Sjećam se onog vremena,kad sam mislila da se meni nešto ovako ne može…dogoditi…

Onog vremena kad sam mislila da,što god ti učinio ili rekao…da se neću…zaljubiti u …tebe…

Jer…nisam se htjela zaljubiti…nisam..jer,već sam bila dovoljno odrasla za tako nešto…

I da…sjećam se kad sam sebi i svijetu rekla da…neću pisati o…tebi…

Sjećam se kako sam mislila da ću moći zaustaviti…sebe…

Da ću moći zaustaviti tebe …u sebi…

Al…tada još uvijek nisam znala koliko sam svih ovih godina bila …prazna…i koliko sam ustvari bila…slaba…

Nisam znala da poljupci mogu biti tako topli i …meki….

Nisam znala kako je lijepo kad te netko sluša dok pričaš…i ono još ljepše…još važnije…kako je lijepo kad te netko …čuje…

Nisam znala da jednostavno mogu biti ono što jesam…a da zbog toga ne budem…pogrešna,grešna i…loša…

Nisam znala da ćeš mi …upravo ti…meni tada još potpuni neznanac…pokazati…pravo lice…ljubavi…

I u tom neznanju…ipak sam, sasvim svjesno ,pustila tvoje ruke da zarobe…moje tijelo…misleći tada ,da će tvoji dodiri ,zaobići moje…srce…

       

 

       

A sad znam…da su tvoje ruke,od svega onog što sam ti ponudila,najprije pomilovale…upravo to moje …srce…

Uzele ga …i ponijele sa sobom…

I evo…ja još uvijek pišem…o tebi…

Pišem …kako tamo negdje…postoji tvoj i moj…svijet…

Kako sam u tom svijetu tvoja…a ti …moj…

Pišem i o onim danima kad taj svijet uspijemo premjestiti u ovaj…u svijet koji nas svakodnevno okružuje…

I…sad…nakon svega …još  samo ovo  mogu reći …

Kad dođu dani ti…kad uspijemo premjestiti onaj svijet u ovaj…jedino što poželim je…da ostaneš…

Da ostanem …da te ljubim,kad god mi se osmjehneš…

Jer…puna sam svega…za tebe…jer …  teško je nositi sve ovo što…čuvam u sebi…

Što čuvam upravo za one dane…kad onaj naš svijet…premjestimo…u ovaj…

 

Volim te,Šašavko!!!