JEDNA POLEMIKA SA DOBRICOM ĆOSIĆEM!

　

　

　

　

ovaj kratki rad predstavlja skraćenu verziju moga teksta pod naslovom Pretpostavke razumijevanja koji je zamišljen kao odgovor CK Hrvatske povodom objavljivanja posebnog separata magazina NiN a o petogodišnjici objelodanjenja tzv Bijele knjige 1989 godine. nakon pomnoga čitanja ovoga rada od 25 stranica ideološki sektor CK Hrvatske kao i sektor zadužen za informiranje odbili su štampanje ovoga rada a bez velikih objašnjenja i tumačenja mada je autor smatrao da je unekoliko to nužno s obzirom da je taj CK i nosilac spomenutoga projekta.međutim su svi bili zadovoljni ''hrvatskom šutnjom'' spremajući se za najgore solucije i posljeratnu obnovu. nikome nije bilo stalo do toga da na ovakav ili onakav način pokušaju barem donekle skrenuti maticu bratoubulačkoga rata kod nas.

　

zgk

　

　

　

　

Kako su petogodi

 

šnjicu

objelodanjenja takozvane Bijele knjige novinari Miroslav Vučelić i Sava Dautović ispratili naznakama da je tu zapravo riječ o ''vračanju na već davno i prevaziđeno istorijsko doba carevanja Ždanovljeve i Zogovićeve estetike, vrijeme partijske arbitraže i soc-realističkog doktrinarstva'' te da je onda , dakako, ''bela knjiga izraz one duboke nekrofilne dimenzije socijalno-psihološkog portreta staljinističke književne desnice'' dakle jedan ''manifest neostaljnizma'' i ''najsramniji dokument nase partije u novijoj istoriji njena postojanja'' moramo ovdje kako cijela stvar ne bi ostala nemišljena ukazati na par bitnih socijalnih i političkih fakata bez kojih je razumijevanje temeljnih intencija sadržanih u spomenutoj knjizi krajnje problematično ako ne i posve promašeno.

Što se tiče stajališta Dobrice Ćosića ja sam još 1983 godine od njega primio pismo kojemu je bio priložen dodatak koji se odnosio na Mitju Ribičiča i u tom pismu od 27.5. piše: '' Poštovani drugovi, ova pisma Mitji Ribičiču uputio sam svim glavnim jugoslovenskim listovima s prijedlogom da ih objave. Pošto se i SL bavio mojom knjigom Stvarno i moguće može se pretpostaviti da vaše čitaove zanima i moj stav o toj birokratkoj aferi i njenim učesnicima pa vam šaljem pisma Ribičiču s predlogom da ih odštampate u vašem listu. Srdačno vas pozdravlja Dobrica Ćosić'' U tom dodatku pored ostaloga stajalo je :'' Politička hajka protiv knjige Stvarno i moguće koju su žestinom stare mržnje poveli Jure Bilić i Josip Vrhovec, najodgovorniji partijski funkcioneri Hrvatske i hitro im se pridružili politički forumi BiH, Srbije, Vojvodine...koristeći sva javna glasila objektivno predstavljaju snažnu moralnu i političku podršku velikoalbanskom nacionalizmu kao i svim jugoslovenskim nacionalizmima...A što se tiče vladajućih metoda i sredstava borbe protiv albanskog šovinizma i genocidnog proterivanja srpskog stanovništva sa Kosova i Metohije koje traje skoro dve decenije u socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji a da se otome ''nije znalo'' o tim metodima i sredstvima, kao građanin i pisac, mislim sasvim negativno

i ne verujem u pozitivne ishode takve politike...Ta kampanja označava upornost one reakcionarne, antisrpske i antijugoslovenske politike koja se vodi pod tradicionalnom maskom borbe protiv ''velikosrpskog nacionalizma'' a kojim se često anatemiše i odbrana istorijskih istina i istinito i savesno govorenje o antisrpskim šovinistima, zastupanje pravde i ravnopravnosti u međunacionalnim odnosima, branjenje egzistencijalnih i legitimnih prava, istorijskih tekovina i stvaralačkih vrednosti srpskoga naroda.''

Sve same ''velike riječi''!!!I jest vrsna književnost ali je kao osoba Ćosić konzervativna političkog stava. Tako jest i danas te mi ovaj pisac djeluje kako kakav akter što pripada srpskokrščanskom krugu i odjednom kao da je otkrio svoju pravu domovinu...On sačinjava dio od onim mnogobrojnih slobodnomislilačkih individua koje bi bilo teško definirati i od kojih sve vrvi u srpskoj inteligenciji nakon propasti humanističkog ideala. Imajući pred očima centralne teze Ćosića, Stojanovića i Predraga Matvejevića ja sam već davno rekao da se ovdje radi o jednom tobožnjem radikalnokritičkom obračunavanju sa snagama vulgarnoga ideološkoga obranaštva postojećega. Radi se o kritici koja je sama sebi svrhom, točnije kojoj je svrha visokoparna promocija njenih autora koja živi od našega političkoga kičeraja kojem je samo stalo do novih premaza starih površina. No treba imati u vidu nekoliko jako važnih pretpostavki ukoliko doista kanimo razumijeti sam problem. Prvo: i vjerojatno najvažnije jest globalna priroda smjene kejnezijanske ekonomske paradigme onom neoliberalističkom...Kriza je smjene paradigmi u Jugoslaviji među stanovništvom pobudila duboka konzervativna osjećanja koja imaju dalekosežne posljedice i imaju odgovarajuće ideološke i kulturološke reperkusije među intelektualnim slojevima i među ideolozima vladajućih partija, novih demokratkih saveza i udruženja. Ta je konzervativna struja uz radikalno opadanje svijesti radničke klase veoma ojačala u teškim ekonomskim uvjetima...Ono što danas pet godina nakon objelodanjenja Bijele knjige doista može zabrinjavati jest svakako opći konsenzus u pogledu ''tržišno i demokratski orijentiranog novog socijalizma'' kako je neoliberalističku dogmu izrazio gospodin Marković. Drugi bitan moment jest sagledavanje konzekvencija populističkog pokreta i liberalno-konzervativnog raspoloženja što je na djelu kod nas. Daleko prije ''antibirokratske revolucije'' gospođe Marković treba naslutiti kretanje prema autoritarnom populizmu, specifičnoj formi države koja zadržava većinu formalnih predstavničkih institucija i u stanju je da istovremeno stvori oko sebe aktivnu narodnu podršku.Treći moment jest da je kejnezijanizam koji je u urušavanju kao socijalna država materijalna osnova socijalne demokracije i socijaldemokracije...Stoga socijaldemokratsku teoriju i praksu s obzirom na nove povijesne uvjete valja držati saveznikom prije negoli ''zbiljskim neprijateljem'' i to stoga što socijaldemokracija nije više potpuno homogen idejnopolitički fenomen. Tu više egzistiraju različite tendencije u krilu nekada jedinstvenog ideološkog i političkog pogona. Četvrti moment jest karakteristika neokonzervativnog pokreta što je retorikom ''nacionalnih interesa'' i ''interesa naroda'' kao temeljnom ideološkom formom u svom konačnom rezultatu samo nanio novu seriju poraza podređenim slojevima našega društva. Ona ukazuje na fakat da je to pozivanje na ''narod'' i ''naciju'' zaustavilo mnoge ljude dovodeći ih u samo središte sve žešćih napada. Peti moment jest taj da neoliberalistička dogma pretpostavlja ''sebičnu individuu'' odnosno homo oeconomicusa kojega zanima samo novac i njegova osobna korist...Šesti moment sadržan je u stavu da književnost kao područje duhovne djelatnosti naroda jest po svom naravnom biću ''angažirana književnost''. Stoga nije riječ o nikakvoj Zogovićevoj estetici kao što misli Sava Dautović kroz onu maglu nekakva obrazovanja što mu se u glavi nakupila. Niti je riječ o autorima koji ''pripadaju samim vrhovima jugoslovenske i europske umjetnosti i kulture'' pri čemu je Dautović mislio na Predraga Matvejevića nego je riječ o autorima koji su dio jednog našega intelektualnoga pokreta koji se pojavljuje u vidu izvjesnih uvjerenja, u obliku jednoga ''duha'' kojeg je Radomir Konstantinović nazvao ''anti-duh'', ''duh naroda'' kao izraz agonije jednog plemena pa sljedstveno tome ne može biti ništa drugo nego strah od pojave duha kao svjetskog duha, ''strah duha od duha'' , naprosto ''filozofija planke''.

Prema tome kada govorimo o Dobrici Ćosiću onda je sasvim razumljivo da će u njegovom slučaju upotpunjavanje , usavršavanje i stvaranje srpske države biti najuspješnije primjenom jedne strategije koju je i Heine imao vjerojatno na umu , naime inteligentnom tolerancijom i blagim represalijama u isti mah. Prema tome teško je da bismo Bijelu knjigu mogli nazvati ''najsramnijiom dokumentom nase partije''. Valjda Sava Dautović misli na nešto drugo!

　

　

　

zlatan gavrilović kovač