Htio bih napisati cijeli Balkan ali nemam za to vremena!

Branislav Petronijevic rodio se 25. Marta 1875 godine u selu Sovljaku kod Uba. Dakle rodio se u Sumadiji u centralnoj Srbiji - istom onom Ubu u kojem se rodio I moj otac samo sto je moj otac iz Raduse. Ovim krajem protice rijeka Ubaca koja je vjerojatno dobila ime prema istoimenom kraju. Studirao je na Medicinskom fakultetu u Becu kao stipendist srpske drzave s obzirom na fakat da su tadasnjoj Srbiji bili potrebni lijecnici. Istovremeno studira I filozofiju na Univerzitetu u Leipzigu. Kada se saznalo da on studira oba studija I to u dva razlicita grada u Ministarstvu Unutrasnjih Poslova u Beogradu Petronijevicu je oduzeta stipendija. Od tada se on potpuno prepustio filozofiji. Nakon odbrane doktorske disertacije pod naslovom Der Satz vom Grunde u zimu 1898 napusta Leipzig I odlazi u Pariz. Ministarstvo prosvete Kraljevine Srbije medutim poziva ga da se vrati u Beograd I on na to pristaje. U Beogradu biva postavljen za ucitelja njemackog jezika u 3. Beogradskoj gimnaziji gdje je istovremeno predavao I filozofsku propedeutiku. Krajem 1898 godine postavljen je za docenta Velike skole, a vec naredne 1899 godine postaje izvanredni profesor. Pocetkom 1900 godine u Berlinu je objavljena njegova knjiga Prinzipien der Erkenntnislehre. U podnaslovu ovog njegovog rada stoji da je rijec o Prolegomeni za apsolutnu metafiziku- Prolegomena zur absoluten Metaphysik. Ove 1900 godine on otpocinje takoder i pisanje Nacela metafizike njegova vjerojatno najznacajnijeg rada u dva toma. Kada je 1905 Velika skola pretvorena u Univerzitet Petronijevic jeste u zvanju izvanrednog profesora. 1906 nije prihvatio da bude dopisni clan Srpske kraljevske akademije. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Petronijevic je na vojnoj duznosti u Presbirou Vrhovne komande. Povlaceci se kroz Albaniju Petronijevic je ponio sanduk knjiga I svojih rukopisa. Dio njegovih rukopisa ostao je u Nisu te je poslije rata Sofijska narodna biblioteka vratila rukopise. U toku trogodisnjeg izbjeglistva od 1915 do 1918 Petronijevic je najprije boravio u Rimu I Parizu a potom u Londonu. U britanskom muzeju proucavao je londonski Arheopteriks, primjerak najstarije fosilne ptice I na njemu je otkrio dvije kosti za koje se dotada nije znalo. Isto tako u Londonu zajedno sa Nikolajem Velimirovicem buducim vladikom Nikolajem priprema za stampu djelo Rudera Boskovica Teorija prirodne filozofije.Otada postoje u povijesti filozofije neke nedoumice oko Boskoviceva porijekla i ja osobno mislim da je Hrvatima isto tako kao i Boskovicu napravljena jedna velika nepravda da je ovaj veliki Dubrovcanin prikazan kao osoba srpskoga i talijanskoga podrijetla a odatle da je hrvatska filozofija negdje izmedu srpske i talijanske. I na nama danasnjima je svakako najpreci zadatak da otklonimo ove nedoumice koje imaju Boskovica kao primjer ali da te nedoumice otklonimo i kod drugih nasijeh velikih ljudi koji su nosili svjetsku znanost novim putevima i bili kameni medasi svjetske i nacionalne kulture.Izmedu dva rata on je redovan profesor Beogradskog Univerziteta a od 1921 Srpska Kraljevska Akademija bira ga za svog redovnog clana. Osniva 1938 godine Srpsko filozofsko drustvo. Bombardiranjem Beograda 6. aprila 1941 godine Petronijevic odlazi u Ub u kojem boravi u nekoliko navrata za vrijeme trajanja rata. Umro je 4. Marta 1954 godine u Beogradu. Dakle Branislav Petronijevic je zivio nesto manje od 80 godina.

xxx

Citavo je ljudsko zivljenje kao polje crvenoga maka. Jedan je dan potreban da izraste njezni crveni cvijet na mekoj zelenoj stabljici. Sutradan vec sve nestane u kaosu bujna zelenila.

xxx

Ja sam majci brao crveni mak!

Xxx

Branislav Petronijevic uputio se na put da utemelji metafiziku kao znanost pokusavajuci istovremeno da rijesi "veliku zagonetsku svijeta". Na tom putu posve u duhu istinskog filozofa on je mozda samo djelomicno uspio da rijesi tu zagonetku. A mozda I nije uspio. U tom pokusaju nije bio jedini kao sto je I nepredvidive ishode metafizike I filozofije trpio podjednako sa mnogim drugima. Jer I u njegovom slucaju kao I u slucaju mnogih drugih kroz citavu povijest filozofije Istina kao najuzviseniji I u smislu metafizickog uvida najvazniji temelj uma "polaze racun" na najtajnstveniji nacin pa nasa nastojanja da dosegnemo posljednju Istinu o ustrojstvu ili zdanju Bitka svagda ostaju prikracena. U tom smislu mi svagda trebamo I moramo govoriti o granicama takozvane apsolutne metafizike. Filozofskoj dusi svijet je zagonetan, zagonetan joj je takoder kosmos, filozofskoj dusi citav dakle svijet je zagonetan I tajanstven zato jer mi fundamentalno ne znamo sto svijet esencijalno jeste I zasto I kako taj svijet postoji vec kako postoji. Odatle cudenje kao izvoriste svekolika filozofiranja a iz cudenja I filozofiranja zacinje se mudroljublje odnosno zudnja za mudroscu kojom trebamo priskrbiti odgovore na nasa pitanja. U njegovom radu Nacela metafizike Petronijevic daje jedan izvjestan putokaz u ovom cudesnom pothvatu kojeg on naziva "hipermetafizika" odnosno to je samo drugo ime za znanost koja treba da dokuci kako se gradi ili stvara Bice odnosno ime za znanost koja poima posljednje pojmovne stihije ili elemente Bica. Pa I pored pojmovne stihije Bica koja kanda ukazuje na sam njegov karakter I na samu njegovu Istinu svagda se ima u vidu da je Bice racionalno, umno, logosno odnosno odredeno Logosom. Ili, mozda bismo mi htjeli da Bice bude takvim. Kao jedna takva metafizika Petronijeviceva filozofija je u bitnome Kritika Negativne Teologije. Da je ova kritika znacajna vec prema predmetu kojim se bavi najbolje pokazuje Petronijevicev odnos prema prethodnicima. On pise: " Kada je rec o mom odnosu prema prethodnicima moje resenje kvalitativnog problema sveta u njegovom izvoru mogu da oznacim kao pokusaj ujedinjenja monizma Spinoze sa Lajbnicovim pluralizmom pri cemu medutim ja nacelno odstupam od tih mislilaca u tom sto ne priznajem sredisnji duh, niti neki svesni niti nesvesni. Kada se onda ovom pokusaju prikljucilo finitisticko resenje kvantitativnog problema sveta uspelo mi je da jednim strogim monopluralizmom ( jer samo taj naziv oznacava dovoljno tacno moje opste metafizicko stanoviste) osiguram kako jedinstvo supstancije sveta tako I mnostvo monada kao potpuno ravnopravnih strana stvarnosti. Studije Lockeove Metafizike jedne knjige cija vrednost vise lezi u jasnom formulisanju problema I u razmatranju njihovih teskoca nego u njihovom pozitivnom resenju znatno su doprinele uspehu sinteze za kojom tezih. Studije Eduarda fon Hrtmana koje pridodose studijama Lockea bejahu za mene pri gradenju opsteg metafizickog stanovista, istina, uglavnom negativne vrednosti; ipak uvek cu sa zahvalnoscu da se secam toga negativnog Hartmanovog uticaja kada je rec o jasnosti I ostrini njegovih izlaganja cije slabe strane lako otkriva izvezbano oko. Samo na jednom specijalnom podrucju metafizike primih I pozitivne podstreke od Hartmana a istovremeno I od Sopenhauera: u pitanju o vrednosti zivota ( a I atributi volje u mome ucenju o cetri atributa je svojom kvalitativnom stranom poreklom izvorno iz Sopenhauer-Hartmanove filozofije). Moja pesimisticka doktrina o svetu koji nam je dat ( dinamicki stadijum sveta) iznesena u ovoj knjizi direktno istorijski je povezana sa Sopenhauerom I Hartmanom I treba je istina smatrati za jednu ne nebitnu modifikaciju njihovih ucenja. Najostrija suprotnost izmedu mene I tih mislilaca jeste naprotiv u pitanju o mogucnosti pozitivne srece u statickom stadijumu sveta: tu ucim jedan optimizam koji u tom vidu uopste jos nije nasao delove zastupnika medu filozofima. hipermetafizickog misljenja to sam iz njih ipak mogao da pocrpem samo veoma malo pozitivnih podstreka. Ovakvo stajaliste spram Kanta I Kantove filozofije vjerojatno lezi u Petronijevicevom uvjerenju da su sa Kantom subjektu dati preveliki prerogativi. Ako prostor I vrijeme nisu vise apsolutne odredbe svijeta nego su oni polozeni u subjekat kao uvjeti iskustva onda je svakako rijec o tome da taj subjekat ima prevelike ingerencije u pitanjima spoznaje I istine. Medutim spoznaja I istina nisu primarno stvar covjeka. U drugom slucaju ovakvo stajaliste ne znaci da su filozofija I znanost dovrsene u Spinozinoj ili Leibnizovoj filozofiji supstancije pa da prema tome svaki daljnji korak jeste jedan izvjestan pad u filozofskom misljenju. Medutim valja reci takoder da filozofija nije dovrsena niti Fichteom niti Hegelom. Jer je rijec upravo o tome da taj subjekat koji je kako spoznajni tako I povijesni moze biti "samovoljan" upravo u smislu naznaka koje je I sam Kant imao na umu u svojoj Teoriji neba naime da moze biti I postojati neko "apsolutno nista koje bi moglo razoriti ovaj svijet" sto je jedna strofa poezije koju sam Kant navodi u svojoj Teoriji. To je dakle osnovno pitanje! Pocetno valja ukazati da za svaku metafiziku koja kani biti znanoscu tocni matematicki pojmovi jesu kljuc za rijesnje zagonetke svijeta. A u okviru tih pojmova koje dohvaca hipermetafizika brojevi su svakako ono Prvo svekolike Prirode. I ta svekolika priroda nastaje upravo mijesanjem tih elemenata odnosno ona je odredena radanjem I umiranjem, nastajanjem I nestajanjem koje je svagda prozeto matematickim stvarima. Dakle govorimo , jednostavnim jezikom receno, o propadljivosti stvari koje je moguce dokuciti u vidu brojevnih relacija. Vidljive stvari imaju na sebi neku relativnost, neko bivanje I iscezavanje I one ne mogu biti nesto istinski realno. Prolaznost I propadljivost tih stvari vanjska je strana jednog dubljeg sklopa te se iza tih vanjskih stvari trazi ono identicno sto lezi u osnovi, supstancija koja istrajava. Promatranje I razumijevanje tih stvari preobraca I vodi dusu ka promatranju onoga sto stvarno jeste a to je istinsko Bice. Otuda Platonovo uvjerenje da izucavanje matematike I aritmetike pomaze filozofu da izroni iz rijeke radanja I umiranja I da se veze za Bice a isto vrijedi I za geometriju ali je ona spoznaja vjecnog Bica. U Drzavi Platon kaze: "…. And number is the concern of counting and calculation ….So both will lead the mind on towards truth….We can, then properly lay it down that arithmetic shall be a subject for study by those who are to hold positions of responsibility in our state…" ( Drzava, 525 b,c) A sto se geometrije tice Platon kaze: "It’s obviously useful in war…If a man knows geometry it will make all the difference to him when it comes to pitching camp or talking up a position, or concentrating or deploying an army,or any other military manoeuvre in battle or on the march…" ( Ibid. 526 d) Stoga I vrijedi pozivanje Petronijevica na pitagorejske filozofe I Platona koji je na ulazu u Akademiju stavio napis da je zabranjen pristup onome koji ne zna geometriju. Petronijevic pak kaze da bi on stavio napis da u njegov metafizicki sistem moze uci samo onaj koji poznaje diskretnu geometriju. Kakva je to "diskretna geometrija" za razliku od tradicionalne geometrije na primjer? Pa to je geometrija koja pokusava razjasniti tri vrlo znacajna metafizicka pojma: tocku ili jedinicu, kontinuum I beskonacno. Razjasnjavanje ovih pojmova kao I kritikom misljenja matematicara o tim pojmovima Petronijevic polaze fundamente svojoj diskretnoj geometriji a time I svojoj metafizici. Dakle ovdje vidimo da se metafizika znanstveno polaze u geometriju. Odatle slijede izvijesne konzekvencije. Za geometriju I geometrijsko misljenje vrijedi istina da onaj koji konstruira geometrijski da je on naime nasao da ne mora tragati za onim sto je vidio u liku ili pak za njegovim samim pojmom pa da odatle nauci njegova svojstva. Nego je on ono sto je prema pojmovima sam a priori unio I prikazao konstrukcijom mora proizvesti samu stvar. Drugim rijecima stvarnost moze biti zamisljena, ona moze biti konstruirana. Medutim u Petronijevica metafizika nije posve izolirana spekulativna umska spoznaja koja se sasvim uzdize nad pouku iskustva I to pomocu samih pojmova gdje je um sam sebi svoj vlastiti ucenik kako bi to Kant rekao. Ovdje je metafizika polozena na diskretnoj geometriji koja I sama dobija pouke iz iskustva a ne da je posve polozena u subjekat koji a priori konstruira. Utoliko je ovdje iskustvo takoreci arbitar, objekat jeste arbitar a ne konstruktivni formalni um. Pokusajmo to ilustrirati primjerom: kada kazemo da valja poci od metafizicke pretpostavke da se diskretna materijalna supstancija nalazi u praznom prostoru koji se doduse sastoji od dijelova ali koji svagda izmedu sebe ima prazan meduprostor, tada zapravo kazemo da vazeca geometrija pojam apsolutnog kontinuuma zamjenjuje pojmom bespraznog diskretuma. Ako je pravac kontinuiran onda ce svaka njegova polovina moci da se prepolovi I nikada se ne dolazi do jednostavnih nedjeljivih dijelova. Medutim ako je pravac besprazni diskretum onda dijeljenjem toga pravca moze da se dode do jednostavnih tocaka prostora kao nedjeljivih djelova. Dakle jedno je kontinuum a drugo je besprazni diskretum. Ili drugacije upravo metafizicki izrazeno apstraktno I imaginarno ograniceno je realnim I konkretnim. I doista filozofija Petronijevica je prije svega realna I konkretna filozofija. I kao sto vidimo konzekvencije su podjednako I u geometriji kao I u metafizici. Pokusajmo ove momente prikazati najboljim primjerom upravo pozivajuci se na stajalista Negativne Teologije iz koje onda slijedi Petronijeviceva kritika te I takve teologije: poklapanje kruga sa pravcem koji primjer je primjer Nikole Kuzanskog na cemu je zasnovana kontinuiranost prostora u pravcu beskonacno Velikog nije moguce I proturjecno je. Matematicari tvrde da sto je veci radijus kruga to je manje njegova krivina pa ako radijus postane beskonacno velik krivina njegove periferije postaje beskonacno mala I poklapa se sa pravcem – u beskonacnosti pravac se pretvara u krug. Ali kako je moguce to da pravac napusti svoju prirodu I da postane ono sto nije I ne moze da postane naime krug. Jer krug je takva linija cije se tocke istovremeno udaljavaju I priblizavaju jedna drugoj da bi se naposljetku sastale. Prava linija nasuprot tome jeste takva linija u kojoj se tocke sve vise udaljavaju jedne od druge I nigdje se ne priblizavaju jedna drugoj. U beskonacnosti pak oni treba da daju tvorevinu koja je istovremeno I pravac I krug cije tocke dakle istovremeno imaju ono svojstvo tocaka pravca i ovo svojstvo tocaka kruga dakle svojstva koje se medusobno potpuno iskljucuju. Kod Petronijevica u Prvoj knjizi njegovih Nacela ta je rasprava data u formi razmatranja povrsine pozitivne I negativne krivine, sfere kojoj odgovara Rimanova geometrija I pseudosfere kojoj odgovara ona Lobocevskog. I on pise: "Otkada je bila izgradena neeuklidska geometrija otada je medu matematicarima izbila silna rasprava o tome dali ovoj geometriji treba da se pridoda realno znacenje ili ne treba tj dali realan prostor treba da se smatra za euklidski ili za neeuklidski I rasprava jos nije dovedena do kraja. Protivnici neeuklidske geometrije tvrde prvo da ovu geometriju opovrgava iskustvo jer nam iskustvo jos nije pokazalo krivinu prostora u pozitivnom ili negativnom pravcu I drugo sto je sa cisto geometrijskog stanovista znatno vaznije da realan prostor kao takav moze da bude samo euklidski, da takozvani neeuklidski prostori ne zasluzuju taj naziv jer su moguci samo kao specijalne konstrukcije I tvorevine u opstem euklidskom prostoru. Ovaj drugi prigovor protiv neeuklidske geometrije sa cisto geometrijskog stanovista jeste sasvim opravdan I pogada srz stvari. Prazan prostor kao takav u svojoj sustini tj u svojoj unutrasnjosti moze da bude samo euklidski, njegova granica jeste I mora da bude samo neeuklidska posto svaki prostor odredene dimenzije u apsolutno beskonacnom mora da se preobrazi u odgovarajuci rimanovski I sto sada moramo da pridodamo takoder u Lobocevski prostor tako da euklidski prostor zaista na svojoj granici tj u beskonacno Velikom mora da se preobrazi u ova dva prostora….Ne vodeci racuna o granici medutim prazni matematicki prostor treba da se zamislja samo kao euklidski I to prosto zato sto dve preostale forme prostora ne mogu da cine kontinuum." ( str.276-277) Drugi razlog protiv prostornog kontinuuma jeste taj da se u beskonacnosti ravnina skuplja do jedne jedine tocke, dakle citav beskonacni kontinuirani prostor postaje jedna tocka cime on sebe samog neposredno ukida. Ako je to tako sa ravninom onda se I trodimenzionalan prostor kojeg zamisljamo kao da je sastavljen od beskonacno mnogo ravnina preobrazava najprije u pravac, pravac u krug a krug kao zatvorena linija sadrzi kruznu ravninu koja ocito mora da se pretvori u jednu jedinu nerasprostrtu tocku. Medutim rasprostrt kontinuum nije moguc I ako je moguc I ako postoji onda svakako nije kako ga zamisljaju matematicari. Kontinuum postoji ali kao nerasprostrta stvar ili tvar. To je istinsko Beskonacno a ne ono beskonacno o kojem govore matematicari. I jos izrazeno jasnije Petronijevic napominje da metafizicko posmatranje dovodi do uvjerenja da Beskonacno mora strogo da se razlikuje od konacnog, da je ono nesto sasvim drugo od onoga kako ga odreduju matematicari.

Pripremne radove na podrucju hipermetafizike nasao sam u dijalektickim spisima Platona (posebno u Parmenidu) kao I kod Aristotela ali sam malo od toga mogao korisno da iskoristim za moj sistem. Hegel je jedini medu modernim misliocima u koga se nalaze hipermetafizicki stavovi I njegova logika predstavlja u sustini jednu hipermetafiziku koja se ogranicava na dedukciju kategorijalnih odredaba bivstvujuceg od koje medutim nije odvojena metafizika u uzem smislu. Bilo kako da visoko cenim na primer odseke njegove Velike logike posvecene kvalitetu I kvantitetu kao prave

Naposletku necu da propustim da napomenem kako samo jedan od velikih mislilaca cijim sam studijama bio posvetio znatno vremena I truda u mojim ranijim godinama nije mogao da izvrsi uticaj na mene a to je Kant. Ubrzo osetih da moj jaki metafizicki nagon ne moze da uspe na jednom tako disparatnom tlu kao sto je Kantovo I studirah onda dalje Kantov sistem samo da bih mogao da konstatujem njegovu bezopasnost za metafiziku odnosno da bih mogao da se uverim u neosnovanost njegovih osnovnih pretpostavki. Uistinu Kanta mogu da smatram samo za jednu veliku reakcionarnu pojavu u istoriji ljudskog misljenja i iznenadujucu cinjenicu da tako znacajni mislioci kao sto to behu poslekantovski metafizicari Nemacke nisu u toj meri unapredili metafiziku kako bi to odgovaralo njihovoj visokoj spekulativnoj darovitosti mogu da objasnim samo Kantovim uticajem pod kojim su svi oni manje ili vise bili. Ono sto me duboko razdvaja od Kanta i poslekantovske filozofije jeste priznavanje apsolutne realnosti neposrednog iskustva cime se iskljucuje svaka vrsta subjektivnog idealizma I iluzionizma." (Nacela metafizike, Drugi dio, str.11-12)

Ja naravno ne mogu ulaziti u sve te probleme koji se ticu suvremene matematike. A nije niti potrebno. Filozofija Petronijevica svakako ima te relacije spram suvremene matematike koja mnogim istrazivacima odgovara dok kod drugih pak ona predstavlja samo jedan od momenata interesa. Za nas je vazno spomenuti da kod Petronijevica svagda jeste rijec o razmatranjima jedne stvarnosti koju je mozda moguce opisati matematickim jezikom ali takoder I filozofskim, stvarnosti koja je "apsolutno bezdeona" I kojoj je posve svejedno dali neki dio u sebe prima ili neki dio odvaja ne mijenjajuci pri tome svoju aktualnu stvarnu prirodu. Ta beskvalitativna stvarnost nije nista drugo nego apsolutna supstancija. Apsolutna supstancija, a mi ovdje ne mozemo a da se ne sjetimo Spinoze pa u krajnjoj konzekvenciji I samoga Marxa, jeste aktivna osnova stvarnosti jer ona bezvremenski ili bolje receno vjecno proizvodi svijet mnostva I raznovrsnosti. Citava stvarnost reci ce Petronijevic predstavlja postojani bezvremenski proizvod apsolutne supstancije. Prema tome kada kazemo da Petronijeviceva hipermetafizika ima zadacu dokuciti kako se gradi I stvara Bice onda mi zapravo kao da razmisljamo u pravcu Spinozine definicije deus sive substantia jer pod Bogom treba razumjeti bice apsolutno beskrajno odnosno bas supstanciju koja se sastoji iz beskrajno mnogo atributa od kojih svaki izrazava vjecnu I beskrajnu bitnost. Sve sto postoji postoji jedino u supstanciji I van te supstancije nista ne moze postojati niti se ista moze shvatiti. Prema tome ovdje je u bitnome rijec o jednom panteizmu koji je matematicki I izrazito racionalisticki. Tipicno za panteizam je identificiranje boga ili supstancije sa prirodom. Medutim takoder je tipicno za panteizam i jedna velika vjera u postojeci realan poredak svijeta iz koje onda izrasta zapravo jedno optimisticko zivotno uvjerenje. Odatle kod Petronijevica kritika Sopenhauerovog I Hartmanovog pesimizma kao I jedan veliki optimizam toka napretka kulture covjecanstva koji tok napretka ide za time da se smanje kako jaka osjecanja bola tako I jaka osjecanja zadovoljstva . Isto tako kod Petronijevica postoji I jedan fundamentalan optimizam u pogledu drugog osnovnog nacela termodinamike I pojma entropije I njegovo uporno zagovaranje neodrzivosti zakljucaka fizicara o toplinskoj smrti Kosmosa dokazom da asimptotika svjetskog dogadanja na osnovu diskretne prirode prostora, vremena I brzine nije moguca. Tako je na mjesto termodinamike kod Petronijevica stala energetika. Odatle Petronijevicev optimizam u pogledu apsolutne mehanicke postojanosti naseg planetarnog sistema I njeno prenosenje na druge sunceve sisteme I na zvjezdani sistem Univerzuma. Odatle kod Petronijevica mogucnost mnogih drugih organizama u konacnom stadiju Kosmosa koji se niti hrane niti rastu niti umiru I koji su zapravo besmrtni organizmi da bi iznio ipak jedan stav umjerenog pesimizma a taj je da je nama danasnjima unekoliko nevjerojatno da ce samo covjecanstvo na Zemlji biti kadro prouzrociti kraj svijeta. Za to pak nije potrebna intervencija viseg bica. Ovim pitanjem mi, dakako, stupamo na jedno krajnje neizvjesno podrucje o kojem moze biti govora samo o hipotezama vece ili manje vjerojatnosti. Mi znamo da je svijet prvobitno nastao u jednom stadijumu apsolutnog mira I nepromijenjenosti. Da je organski zivot jednom nastao u kosmosu o tome na osnovu razvojnog ucenja organske I neorganske prirode ne mozemo sumnjati. Ali da ce organski zivot jednom sasvim da prestane trebalo bi da se prizna kao nuznost samo ako bi postojali takovi zakljucci koje je navela nekolicina velikih fizicara a koji su izvedeni iz takozvanog drugog osnovnog nacela nauke o toplini. Medutim Petronijevic smatra da toplotna smrt univerzuma ne predstavlja nikakvu logicku nuznost. Doista je mnogo vjerojatnije pretpostaviti da ako je opci zakon razvoja razlicit od drugog osnovnog nacela energetike, toplotna smrt nece biti teznja toga zakona vec samo ravnoteza energija. Odatle dakako slijedi I Petronijevicevo pitanje o mehanickoj postojanosti naseg suncevog sistema. On smatra da je ova postojanost vjecna I da moze biti poremecena samo vanjskim okolnostima. Tako bi I mehanicka postojanost citavog sistema svijeta sunaca morala biti vjecna pa kako su vanjske okolnosti koje remete nacelno iskljucene onda mehanicka postojanost sistema svijeta uistinu treba da se shvati kao jedna vjerojatna pretpostavka. Pretpostavi li se mehanicka postojanost sistema svijeta kao cjeline onda bi poremecaj mehanicke postojanosti pojedinog suncevog sistema u njemu izvanjskim okolnostima mogao da predstavlja samo jedan veoma sporadican poseban slucaj. Medutim vjerojatnije je da se jedan takav poremecaj nece javiti cak I kao poseban slucaj. Ali cak I kada bi se takvi sudari cesce javljali vremenom bi sasvim prestali u jedinstveno sagradenom sistemu svijeta.

Naravno mi ne mozemo dati neku generalnu ocjenu ovih razmisljanja koja su po mnogo cemu veoma jedinstvena I originalna s obzirom na vrijeme kada su nastala naime s obzirom da su nastala na pocetku 20 stoljeca –tocnije 1904 godine. Mi mozemo samo napomenuti da ona nisu bila posebno prihvacena u znanstvenoj zajednici Europe niti su privukla veci interes publike pa niti u Srbiji I Beogradu gdje je autor bio razumijevan vise osobenjakom koji mozda dozvoljava jos samo sazaljenje. Tek u novije vrijeme centralne teze Petronijeviceve metafizike izazivaju interes pa cak I udivljenje nekolicine strucnjaka I znanstvenika kojima njegova hipermetafizika predstavlja trajan izvor ideja I duhovni poticaj.