Zapravo, o ozbiljnim momentima moje politicke aktivnosti mozda I ne bi trebalo govoriti jer su u neku ruku svi nasi momenti ozbiljni pa je tako ozbiljna bila I svaka sala I vic sa ulice koji ste mogli cuti u prolazu jer vrijeme bijase takvo, naime, ozbiljno I tmurno, a Zagreb bijase grad sumorne jeseni. Moji prvi utisci o tome gradu doista bijahu takvi nakon prozracne I vedre Dalmacije I ugodne I tople mladosti u Dubrovniku I Splitu Ili se meni cinila ta mladost takvom. Jer ja odavna bijah na ulici I kao da se rukovodih rijecima velikoga Jaspersa da se filozofija najbolje uci na ulici mada ja nisam smetnuo sa uma I svoje obaveze da ovladam nekim znanjima koja su neophodna danas svakom mladom covjeku ukoliko slijep ne zeli prolaziti zivotom a mnogo je takvih koji danas idu svijetom I pored svih svojih zdravih ociju. Ali, ta je cinjenica jedan factum brutum covjeka I, tako bih nekako rekao, nasa konstanta jer su se mnogi u nasoj povijesti zalili na takvo porazno stanje fakata kao I onaj Grk kojeg su pitali a zasto je dao svoga sina u Akademiju na sto je on odgovorio da je to zato da kada ode u teatar da ne sjedi kamen na kamenu. A I kod Srba Dositej Obradovic rece da je dobro da se skole izucavaju da ne ispadne da kada covjek sjedne u kola da vranac vuce vranca. Tako se I ja dadoh odrana na izucavanje mnogih nauka I to sa starijim ljudima od zanata pored stroge I teske civilne pomorske akademije na kojoj sam sticao znanja pune cetri godine. Ali je I mladost ucinila svoje pa I izvjesna velika sloboda roditeljskog doma u kojem ja nisam imao nikakve neophodne stege te se ja isto tako dadoh na ulicu I vec prilicno rano spoznah da je to mjesto prilicno opasno, kao I u svakom ratu, kada jedne noci jedan opasan covjek naglo pritisne pistolj o moj stomak jer da imam previse dugu kosu I samo me cudo spasi te ja tu vece jedva dodoh kuci I ostatak noci provedem u strahu. Tako nakon te akademije uputim se ja sjeverno na studije sociologije I filozofije prvo u Zadar I tu budem samo jedan semestar. U Zadru se susretnem sa Esadom Cimicem koji pokaze lijepo lice prema meni. On je naime bio uposlen na tom fakultetu nakon sarajevske afere sa tamosnjom Partijom kada bude proskibiran a onda ga kolega Suvar tu udomi I u neku ruku zastiti. Volio je pricati o svojim susretima sa Krlezom a pokatkad ga je I imitirao svojim lijepim gradanskim klobukom. On mi postavi pitanje da s obzirom da sam ja pomorac da li sam sto citao iz socioloske literature, a ja mu kazem da jesam Ericha Froma "Bjekstvo od slobode " ali I mnoge druge. I on zatrazi da mu ja rastumacim tu knjigu sto ja I ucinim I on bude jako zadovoljan I samo rece: "Mislim da je dovoljno." I tako ja budem najboljni na upisu na sociologiju Filozofskog fakulteta u Zadru. Taj je fakultet nastao Krlezinim zalaganjem da se Hrvati toga kraja ne otude od svoje kulture, tradicije, duha I jezika s obirom na stoljetne talijanske uticaje kojima bijahu izlozeni ali to nitko ne shvati ozbiljno. Tu sam sreo Mariju Bridu koja je doktorirala kod Husserla cini mi se , s kojom sam imao lijepih kontakata I koja me nauci da je razlika izmedu "filosofije" I "filozofije" jer je "zofos" mrak a za filosofe se nikako ne moze reci da su ljubitelji mraka. Heda Festini predavase logiku I bijase opcenito mnogo logike na ovom fakultetu I tu ja prvi puta cujem za Niclas Rechea I citav niz novih logika o kojima sam mogao samo sanjati kao I za Abagnana kojeg sam citao sa uzitkom, pa Andelka Habazina koji nedugo kasnije umre ali je ostao u mojem lijepom sijecanju po prekrasnom prijevodu Levi Strausove "Stukturalne antropologije" na kojoj sam ja kasnije mnogo radio. I konacno, vrlo upecatljiv dojam ostavi na mene I prof Glavicic iz grckoga jezika koji se I proslavi svojim prijevodima. Ali nakon prvog semestra odlucim nastaviti te studije u Zagrebu jer su prilike za mene tamo bile povoljnije, jer ja sam, naime, sam sebe skolovao a i moja sestra pomagala je koliko je mogla. Medutim se ispostavilo da su te prilike bile porazne pa ja provedem slijedecih petnaest godina u velikoj neimastini, hladnoci I jadu okruzen jalom i prezirom mnogih. Tako otpocne ozbiljan period moga zivota.

On je bio magna karta prema kojoj su se svi orijentirali. Na ispitu on me je rusio prvi put mada je bio iznenaden da ja poznam Trendelenburga, a drugi put me je pitao sto je to senzualizam mada mi nikada nismo obradivali taj pravac misljenja I opcenito se on drzi jednom stranosti kod nas mada smo svi na neki nacin senzualisti. Na koncu prodem taj ispit iz spoznajne teorije sa visokom ocjenom. Kako ja bijah sa zenom I djetetom prilicno nezasticen nakon politicke propasti I kako jedva prezivljavasmo doslovno prolazeci gulag to ja jedared odem do njega s jednom malom, posve malom kockicom. I na vratima se predstavim I dam mu tu kockicu I on nju stade vrtiti na dlanu, a onda udemo u njegovu biblioteku I zapocnemo pricu. On je poznavao svaki moj tekst, doslovno svaki, I za svaki me je pitao, a ja sam lagao tvrdeci da je to bila partijska inicijativa I komanda a zapravo to sa partijom nije imalo nikakve veze. Bio je to jedan kompromis iz kojeg sam ja mnogo saznao kao na primjer da je on bio vise nego intiman sa Sesardicem I da su sve te polemike izmedu njega I Sesardica I mlade generacije na relaciji Zagreb- Beograd posve namjestene jer su sve te polemike radene unaprijed sa dogovorom jer bas tu vece navrati Sesardic prijateljki kod njega ali ja sam vec bio na vratima. A u javnosti toboze Praxis nije imao nikakve veze sa komunistickom vlasti nego, suprotno, bijase zrtva te vlasti, da pukne covjek od smjeha. I mi se tu vece oprostimo na nacin da mi je poklonio jednu svoju knjigu sa posvetom o kojoj on raspravlja filozofiju prirode po uzoru na Engelsa a zakljucna razmatranja se odnose na njegovo takozvano misljenje revolucije.Kasnije smo se jos jedanput vidjeli, neposredno pred njegovu smrt, a tada bijase neka konferencija I on bijase veoma poduzetan sa svojim njemackim kolegama, I on mi tada obeca da bih mogao biti mozda na nekim projektima I zapita me: "Cime se sada bavite?" "Pa bavim se teorijama istine", odgovorim ja. A on na to iz svojih visina: "Pa znate, Hegel se cijeli zivot bavio tim pitanjem pa nije dosao do odgovora." "Ako mislite na njegovu Enciklopediju, pa ja sam upravo napisao jedan esej o tome" dometnem, a onda se svatko uputi na svoju stranu. Navodno u jednom razgovoru sa Heideggerom on izrazi stav da su na pitanju tehnike radili mnogi u dvadesetom stoljecu, a onda mu Martin dadne jedan komad papira da mu on ispise ta imena. I Gajo se zamisli pa napise Bloch, Heidegger, a ostalih se nije mogao sjetiti. Njegova predavanja uopce nisu bila posjecena, soba je bila posve prazna pa je on znao I ne odrzati predavanje, ali ako bi bio kakav javni miting ili neka javna polemika onda je sve vrvilo. Navodno je on takoder bio na nekoj medicini na zagrebackoj psihijatriji I bio je kod Muradifa Kulenovica koji je istovremeno bio bliski suradnik I prijatelj poznatog sarajevskog psihijatra I iscjelitelja Radovana Karadica. Nije li to cudno? Navodno da je Muradif poprilicno profitirao tim prijateljstvom sa Gajom jer mu je ovaj dao sve vazne ideje za neke njegove knjige iz psihijatrije I opcenito je Muradif bio njime odusevljen jer je Gajo navodno imao lucidnih trenutaka. Tako oboje budemo kod Muradifa samo ne znam da li kao ugledni filozofi ili kao studenti kojima treba preodgajanje. Inace je Gajo imao obicaj da nekako neobicno namjesta svoj okovratnik kao da mu je okovratnik preuzak, a ja kasnije isprobah te njegove postupke te shvatih da je on vjerojatno patio od nekog neobicnog straha od vjesanja koje je mozda I bilo opravdano jer za vrijeme sukoba sa Staljinom navodno da je on morao bjezati iz Rusije mada bijase njihovim uzoritim dakom. Jer svo to drustvo zapravo ponajvise bude inspirirano Rusima I njihovim teorijama za razliku od mene koji budem inspiriran Marxom. A da svi oni bijahu tirani kada se docepase vlasti ponajbolje svjedoci primjer velikog I zasluznog Hrvata Vuka Pavlovica kojeg oni istjerase sa katedre filozofije u Zagrebu te on onda ode u Skoplje pa tamo osnova katedru estetike na kojoj predavase. A on ne bijase jedini koji tako prode nego tako prodose svi koji su na sebi imali pecate takozvane gradanske filozofije mada filozofije samo ima ili nema ,a ne da je ona gradanska ili revolucionarna, a ova se posljednja kitila frazom kako je novo misljenje u najmanju ruku, svjetskoepohalni novum koji zasluzuje svaku paznju I pred kojom su svi morali prolaziti sutke pognute glave u uvjerenju da je rijec o jednoj njenoj novoj povijesnoj misiji totalnog oslobodenja covjeka od stega prijasnjeg duhovnog barbarizma I bijede a zapravo bijase rijec o notornoj istini da se ljudi upravo samo bojahu beskrupuloznosti i bahatosti jednom primitivnog fetisiziranog misljenja koje doslovno nije prezalo niti od cega.

Godine 1990 najveci jugoslavenski filozof I osnivac praksis filozofije Gajo Petrovic objavio je knjigu u Zagrebu pod imenom "U potrazi za slobodom, povijesno filozofski ogledi". Ja osobno od autora sam dobio jedan primjerak te knjige sa slijedecom posvetom: "Zlatanu Gavrilovicu uz najbolje zelje, Gajo Petrovic, Zgb,1.2.91." I u toj knjizi postoji I jedno njegovo predavanje koje je procitano kao referat na Humboldtovom simpozijumu "O Heideggerovoj filozofskoj aktualnosti" koje je u knjizi stampano pod naslovom "Heidegger I jugoslavenska filozofija prakse." Ja cu ovom prilikom dodatknuti neke jako vazne momente iz ovoga predavanja usredsredujuci se samo na svoj osobni slucaj Petrovicevog studenta na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kratko tumaceci njegove navode sukcesivnim redom kako je predavanje I teklo. Prvo , Gajo pise da je medu filozofima 20 stoljeca Heidegger u Jugoslaviji bio jedan od najvise proucavanih, prevodenih I prikazivanih europskih filozofa a da s druge strane Jugoslavija pripada medu zemlje u kojima je Heideggerova filozofija u filozofskoj diskusiji bila najjace prisutna. Ja osobno bih se mogao sloziti sa ovom ocjenom isto tako kao sto bi se danas mnogi slozili sa dijagnozam da je jugoslavenski prostor bas zahvaljujuci stvaralackim praksis filozofima bio jedinstven prostor u Europi u kojem je iz tih razloga a primjereno duhovnom profilu aktera dominirala filozofija europskoga nihilizma. Dominacija Nistavila koja je bila obojala moderni jugoslavenski humanizam od likovnih radova do proizvoda duhovne kulture naroda bila je takoder zadatak I pisaca , kriticara I filozofa. Medutim niti jedan od njih nije dao oblik autenticnom ljudskom svijetu I modernom jugoslavenskom drustvu izuzev jednostavnih analiza intelektualnoga razvoja, mentalnih reakcija I socijalnih relacija. Niti jedan od ovih autora nije dao neki oblik , neko fundamentalno znacenje ljudskom kosmosu nego su jednostavno zamijenili istinu o ljudskom bicu sa filozofijom u kojoj to ljudsko bice nestaje I biva rastvoreno u politickim I policijskim modalitetima socijalnoga bivstvovanja. Odatle I jeste ljudsko bice bilo shvaceno I rastvoreno snagom I moci nesvjesnih sila I njihovom uticaju na ljudski ratio. Jugoslavenska praksis filozofija dobar je primjer jedne takve u bitnome neracionalne filozofije motivirane prije svega politickim ambicijama autora cija je filozofska negacija dovela do rasta jednog tipa nihilizma I pesimizma koja je predstavljala najegzemplarniju formu preliminarnog nihilizma koji je osjecao ljudski zivot bez smisla I vrijednosti a koji nije doveo do one tocke gdje su moguce promjene u volji za novim vrijednostima. Te su vrijednosti I dalje ostale "revolucija" koja nije vise bila pojmljena kao jedan pad moci nego upravo obrnuto koja je bila pojmljena kao aktivni nihilizam "jakih", kao nihilizam "iz jakosti" za kojega je bilo upitno koliko je doprinio uvecanju nasih duhovnih snaga. Za sve ove filozofe cijela europska kultura vise se ne krece u dinamickom rastu koji raste iz dekade u dekadu nego je ona koja srlja u katastrofu, koja je neumorna, brutalna , nasilna, necasna, kao para koja kani izaci iz kontejnera prema vani a koja nije opazena kao opasnost, koja nije reflektirana I koja se boji reflektirati. Krscanstvo kao I Islam koji su toliko karakteristicni za Balkan I njihova moralna vrijednost nisu bili razmatrani u smislu postavke da je I Bog Istina. Oni su bili shvaceni neprijateljima, onim sto je lazno, opijumom naroda. Zajedno sa vjerom ovih religija moral ovih religija je odumirao I zajedno sa europskim I balkanskim humanizmom vise nije sadrzavao niti jedno zrno svetosti. On je bio nadomjesten "misljenjem revolucije" za kojeg smo nedavno ustanovili da je zapravo bilo jako problematicno misljenje.Drugo, za ovakvu siroku recepciju Heideggerove filozofije u Jugoslaviji prema Petrovicu zasluzni su prije svega jugoslavenski "filozofi prakse". Ja osobno mislim da ova ocjena nije tocna. Za otkrice Heideggera u Jugoslaviji prije svega je zasluzan zagrepcanin Vanja Sutlic koji se vec pocetkom pedesetih godina javlja u nasoj posljeratnoj publicistici kao poznavalac Heideggera I koji je ostao poznat mnogim nasim studentima po tome sto je bio jedini filozof koji ima "svoju skolu" u kojoj sam I ja osobno bio jedan od daka. Trece, nije tocno da su prvi radovi nasih filozofa bili kritika staljinisticke interpretacije marksizma I ujedno pokusaj stvaranja jedne bolje, nedogmatske verzije marksisticke filozofije. Prvi radovi nasih filozofa od Petrovica, preko Kuvacica I Supeka bili su u duhu I tradiciji Mitina I Judina I moskovskoga Lukacsa a u politickom smislu su djelovali na razini najbolje usvojenog Zdanova. Medutim je istina da nakon sukoba sa Inforbiroom 48 godine dolazi do znacajnog prekreta nasih filozofa od ruske politicke I socijalne teorije prema njemackoj I da je njeno usvajanje poteklo pocetkom 50 tih godina. To je dovelo do apsurdnih filozofskih pokusaja da se podvrgnu kritici I Lenjin zajedno sa Engelsom I konacno sam Marx kod kojeg je ostao usvojem na koncu samo njegov najraniji duhovni razvoj. Praksis filozofi su nakon kritike cijelog duhovnog pokreta marksizma koja je I sama bila obradena u varijanti jednog marksizma kojoj su oni priskrbili legitimitet stvaralackog praksis marksizma, nakon kritike marksizma Druge I Trece Internacionale pokusali ishodiste pronaci u sasvim "drugacijoj filozofiji" koji su oni nazvali "humanisticka filozofija prakse". Mozete misliti koliko je ta humanisticka filozofija bila humana kada su njeni studenti dozivljavali da im profesori sutiraju torbe, kada se studenti tjeraju sa vrata predavaonica I studentskih I profesorskih soba kao "glupi" I kada se najbolji studenti iz ljubomore I zavisti jer poznaju filozofiju mozda I bolje od svojih profesora trpaju u zatvore, koji se muce, nad kojima se izivljava u javnosti, kojih se ispacuje gladu, a sve zato jer je casopis Pitanja bolji od Praxisa. I konacno- kojima se tajno stavlja plag karcinoma u kafu.Isto tako filozofi prakse nisu inicirali studij takozvanoga zabranjenoga Marxa nego su taj studij imali mnogi- od Krleze, Richtera,Mose Pijade,Bakarica da spomenem samo neke. Prema tome rijec je o uobrazavanju Petrovica koji bi htio steci svjetsku slavu pozivajuci se na filozofiju. Dalje, Petrovic pise da su jugoslavenski filozofi prakse shvacali dijalog kao doista kriticko I samokriticko raspravljanje usmjereno iskljucivo na Istinu. Mozete zamisliti koliko je to kriticki I samokriticki dijalog kada Kangrga kao jedan od lidera jugoslavenske praksis filozofije svoga studenta zbog filozofskoga napisa u novinama zove "mali korumpirani bestidnik".Pa praxis filozofi su I postali poznati u svijetu I nasoj drzavi po tome da su svagda vodili diskusiju ad hominem koja je trebala totalno ugroziti egzistencijalne fundamente sugovornika. Praxis filozofi nikada nisu vodili diskusiju ad rem, nikada. Prema Petrovicu oni su od dijalektickog materijalizma odbacili I materijalizam I dijalektiku I on kaze " I ne samo dijalekticki materijalizam nego I historijski" samo sto nije izrazio krajnje konzekvencije tog odbacivanja jer je odbacivanjem historijskomaterijalisticke filozofije odbacena u cijelini I sama filozofija.Ono sto su oni nazvali praksis filozofija odnosno filozofija prakse koja je trebala biti razumjena kao humanisticka filozofska antropologija bila je zapravo politicka antropologija u sluzbi vladajuceg rezima bez obzira na to koliko oni Heideggeru I svjetskim filozofima mazali oci kako u Jugoslaviji imaju silnih problema. Dalje, da pitanje o covjeku nuzno ukljucuje I tradicionalno ontolosko pitanje I da se ono moze adekvatno razmatrati samo kao ontolosko I antropolosko ili kao opcefilozofsko a ponajbolje u jednoj filozofiji koja sama sebe transcendira I ukida u misljenju revolucije kojim misljenjem su poklani I rasprskani nasi ,prvo, nacisticki a onda komunisticki neprijatelji I to sve definicijama kako je covjek iznad svega bice gole prakse u neobicnom smislu slobode I stvaralastva. Tako je elaboriranje filozofije covjeka kao filozofije slobode "ukinuto" streljackim vodovima po blatnim bosanskim cestama, gudurama I vrletima. Cetvrto,Praxis filozofi su u Heideggerovom Bitku I vremenu I u njegovoj koncepciji fundamentalne ontologije otkrili misaoni projekt veoma blizak onome sto su oni sami pokusali elaborirati polazeci od Marxa. To je tocno isto kao sto je tocno da je prvi prijevod Bitka I vremena objavljen na prostoru bivse Jugoslavije 1985 godine dakle vise od 35 godina nakon pojave njihovih prvih radova o Heideggeru vjerojatno zato jer je to bilo moguce sada na kraju njihove karijere pa ako ima novih mladih hajdegerovaca mi smo prve pretece. Kao sto je I najnoviji rat na Balkanu bio na kraju njihove karijere pa su tako usli u povijest kao oni koji su stvorili Jugoslaviju u krvi I isto tako srusili Jugoslaviju u krvi. Odatle je razumljivo da su stigli tamo odakle su I posli a to je bila definicija covjeka kao zivotinjske vrste cija bit je takva kakva vec jeste kao prakticko zivotinjsko bice prakse kojemu je bit izivljavanje nad nevinim ljudima sto je naravno u suprotnosti sa onim stajalistima kod Heideggera da je covjek pojmljen kao tubivstvovanje , kao jedno bivstvujuce koje je principijelono razlicito od svakog drugog bivstvujuceg. Prema tome misljenje revolucije bilo je u praxis filozofiji pojmljeno kao instrumentom socijalne I politicke akcije bez obzira koliko se Petrovic od toga ogradivao a najmanje je bilo usmjereno na istinu. Medutim mnogi njihovi studenti bili su odusevljeni revolucionarnim frazama kako ovaj marksizam kojeg oni propovjedaju razotkriva istinu suvremenog svijeta I njegove mogucnosti I da on predstavlja pripremu za istinsku humanisticku revoluciju I da je njen sastavni dio. Bile su to prazne fraze vladara koji su se nauzivali naivnosti stotina mladih ljudi koji su povjerovali da su bas praksisti ti koji su pred "sud slobode I uma" iznijeli postojece institucije I praksu I koje im je iznosenje toboze donijelo vise teskoca od onih sto ih je Heidegger dozivio sa nacistima. Da covjek pukne od smijeha. Pa upravo su praksisovci drzali nase katedre, nase univerzitete, bili dekani I rektori, savjetnici vlada I generala, imali lijepe stanove I kuce, lijepe place I akademijine dohotke, knjige su im se stampale,imali su nesmetani pristup svim casopisima , novinama, tjednicima I magazinima, stovise bili su njihovi urednici , imali su dohotke na simpozijima , skupstinama, sastancima, savjetima, predavanjima, slobodne izlaske u inozemstvo, bili gost profesori, razgovarali sa velikih stranim filozofima, stovise bili su njihovi kucni prijatelji- a opeta kako Petrovic svjedoci ta im je praksa donijela "vece teskoce" nego Heideggeru nacisti. Odatle je doista istina da su "Veliko mislili" ali nisu isto toliko I platili za svoje toboznje "misljenje".