 godine dakle kao mladic od 18 godina I to klasicne studije koji su se sastojali od studija grckog I latinskog jezika, matematike, prirodne filozofije, logike, moralne filozofije I engleskog jezika. Dakle on je studirao u "jednom od najciscih, najljepsih I najbolje gradenih gradova Britanije." Nije slucajno Daniel Defo na ovakav nacin iskazao svoje divljenje spram ovoga grada. U Andersonovo vrijeme to je bio zaposleni viktorijanski grad sa mnostvom crkava, bankama, zeljeznickim stanicama I hotelima gradenim u razlicitim arhitektonskim stilovima I to od Egipatskih I grckih formi do skotske renesanse. Georgeov trg I danas se moze pohvaliti skulpturama Sir Walter Scotta, Sir Johna Moora, Sir Colin Campbella, Jamesa Watta I Roberta Burnsa. Za vrijeme industrijske revolucije Glasgow je svoj veliki uspjeh prije svega bazirao na jeftinoj energiji I napustenim sirovim materijalima. U tom gradu John je upoznao Hegela na primjer ciji filozofski sistem je bilo moguce prilagoditi vlastitim etickim I religijskim preokupacijama kako bi promovirao sekularnu I liberalnu verziju Protestantskog Krscanstva kojeg su takoder zagovarali I njegovi profesori. Medutim naravno u slucaju Johna Andersona svagda je bilo rijeci o tome da se ove duhovne tendencije uklope u siroko polje socijalisticke teorije koja je plijenila svojom snagom I divljinom. Te konstelacije medutim nisu bile niti slucajne niti neobicne ukoliko imamo svagda na umu da je Glasgow tih decenija bio glavni centar radnickog pokreta I socijalizma u Ujedinjenom Kraljevstvu. Ta je situacija postala jos izrazenije tijekom trajanja Prvog svjetskog rata 1914-18 kada su se socijalisticka strujanja I politicki pokret socijalizma ujedinili sa snaznim antiratnim I pacifistickim pokretom. Tome je svakako pridonijela I ruska revolucija 1917 godine koja je unekoliko pobudila nade I podstreke koji su bili latentno prisutni u idejama britanske idealisticke filozofije I liberalizma. Stoga nije cudno da je John Anderson svoju politicku, javnu I spisateljsku djelatnost prvo razvio u okviru Univerziteta I to u okviru studentskog zurnalizma kao sto je bio slucaj sa mnogima od nas koji smo I u ovim novim svjetskim konstelacijama ostali socijalisti. Andersonove novine zvale su se Glasgow University Magazine. Moje su se pak zvale Studentski List I isto su tako bile novine zagrebackog Sveucilista. U oba slucaja vrijedilo je da su studenti Sveucilista kao I studentski novinari zivjeli pod pritiskom neposrednih ratnih zbivanja. U oba slucaja takoder vrijedilo je da su vodili novine sa izvanrednom antiratnom porukom. Medutim te godine 1915 kao I u mome slucaju bijahu obiljezene rapidnom inflacijom, generalnim strajkovima, antiratnim raspolozenjem I u slucaju o kojem sada pisem pritiscima policije I zatvaranjem radnickih I studentskih lidera. To je doslo do toga da je na primjer 1919 godine u januaru mjesecu od straha od narastanja boljsevizma u "Lenjingradu Zapada" ,kako su mnogi nazivali Glasgow, Lloyd George poslao trupe I tenkove na Glasgow a policijski bataljon napao radnike tijekom njihova ralija na George trgu. Tih godina tocnije u ljeto 1917 tijekom jedne duge nocne setnje Larkhall Fair John Anderson zapitao je svoju prijateljicu I koleginicu Jenny Baillie za jednu mozda intimniju relaciju. Iz te relacije roden je Alexsander – Sandy- u novembru 1923 godine.

Andersonova akademska karijera otpocinje kasno 1918 godine kada je prihvatio mjesto aktivnog asistenta-predavaca na Odsjeku logike I Filozofije University College of South Wales u Cardiffu. Medutim vec 1927 godine on zajedno sa svojom malom porodicom migrira u Australiju. Kada je mladi Anderson stigao u Sydney 1927 godine uticaj Skota bio je takoreci u zenitu. Vrlo skoro on je upoznao svoje prijatelje A.Mackie I svoj imenjaka Francisa. Od tada a posebno nakon 1930 kod Andersona primjetna je pozicija antiklerikalizma I pogled da znanost I spoznaja jesu eksperimentalne pa kao takve mogu kao I prema zamisli Marxa biti bazom socijalnih znanosti. Takoder I opozicija svim I svakakvim formama cenzure. Priznati da je znanost a ne objava od primarne vaznosti I drzati da je svaki subjekat bez izuzetka odreden spoznajom koja mora biti bazirana na opserviranju I eksperimentu cini doista posebnost I specificnost australijskog radnickog politickog pokreta. Takoder ovome treba pridodati I napor da se ova spoznaja socijalnog bitka sto je moguce sire provede medu najsirim narodnim masama. Medutim zbog svojih politickih stajalista I zbog svojih uvjerenja on je sve zesce dolazio u srediste napada posebno Nationalist-Country Party u New South Walesu I drugih parlamentarnih grupa kojima se nije svidao "red professor". U svom razgovoru sa Chancellorom Sir William Cullenom i Senatom Anderson je svoj govor zakljucio rijecima: " Ja mislim da dobro mora doci zajedno sa kritikom. Sirenje informacija u sukladnosti sa intelektualnoscu I duhovnoscu svakako je funkcija akademskog covjeka. Filozofska osoba mora biti spremna na diskusiju o bilo kojoj materiji."

Negdje 1932 godine Anderson je raskinuo sa rukovodstvom Komunisticke partije Australije I to s obzirom na pitanje cenzure. Medutim je osnovao Radnicku partiju 1933 godine -takozvanu Lijevu opoziciju I to u vrijeme Velike depresije kada je u australijskom slucaju bilo od ukupne muske radne snage 30% nezaposlenih. Isto tako on je jos uvijek vjerovao u Sovjetski savez kao radnicku drzavu, radnicku republiku ali je vise paznje poklanjao Trockom I njegovoj teoriji "Permanentne revolucije" nego Staljinovoj doktrini "socijalizma u jednoj zemlji." Sa narastanjem nacizmu u Njemackoj kao I atakom Kominterne na Trockog kao na izdajnika revolucije situacija u radnickom pokretu Australije znacajno se promijenila. Mnogi su postali svjesni intelektualne I duhovne degradacije staljinizma. U tom smilu Anderson je objavio rad koji je emitiran na radio stanici. I on se tada zapitao: " Kako kultura moze da se siri bez nezavisnosti misljenja, bez otvorenog kriticizma vladinih politika, sa slobodom da se denuncira Trocki ali da se ne citaju njegovi radovi? Kako opcenito govoreci kultura moze izazvati rezim denuncijacija gdje informacije prolaze kao sjene? I kako je kultura kompatibilna sa prevladavajucom servilnosti Staljinu?" Naravno ovakva situacija u medunarodnom radnickom pokretu kao I medu socijalistima Australije nije pogodovala samoj stvari socijalizma. Ona je rezultirala brojnim razocarenjima I opadanjem elana radnicke klase u njenoj borbi za nove produkcione odnose. Reakcionarni I dezintegrirajuci uticaj staljnizma koji je ostavio malo od kredibiliteta Sovjetskog Saveza kao radnicke drzave doveo je toga da su radnickom pokretu postali upitni cak I sami osnovi vlastite egzistencije – sama radnicka I proleterska teorija koja je bila obrazovana tijekom duga angazmana brojnih autora od sredine 19 stoljeca nadalje. I ja osobno mislim da se u tome sastojala najveca greska Johna Andersona na kojoj gresci je moguce kreirati platformu politickog nastupanja konzervativne desnice u pravcu denunciranja osnova radnickog politickog pokreta I to iz redova same radnicke partije . Pri ovome mislim na njegov govor iz februara 1937 godine na Konferenciji Radnicke partije gdje je Anderson podvrgao kritici ne samo Staljina nego i Marxa kao glavnog krivca I baze staljnistickog zastranjivanja. On kaze: "Njegova teorija odraza, njegovo osporavanje nezavisnosti socijalnih pokreta bazirana je na njegovom moznizmu, njegova koncepcija realiteta koja se razvija u jednoj jedincatom slijedu, pozicija koju mozemo nazvati najvjerojatnije fanatickim sektarijanizmom. Sa ovim ide teoloska koncepcija neospornosti I nuznosti socijalizma koja je ukorjenjena na dogmi o "prirodi stvari." Na isti nacin je kod Andersona prosao I Lenjin I lenjinizam kao "djetinjasti optimizam" I "servilna doktrina" itd itd.itd. Danas mozemo reci da je istina da je period staljnizma bio period stagnacije u radnickom pokretu I da je staljnizam znacio gubitak za mnoge. Ali je takoder istina da je staljinizam znacio prije svega gubitak za ruski narod.

Vrijeme Drugog svjetskog rata Anderson je docekao sa uvjerenjem da je narastanje nacizma u Europi kao I komunizma olicenog u pojavi Staljina samo krajnja konzekvencija jednog misljenja kojeg je moguce pronaci vec kod Hegela u njegovoj ideji apsolutne refleksije. I mi se manje vise slazemo sa ovakvim objekcijama da je totalizirajuce misljenje apsolutne refleksije u bitnome osnova svakoga totalitarizma. On kaze :"Nema takve stvari kao sto je apsolutna totalnost" . I mi se uglavnom slazemo sa njegovim stavom izuzev mozda da u pitanju solidarnosti koju Anderson sa nepravom smjesta u podrucje gdje se ispoljava apsolutna karakteristika totalizirajuceg misljenja. Jer solidarnost ili ono sto on naziva solidarizam jeste bazicna struktura zajednistva I zivota u zajednici u kojoj svaka individua I pored svoje individualne slobode ima stanovita prava ali I duznosti spram zajednice ili drzave. Odustati od solidarnosti clanova zajednice znaci odustati od porodice, grupe ili drzave a to znaci citavog drustva u ime apsurdne, ishitrene ideje individualne slobode. Jer ako drzava ili drustvo nije taj apsolutum onda je svakako pojedinac. A to je podjednako limitirajuce I ogranicavajuce misljenje. On kaze: "Empiricist, kriticar totalnosti takoder ce biti kriticar socijalne totalosti, solidarizma, on ce takoder prepoznati da drustvo takoder jeste pluralisticko, da jeste polje divergentnih tendencija I opet da nije vise samodovoljno da individua jeste kroz sto ona moze gledati na drustvo kao na zastitu i podrsku. I ovo je mjesto odakle on moze kritizirati Marxovski razvoj hegelijanizma – za neko vrijeme moze biti doista moguce pronaci prototip Apsolutnog u drustvu, ali je doista drugacija materija tretirati drustvo kao jedno Apsolutno, dati njemu karakter totalnosti ili samodovoljnosti." Kasnija Andesonova djelatnost uglavnom se svodi na aktivnosti Univerziteta I dnevne obaveze sa studentima dok se filozofski vise profilira u smislu jednog apstraktnog liberalnog personalizma. Citav koncept empirijske znanosti koja tumaci I obrazlaze socijalne procese I koja jeste oruzje u borbi radnicke klase u okviru kapitalistickih odnosa zapravo je na neki nacin napusten. Tako se cini da je I osnovna ideja sa kojom se I krenulo u Glasgowu zapravo napustena I prepustena stihiji liberalne kritike.

Za dugo vremena Anderson je bio jedan od najznacajnijih osoba Sydneyskog Univerziteta. I nesto tipicno za Australiju jeste to da je uzimajuci mozda previse osobno bio 1956 godine ukljucen u poznatu kontroverzu oko profesora Orra sa Univerziteta Tasmanije za kojeg se govorilo da je obescastio jednu od svojih zenskih studenata. Tim povodom on je govorio o nuznosti akademske slobode I autonomiji radije nego o seksualnim skandalima. I eto sada vidimo gdje je zavrsio taj marksizam I kakve je on sve logicke forme zadobio. Medutim I kao takav ovaj marksizam svakako zasluzuje svu nasu paznju. John je umro 6. Jula 1962 godine.

　

　

　

　

　

zlatan gavrilovic kovac