JEDNA IDEJA SPOZNAJNE TEORIJE PREMA RICHARDU RORTYU

　

Descartesov "epistemoloski obrat" mozda ne bi toliko zaokupljao mastu Evropljana da nije bilo krize povjerenja u ustanovljene institucije I ta se kriza mozda najbolje izrazila u djelima Montaignea. Medjutim, trebali bismo ovdje razlikovati tradicionalni skepticizam o nasim sposobnostima sticanja sigurne spoznaje od novog skepticizma kojeg je Descartes tako vjerno obnovio. Tradicionalni je skepticizam u prvom redu bio zaokupljen problemom kriterija, problemom potvrdjivanja istrazivackog procesa, a da se izbjegne I cirkularnost I dogmatizam. Ovaj problem, za kojeg je Descartes mislio da je rijesen njegovom metodom jasnih I razgovijetnih ideja, imao je vrlo malo dodirnih tocaka sa problemom prijelaza iz unutrasnjeg u vanjski prostor, sa problemom vanjskog svijeta koji je postao paradigmaticno pitanje moderne filozofije. Ideja o teoriji spoznaje koja je nastala oko ovog posljednjeg problema, zapravo je istaka problem spoznaje o tocnosti ili netocnosti nasih unutrasnjih predstava. Ideja o discipilini koja bi se bavila prirodom, porijeklom I granicama ljudskog znanja, sto je skolska definicija epistemologije, iziskivala je podrucje proucavanja zvano "ljudski um", a to je polje proucavanja bilo ono koje je stvorio Descartes. Kartezijanski um je istodobno omogucio skepticizam zastiranjem ideja I disciplinu koja se bavi nadmudrivanjem takvog skepticizma. Medjutim, to ne znaci da je izum kartezijanskig uma bio dostatan uvjet za razvoj epistemologije. Taj nam je izum omogucio poimanje unutar unutrasnjih predstava, no bez zbrke koju Rorty pripisuje Lockeu, iz tog poimanja ne bi nastala epistemologija, to je zbrka za koju Descartes uglavnom nije kriv, izmedju mehanicke ocjene djelovanja nasega uma I utemeljivanja nasih tvrdnji u spoznaji. To je ono sto je T.H.Green nazvao temeljna zbrka na kojoj se zasniva cjelokupna empirijska psihologija izmedju dva bitno razlicita pitanja, jednog metafizickog – koji je najjednostavniji element spoznaje? a drugi psihologijski – koji su uvjeti u pojedinom ljudskom organizmu koji ga cine sredstvom spoznavanja?

Greenova distinkcija izmedju "elemenata spoznaje" I "uvjeta organizma" podsjeca nas da je tvrdnja spoznaje tvrdnja opravdanog vjerovanja I da se rijetko pozivamo na ispravno funkcioniranje naseg organizma kao na opravdanje. Buduci da svoje vjerovanje ponekad opravdavamo govoreci na primjer : " imam zdrave oci" zasto bismo mislili da kronoloski ili kompozicijski "odnosi medju idejama" shvaceni kao dogadjanja u unutrasnjem prostoru mogu govoriti o logickim odnosima izmedju premisa? Napokon prema Sellarsu : "karakterizirajuci neku pojavu ili stanje kao znanje mi ne pruzamo empirijski prikaz te pojave ili stanja, mi je smjestamo u logicki prostor razlaganja,potvrdjivanja I mogucnosti potvrdjivanja onoga o cemu se govori." Kako je doslo do toga da je Locke pocinio ono sto Sellars naziva velikom greskom kod takozvane naturalisticke zablude u etici, sto je pokusaj da se analiziraju epistemske cinjenice bez ostatka u neepistemskim cinjenicama. Zasto bi on mislio da uzgredno opazanje o tome kako dolazimo do uvjerenja treba biti pokazatelj necijeg potvrdjivanja tog uvjerenja? Odgovor prema Richardu Rortyu glasi da Locke I uopce autori 17. Stoljeca jednostavno nisu mislili o znanju kao o potvrdjenom istinskom uvjerenju. To je stoga sto nisu o znanju mislili kao o odnosu izmedju osobe I premise. Locke nije mislio o "znanju da" kao o primarnoj formi znanja, on je kao I Aristotel mislio o "znanju o" kao nadredjenom "znanju da", a time I o znanju kao o odnosu izmedju osoba I objekata u prvom redu pa tek onda kao odnosu izmedju osoba I premisa. Sa ovim u vidu pojam ispitivanja nase "sposobnosti shvacanja" ima smisla kao I poimanje da je ta sposobnost podesna za neke vrste objekata a za druge ne. Ovo postaje jos razumljivije ako smo uvjereni da je ta sposobnost nesto poput vostane ploce u koju se objekti utiskuju I ako mislimo o "imanju utiska" kao o samom znanju a ne kao o necemu sto prethodi znanju.

Upravo je pojam "utiska" uporiste Reida, velikog 18-stoljetnog neprijatelja "ideje ideje", kojeg slijedi Green u narednom stoljecu I mnostvo drugih: H.A.Prichard, Wilfried Sellars, J.L.Austin, Jonathan Bennett, a u ovom stoljecu Reid kaze: " Nema za covjeka prirodnije predrasude nego da um shvati slicnim tijelu I njegovom funkcioniranju. Stoga su ljudi skloni zamisljati da kao sto tijelo pokrece neki poticaj ili utisak od strane bliskog tijela, da tako um biva nagnan na misljenje ili percepciju nekim utiskom ili poticajem od strane bliskih tijela." Green kaze da samo putem konfuzije izmedju elemenata spoznaje I fizioloskih uvjeta moze "upoce neka ideja biti opisana kao utisak. Metafora protumacena kao cinjenica postaje osnovom Lockeovog filozofskog sistema." Sellars, govoreci o Humeu prije nego o Lockeu utvrdjuje zbrku izmedju 1) utiska crvenog trokuta kao crvenog I trokutastog objekta za kojeg se neposredno I bez zakljucka zna da postoji I da je crven I trokutast I 2) utiska crvenog trokuta kao znanja da crveni I trokutasti objekti postoje. Locke je vjerojatno s pravom mislio da s pravom svodi ova dva smisla "utiska" koje Sellars razlikuje zato sto je mislio da su urezi u nasoj plocici duboko srodni. Stoga on kaze: " Utiskivanje, ako ono ista oznacava nije nista drugo do omogucavanje Istina da budu percipirane. Jer da bi se ista utisnulo u Um a da um to ne percipira, cini mi se jedva shvatljivim". To je kao da je tabula rasa stalno promatrana nepomicnim okom Uma. Nista, kako kaze Descartes, tada Umu nije blize nego on sam sebi. Medjutim, ako se ova metafora rastvori,postaje ocigledno da je utiskivanje od manjeg znacaja nego sto je promatranje utisnutog, svo spoznavanje, da tako kazemo, vrsi oko koje promatra otisnutu plocicu, a ne sama plocica. Shodno tome, Lockeov je uspjeh ovisio ne o otvaranju metafore, o ostavljanju ambiguiteta izmedju kvazicrvenog I trokutastog kvazi objekta u unutrasnjem prostoru I spoznaje da je takav objekt ovdje. Dok Aristotel nije morao brinuti o oku uma vjerujuci da je spoznaja identitet uma i spoznatog objekta, Locke na raspolaganju nije imao ovu alternativu jer za njega su utisci bili predstave, on je trebao sposobnost koja je bila svjesna tih predstava, sposobnost koja sudi o tim predstavama, a ne da ih samo ima, koja sudi da one postoje ili da su pouzdane ili da imaju takav I takav odnos prema drugim predstavama. No on za to nije imao prostora jer postulirati takvu sposobnost nametnulo bi utvaru u kvazimasinu cije je djelovanje on nastojao opisati. On je zadrzao bas toliko Aristotela da odrzi ideju o spoznaji kao o necemu sto sadrzi ponesto od onog sto slicno objektu ulazi u dusu no ne dovoljno da bi izbjegao bilo skepticne probleme o tocnosti predstavljanja bilo Kantovska pitanja o razlici izmedju intuicija sa I bez "ja mislim". Drugacije receno, kartezijanski skup misljenja kojeg je Locke preuzeo, slici Alistotelovskom nous taman toliko da prida tradicionalni okus pojmu utiska I da se od njega odvoji taman toliko da omoguci Humeovski skepticizam I Kantovski transcedentalizam. Usput, ovdje mozemo reci da su napeti odnosi izmedju dvije prije navedene forme skepticizma, ilustrirane u odjeljku 12 Humeovog Enqairy Concerning Human Understanding: On The Academical or Sceptical Philosophy. Hume zeli istaknuti razliku izmedju skepticizma Descartesovih Meditacija koje je on drzao hiperbolickim I nemogucim I od svog vlastitog skepticizma koji se zasniva na gledistu da " nista nije u umu prisutno sto prije nije bilo u osjetu" ( David Hume, Psilosophycal Works, Boston, Edinburhg 1854.,vol. 4, p. 173 ). Isto tako on hoce da se razlikuje I od takozvanog Pironizma ili pretjeranog skepticizma. On je zarko zelio razdvojiti drugi od treceg I inzistirao je na tome da preozbiljno ne shvatimo tek profesionalni I tehnicki skepticizam novog puta ideja. Hume nije drzao da nalazi nove dokaze u prilog Sextusa vec je radije htio pokazati da skepticni ishod Lockeovog projekta ne pokazuje, kako ce Kant I Russel vjerovati, potrebu za novom I boljom vrstom epistemologije, vec potrebu da se cijeni I postuje upravo nevaznost epistemologije a vaznost sentimenata I osjeta.

Locke je neprestano balansirao izmedju spoznaje kao – identiteta – sa –objektom I spoznaje kao – istinskog – suda – o – objektu, a konfuzna ideja o moralnoj filozofiji kao o empirijskoj znanosti o covjeku bila je moguca samo zbog prelaznog nabacaja. Jos jedan nacin prikazivanja napetosti u Lockeovom misljenju jest da ga vidimo kako na jednu stranu vuce prema fiziologiji a na drugu prema Aristotelu. Reid I Green se jos jednom slazu u svojoj ocjeni. Reid za Descartesa kaze da " on ponekad smjesta ideju o materijalnim objektima u mozak…ipak on ponekad kaze da ne smijemo shvatiti da su predodzbe ili tragovi u mozgu percipirani kao da se u mozgu nalaze oci ; ti su tragovi samo slucajevi prilikom kojih se po zakonima jedinstva duse I tijela ideje poticu u umu…cini se da je Descartes dvoumio izmedju ova dva gledista ili da je presao s jednog na drugo. Na slican nacin cini se da se g. Locke kolebao; ponekad smjestajuci ideje o materijalnim objektima u mozak, no cesce u sam um."

Raspravljajuci o Lockeovim idejama o refleksiji Green govori o svojoj

" konfuziji misljenja I predmetnosti u imaginarnoj mozgovnoj plocici " I kaze da " neprestanim premetanjem I receptivnog subjekta I otisnute tvari Locke skriva teskoce I od sebe I od svojij citatelja. Uvidjamo da "plocica" neprestano uzmice. Najprije je ona " vanjski dio" ili tjelesni organ. Zatim je ona mozak…pa um koji percipira, koji prima utiske osjeta ili o njima ima neku predodzbu.Na posljetku je to promisljajuci um."

Razlog kolebanja kojeg Reid I Green kritiziraju lezi u tome da ako, poput Aristotela I Lockea, pokusamo svu spoznaju oblikovati prema uzoru osjetilne percepcije tada cemo biti razapeti izmedju doslovnog nacina na koji dio tijela, na primjer roznica, moze imati ista svojstva kao I neki vanjski objekt I metaforickog nacina na koji osoba kao cjelina ima na primjer, zapstvo " na umu" ako ima glediste o zabama. Pojam "nematerijalne plocice"uzima sredinu izmedju jednostavne fizioloske cinjenice I spekulativne metafore I svaka filozofija koja ga preuzima bit ce razapeta u oba smjera. Upravo izbor osjetilne percepcije kao modela, u ovom slucaju slikovnih predodzbi u svezi sa okom, onaj koji cini I Aristotelov I Lockeov pokusaj reduciranja " spoznaje da", opravdanim pravi uvjerenje u premise na "spoznaju o" konstituiranu kao "imanje na umu". Buduci da Locke sebe drzi modernim znanstvenikom on bi rado metaforu "plocice" ubacio u fizioloske termine. Buduci da to ne moze uciniti, jedina mogucnost koja mu preostaje jest kolebanje. Kada se opet vraca Aristotelu on pocinje govoriti o " umu koji promislja" sto je sasvim neslicno govoru o plocici. Medjutim, najvaznije kolebanje u Lockeovom bavljenju spoznajom nije izmedju mozga I nousa, vec kako Rorty kaze, izmedju spoznaje kao necega sto moze zauzeti mjesto bez suda I spoznaje kao one koja razultira iz tvorbe opravdanih sudova. Ovo kolebanje koje je Kant otkrio kao osnovnu gresku empirizma, gresku koja je najjace izrazena u njegovoj kritici konfuzije " slijeda poimanja sa poimanjem slijeda" ali koja jednako smjera na konfuziju izmedju jednostavnog imanja dvije bliske ideje, jukstpozicija, zapstvo I zelenilo, I sintetiziranja ove dvije ideje u sudu " zabe su obicno zelene". Kao sto Aristotel nema jasan nacin povezivanja tih opcenitosti za stvaranje sudova I nema nacina povezivanja receptivnosti formi u umu u konstruiranju premisa, tako nema niti Locke. Ovo je osnovni nedostatak svakog pokusaja reduciranja

"spoznaje da" na "spoznaju o" dakle da se spoznavanje modelira po uzoru na vidjenje. Ovaj Lockeov nedostatak prema Greenu I vecini teoreticara epistemologije u 19. Stoljecu, ispravio je Kant. Green sazima svoju vlastitu osnovnu kritiku britanskog empirizma na sljedeci nacin :

" Lockeov empirizam postaje nepobjediv cim prihatimo da su oznacene stvari " fundirane u prirodi" bez ikakvog konstitutivnog djelovanja uma. Buduci da je jedini djelotvorni nacin da se bavimo Lockeom da pitamo, apstrahirajuci od svega sto je on sam uzimao kao stvaranje misljenja, sto preostaje da pronadjemo? – tako Humea treba docekati pitanjem da li je, osim od takvih ideja odnosa kao sto on pokazuje da nisu jednostavni utisci, pojedina premisa moguca? Ako ne, tada posebnost takve premise se ne sastoji u pojedinacnosti predstavljanja prema smislu."

Izraz "konstitutivno djelovanje uma" ide u prilog Greenovom vidjenju koje je sazeto u sloganu britanskih idealista: " Only Thought

Relates ". Oni su ovu doktrinu smatrali skracenicom Kantova slogana da su intuicije bez osjeta slijepe. Kantovo se otkrice trebalo sastojati u tome da nema objekata koji su prioritetniji "konstitutivnom djelovanju uma". Na taj je nacin objekt, ono sto ima nekoliko tocnih premisa, svagda rezultat sinteze.

Sa Kantom je pokusaj formuliranja teorije spoznaje napredovalo prema shvacanju spoznaje kao u osnovi "spoznaje da" prije nego " spoznaje o" dakle prema shvacanju spoznaje koja nije uoblicena prema uzoru na percepciju. Nazalost Kantov nacin izvedbe toga prijelaza jos je uvijek ostajao unutar kartezijanskog okvira, jos je uvije bio izrazen kao odgovor na pitanje kako mozemo prijeci iz unutrasnjeg u vanjski prostor. Njegov paradoksalni odgovor glasio je da je vanjski prostor, prostor svijeta izveden iz Vorstellungen koji nastanjuje unutrasnji prostor. Pokusaji nacinjeni u 19. Stoljecu, da se zadrzi shvacanje o spoznaji kao odnosu prema premisama prije nego prema objektima, istovremeno izbjegavajuci Kantovski paradoks, takodjer su ostali u kartezijanskom okviru I na taj su nacin tvorili idealizme. Jedini objekt o kojem su oni mogli promisljati bio je onaj konstituiran sintezom Lockeovih ideja, te su se oni posvetili identificiranju skupa takvih objekata sa stvari – po sebi. Tako, da bi se shvatila ideja epistemologije kakvu je naslijedilo 20. Stoljece, potrebno je da se okrenemo od Lockeove konfuzije izmedju objasnjenja I opravdanja ka Kantovim aporijama izmedju tvrdnje, govorenja o nekom objektu I sinteze, spajanja predstava u unutrasnjem prostoru, u subjektu.

　

　

Dr.Zlatan Gavrilovic Kovac

　

　

N.B. Ovaj kratak rad o epistemoloskim problemima kod Lockea nastao je imajuci u vidu rasprave Richarda Rortya I interes autora prema pitanjima spoznajne teorije datira jos od studentskih dana. Sam rad je nastao negdje pocetkom devedesetih godina u Zagrebu, Croatia, neposredno pred rat u Hrvatskoj ili bolje uoci samog rata I na samom njegovom pocetku kada je autor svo zadovoljstvo mladalastva pronalazio u tihoj usamljenosti filozofskih razmisljanja radije nego u razularenom bahatom ponasanju obijesne svjetine koja se ratom, bez obzira na koju stranu se opredjeljivala, nasla samodjelatnom upravo u tom kaosu I beznadu mada se do nacionalnog identiteta I nacionalne samosvijesti dolazi prije strpljivim, upornim I minucioznim kulturnim radom I predanosti ideji nacionalnog jedinstva nego posezanjem za oruzjem, klanjem, pljackom I okrutnostima svakojake vrste na nacin da su I najtuzniji dogadaji iz perioda Drugog Svjetskog rata u Europi samo banalije I ratne zloce u usporedbi sa ovim dogadajima na Balkanu koji su upravo karakterom svoje morbidnosti , opsegom Zla I nekrofilnim tendencijama I latencijama zasjenili I najteze slucajeve u novijoj povijesti ratovanja.Ovaj rad nikada nije stampan.

　

Autor