JEDNA JEDINA ZNANOST  

Ja ne mogu govoriti o tome što se sa svim  emfatičkim predznacima danas dalekosežno zbiva ali mogu govoriti o tome da se ne slažem sa stajalištem izloženim u Uvodu, u povijesno mišljenje koje je kao svoju misaonu zadaću primilo na sebe  uniformnost svijeta rada upravo tamo gdje je riječ o posebnim znanostima i njihovom suvremenom karakteru.

Tako na stranici 87 ovoga Uvoda stoji: ‘’Utoliko se pozitivistički ideal da su sve znanosti ne samo jedinstvene nego da su jedna znanost i da je ta paradigmatička znanost matematička fizika ostvaruje (istina sasvim drugačije) u  ’’jednoj  jedinoj znanosti’’ koja je na djelu kod K.Marxa. U toj jednoj jedinoj znanosti nema razlike između prirodnih i društvenih znanosti, to su sve samo parcijalni aspekti rada kao znanstvenoga rada, radne znanosti, aspekti rada i  njegove organizacije.’’  

U suvremenoj filozofiji pojam jedne znanosti više je nego problematičan. Moguće je ovim pojmom podrazumijevati  sve one znanosti koje i pored svoje  disciplinarne ograničenosti obrazuju  suvremeni znanstveni pristup znanstvenim i filozofskim problemima.

Naravno riječ je o interdisciplinarnom  pristupu i zahtjevu za interdisciplinarnom  suradnjom svih znanosti kako bi se spoznajno ovladalo problematskim područjima .

Produktivnim prevladavanjem granica pojedinačnih disciplina omogućuje materijal na kojem je moguća  izgradnja  jedinstvene znanosti. Ali orijentacija u posve različitim područjima nije laka a još je neizvijesnija mogućnost da se dobije jedno gledište koje bi se svim tim  znanostima moglo ovladati s obzirom na jednu temu.

Jer poimanje filozofije  kao svijeta na kojem se susreće mnoštvo posebnih razmatranja postavlja pitanje mogućnosti cjelovitoga i sustavnoga  objedinjavanja  i izmirenja temeljno različitih metodoloških  stavova, formi eksplikacije znanstvenih rezultata, tipova objašnjenja, jezika'-  individualno oblikovanoga kod svake samostalne discipline.

Tako postoji opasnost da filozofija kao  jedinstvena znanost dospije  do potpune neodređenosti. No čini da se priroda ove neodređenosti koja je neodređenost  funadament pozitivističke odnosno neopozitivističke teze o principijelnom jedinstvu znanstvene metode krije u stavu  da su moguće znanosti koje čisto teoretski i od svega slobodno tematiziraju činjenice  kao spoznajne operacije koje se načelno povinjuju istoj metodologiji.

Posebnim znanostima prirodno je  reduciranje filozofske problematike na samo određene aspekte. One istražuju  objektivni materijal koji je u metodološkom smislu primjeren formalizaciji i sistematizaciji.

Reduciranjem svoga predmeta na matematičko fizikalnu veličinu dolazi se tako do fragmetranih spoznaja pošto je  prvenstveno usmjerena ka analizi kako bi se došlo do općevažećeg i svagda saopćivoga znanja.  

Međutim teško je reći da se ova pozitivistička znanost koja ne samo da je  jedinstvena nego je jedna znanost da se dakle ostvaruje u jednoj jedinoj znanosti  koja je na djelu kod Karla Marxa..

Jer kod Marxa kao i kod Sutlića na djelu je jedno mišljenje da su znanosti znanje koje apsolutiziraju logičkopragmatički proces i da one ne poznaju vlastite socijalne dakle  povijesne posredovanosti. To je razlog zašto ne dospijevaju do cjeline.

Proces prije svega postaje postvarujući  proces što očitava nesposobnost da se s onu stranu činjenica sagledaju ljudski odnosi.

Odatle Marxova kritika građanske ekonomije koja baveći se socijalnim bitkom  u njemu zamjećuje samo puke odnose  među stvarima.

Odatle Marxov pokušaj da jednom jedinom znanošću iz racionalnih razloga prevlada konceptualno jer građanska kultura ne uspijeva proivesti racionalno objašnjenje  društvenog i povijesnoga razvoja nego postavlja ograničenja koja sprečavaju uvid u racionalnu strukturu povijesti.

Marxova jedna zanost računa sa poviejsnim totalitetom sa druge strane. Ovom su razumijevanju same znanosti nešto osebično i podmetnuto ono je kadro  zahvatiti i preraditi rezultate samostalnih znanosti promišljajući ih iznova kako bi se dospjelo do totalnosti i u pravom smislu  uvida koji nastoji izložiti povijesni sklad  svega polazeći od iskustva. 

Tako se filozofija onda naziva  i ’’višom empirijom’’ ili sustavom kako bi Sutlić rekao koji je konkretan, nikada dovršeni, beskonačni subjekt objekt koji vječno nalazi sebe u razlici sa sobom. (Narod i mišljenje na narod).

Prema tome stajališta Despota o Marxovoj jednoj znanosti kao u svojoj biti pozitivističkom programu čine se načelnim promašajem.  

zlatan gavrilović kovač