JEDINA NORMALNA OPCIJA

 

 

 

 

 

S obzirom na pitanja koja su postavljena u  najnovijem slučaju glavnog analitičara
Predsjednika Hrvatske  gospodine Dejana
Jovića ja bih poštovano čitateljstvo upoznao sa nekim vrlo interesantnim
detaljima koji su bili važni za period hrvatske politike neposredno pred rat
od  1985 do 1991 godine. Ne treba
smetnuti sa uma da je riječ o periodu koji se smatrao vremenom postitoističke
ere koju je karakterizirala veća ekonomska i politička liberalizacija negoli
što je do tada bio slučaj. Pored iskustva u Hrvatskoj da je smjenom hrvatske
frakcije nastupilo jedno vrijeme političkoga vakuuma u Hrvatskoj koje je i
nazvano vremenom '' hrvatske šutnje'' kada se nije posve točno znalo koji
putevima treba krenuti nova hrvatska država. Mi smo u to vrijeme bili mišljenja
da bi u najnovijoj situaciji ekonomske krize i haranja inflacije najnormalnija
opcija bila osamostaljivanje republika i disolucija stare državne tvorevine u
nezavisne države na način da svaka republika postane samostalnom državom. To je
najbolje došlo do izražaja u mome tekstu koji je u više navrata objavljivan u
Zagrebu a koji je nosio naslov  Portret
sa zadrškom kao raščlamba  jedne
konfuzije gdje se razmatrao slučaj nacionalnih kultura i jezika i gdje se u
kontekstu  rastvaranja
srednjovjekovnoga  latinizma
raspravljalo  o dubokim  povijesnim tendencijama  rastvaranja i razaranja  ideala jedinstvenoga  krščanskoga carstva  što je više dolazila do izražaja  stvarnost apsolutističkih država. I u tom
tekstu su pokazane te tendencije 
rastvaranja jedinstva i raščlanjivanje 
latinskoga univerzalizma 
srednjovjekovnoga svijeta od nasilnoga kolektivnoga  k individualnom izrazu  koji je predstavljao izraz  nove slobodne 
i kritičke povijesne spoznaje  što
je  dugogodišnjim  unutrašnjim razvojem  pripremana 
u uvjetima srednjega vijeka. Kasnije je ova teza dobila svoj konkretan
oblik u takozvanom Aneksu o nacionalnom  gdje smo bili na stajalištu da historiju naših
naroda  ne možemo shvatiti  naprosto 
kao historiju nacionalizama i da nije moguće više govoriti o '' naciji
boljih ljudi'' niti da je više moguće ponuditi 
jedan politički projekat kao alternativu dezintegracionim  procesima u našem društvu  zagovaranjem one ideologije  koja počiva na uvjerenju da  država može opstati samo ako se konstituira
jedna jedinstvena  nacija ne videći pri
tome  da  odbacivanje 
ili negiranje  specifičnih
nacionalnih osobitosti i nacionalnih samostojnosti Jugoslaviju ne jača nego
slabi.

Iz ovih zapažanja već je svima bilo jasno da su teze
Miloševića  koji je smatrao da
Jugoslaviju može spasiti samo inflacija ili pak praksis  filozofa koji su vedrili i oblačili našom
ideološkom frontom bile one koje su direktno vukle naše ljude u bratoubilački
rat. Prema tome bilo je riječi da se nakon perioda haranja  hiperinflacije u kojoj je političko
rukovodsto države pokazalo totalnu nesposobnost da se nosi i sa
najjednostavnijim ekonomskim i političkim pitanjima država oformi tako da se
stvore uvjeti za jednu miranu i civiliziranu disoluciju, a to znači ekonomsko,
monetarno, političko i kulturno osamostaljivanje svake republike koje su u
jugoslavenskoj federaciji sudjelovale kao federalni elementi države koje su
prenijele jedan dio svoje suverenosti na savezne institucije. I to je u to
vrijeme bila jedina normalna solucija za državu koju su unutrašnji i strani
faktori vukli u bezdan bratoubilačkoga rata mada je takoder točno da su
neki  politički akteri u Hrvatskoj zbog
tih teza  okončali svoj politički put kao
psihotici zatočeni u psihijatrijskim klinikama kao što je to slučaj sa mojom
malenkosti, da čovjek pukne od smijeha. I kada sam shvatio da je veliki Karl
Jaspers u pravu kada kaže da je rat zato jer ga ljudi naprosto žele- onda sam
skupio svoje kofere i potražio sklonište zajedno sa svojom malom obitelji
u  drugoj državi i na drugoj hemisferi.
Pa jest malo smiješno da nije toliko tragično.

 

Zlatan gavrilović kovač