Izgubih dan lutajući virtualnim bespućem koji je polako gubio sjaj sreće. Izgubih ga u traženju odgovora na pitanje gdje se nalaze granice beskonačnosti u kojoj prolazim kroz Arhimedove krugove i koračam njegovim misaonim putem ka geometriji svijesti. Gdje je početak, a gdje kraj tih lepšavih koprena spoznaje, što je lice, a što naličje istine u kojima se anima candida gubi u obrisima vječnosti. Kako skinuti masku sa lica utvare koja me posjećuje u snovima, kako prepoznati njenu siluetu u labirintu kristalnih zrcala kada demoni i vještice ne ostavljaju trag u prelamanju svjetlosti. Izgubih dan u traganju za svjedočanstvom prevare ljepote i onda začuh šapat rimskoga cara Tita, Diem perdidi i sjetih se da je on svaku večer, u kojoj je spoznao da nije učinio ništa dobro, žalio za izgubljenim danom. Zaustavih se u utrobi vremena i šapnuh dušom Diem perdidi jer neuspješno pokušah zakrpati rasrtgani veo moje virtualne duše, uzaludno pokušavah vidjeti lice nemani koja nagriza tkivo sudbine.
Sakrivena u žutom treptaju oka ona je bjesomučno žderala kapljice krvi i naslađivala se tugom. Na Levantu jutri mirisno rađanje. Pod jesenjskim nebom dozrijeva vrijeme u plodove zalijevane suzama dobrih ljudi. Ovo je trenutak u zagrljaju bogova, treptaj oka otkinut iz zjenice kozmosa okićen vjeđama punim svilenkasih struna vječnosti i sjećanja.
Bila sam djete veselja i sreće bila sam branjena od okrutnosti izvanjeg svijeta, bila sam mažena ljubavlju. A onda se jednoga dana srušio moj bezbrižni svijet. Kišilo je toga dana. Tmasti oblaci su se bili, kao neprozirna kupola, nadvili nad grad. Otac je otišao u neki drugi život sa nekom drugom ženom. Tugovala sam. Viđala sam ga rijetko, ponekada mi se činilo da je zaboravio da postojim. Živio je u drugom gradu. Odrastajući je bol postajala manja. Godine su se kotrljale tračnicama vremena i odnosile me sve dalje i dalje od trena rastanka. On nije tražio mene, a i ja sam prestala tražiti njega. Ostala su mi sjećanja na sutone u kojima me je prebirući po klavijaturi uspavljivao i na kasnije razgovore u kojima me je učio razlici izmđu jure i justicije. Nedavni telefonski poziv je uzburkao sjećanja i prosuo tugu mojim osjećanjima. Vjest o njegovoj smrti me pogodila direktno u srce. Oprostih se od oca jecajem tišine, pospremajući njegov lik u galeriju lijepih uspomena.
Vratih se sebi, uronih u trenutak bezgranične, bezuvjetne ljubavi i spoznah da su granice stvorene od onih koji povrijediše tuđe granice, onih koji se u strahu od osvete neba zatvaraju u bunkere svoje tmine. Osjetih vatromet želja, vidjeh nasmiješeno lice i naličje univerzuma, začuh pjesmu ševe u krošnji svijesti, nahranih promrzlog mačka, pomilovah prestrašenog psa, oslobodih noćnu leptiricu iz paukove mreže i osjetih sreću. Snaga svete krvi proključa u prestrašenom srcu i iskričavim sjajem vječnoga sunca protjera demona iz probuđene duše. Šamani vremena odsviraše tišinu umrlim sjećanjima. Ponovo udišem mirise ljepote, osluškujem muziku nebeskih sfera, uranjam u snove slobodna i spoznajem da nisam izgubila dan.
Jedino što uistinu boli je tvrdnja virtualne porote da sam jecaj "oprosti mi pape" i očevu smrt podmetnula kao sredstvo manipulacije. U čulnosti tihovanja potapljam ružna sjećanja i zadržavam lijepe uspomene, pospremam ih, kao srcoslovima ispisane ceduljice "neprocjenjivo", u riznicu pamćenja.