Gasi se dan, jedan od mnogih u kojima gnječim sjećanja i trčim uz rijeku, palim oči neba da ne zalutam u slijepoj ulici nekadašnjeg života.

Jedna zvijezda padom

dotaknu tišinu

na srebrenom sagu mjesečine

zaplesasmo naš prvi tango.

Šaputava melodija njegovih riječi je dodirivala srce.

Tvoja duša je kao svjetlost,

a svijetlost ne poznaje satove.

Prolaznost naših dana i noći

moru i hridinama ne znači ništa,

ali i geofizika ima dušu

i vrijeme će jednoga dana stati,

onoga dana

dok ti budem cvijećem kitio kosu

trenutak će postati vječnost.

Tada mu šapnuh, tiho najtiše što sam mogla

Tvoje usne su dio mene,

a naše ruke u klupku neznanja

sjedinjuju stvarnost u vrulju novih snova.

I pričinilo mi se da je vrijeme stalo, postalo trenutak koji još uvijek traje.

Kao ljetna kiša

kapala su milovanja

širio se ozon sreće.

Nebom je klizila ponoć

šireći miriš navlažene svile

i jecaj tek probuđenog srca.

 

 

 

Trg cvijeća je toga jutra šutio suncem i ja osjetih miris maja u bijelom pupljku koji mi je poklonio. Sreća dotaknu misli, zaustavi želje i ja u ogledalu istine prepoznah siluetu tuge u odlasku.

 

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

 

http://sretan-trenutak.blogspot.com

http://umijece-vremena.blogspot.com