Nedostaje mi zvuk vjetra, drhtavo zavijanje zimske bure, što svojim neumornim trajanjem podsjeti na topla utočišta... mjesta na kojima smo tražili zaklon od svjetla, opustjele ulice kojima smo vrtoglavo jurili, vozeći se u nepoznato... nedostaje mi hladno i sivo... i plavo more što se pjeni pred neveru, lupanje vrata i toplina u grudima; spoznaja da dolaziš, rame da mi ponudiš i noć produljiš.......... Čeznem u tišini za sobom, skrivenom među masivinim zidovima, osobom iz sebe koju sam zaboravila... Suze mi klize niz obraze dok ponizno tonem unazad, nošena mirisima s tvoje košulje. Predajem se neprolaznosti i trajanju, suočavam se s boli spremno. Ne skrivam strah, ne bježim... opuštenog tijela i otvorena srca dočekujem vjetar na pragu, predosjećam boje neba, dopuštam rukama da taknu tvoju kožu i... osjetim potpunost. Taj neobičan način potrebe i želje; iskrivljeno mjerilo traženja sreće... našu potpunost... s nedostatcima, koji nam, zapravo, nisu nedostajali. Dopuštam sebi da prihvatim i tužne trenutke kao dio sretne priče, i suze kao slijed mnogih osmjeha, i tišinu kao srž riječi... dopuštam sebi da prihvatim hladnoću i stud kroz koju donosiš sunce... zagrljaj kojim me odvedeš kad god mi dođeš.......