Datum objave: 15.12.2017

Sve je počelo 2008.  jednim snom, koji je potaknut slušanjem glazbe za otvaranje sedme čakre (Anemona- Chakra music). Nisam tada ni slutio da sam inicirao višegodišnji proces.

U tom snu pokušavao sam se motorom uspeti na brdo, ali zbog velike kosine bio sam prisiljen sići s motora i nastaviti dalje vlastitim snagama, vukući motor za sobom. Motor sam napokon prebacio preko ruba, a ja visim na konopcu i suočavam se sa strahom od pada i visine. Naposljetku, i uz pomoć drugih osoba, i ja se uspijevam uspeti i sve dobro završava.

Taj isti san, u raznim varijacijama, stao me proganjati narednih mjeseci. Jasno je, ako ti se neki san ponavlja, da ti tvoja podsvijest nešto poručuje. Bilo je tu simbolike koliko hoćeš - brdo, motor, tuđa pomoć, no nisam uspijevao dokučiti pravi smisao.

U zadnjem snu panično sam se pokušavao uspesti na brdo sve dok se  jedna jaka muška ruka nije nadvila nada mnom i povukla me gore, preko ruba litice. Ispričao sam sve ovo prijatelju Danijelu i predložio mi je da me provede kroz Soulwork sesiju, kako bih napokon razriješio ovu temu. Osjetio sam povjerenje i dogovorili smo termin.

Dan danas, slike iz te terapije toliko su žive u mom sjećanju, kao da su se dogodile jučer. Već u samom startu, Danijel je, vođen intuicijom, odustao od klasičnog Soulwork pristupa i sve se pretvorilo u neočekivanu duhovnu avanturu. Iako mi je odmah postalo jasno da je ruka koju sam sanjao zapravo bila njegova ruka, što sam mu i rekao, on je predložio da se poigramo i umjesto da me ta (njegova)  ruka povuče preko ruba, da napravim upravo suprotno, da dozvolim da skliznem dole u ponor pa da vidimo što će se dogoditi. Prepustili smo mojoj duši da me dalje vodi, uz lagano Danijelovo usmjeravanje.

I tako sam skliznuo dole, do samog dna. Međutim, nije se više radilo o brdu, kao u mojim snovima, već o dubokoj rupi ili bunaru. Na moje iznenađenje, ništa strašno nije se dogodilo. Dole me dočekao mali okrugli zdenac, čiste i bistre vode, okružen kamenim polukuglama. Po Danijelovom navođenju ušao sam u vodu, iz koje je izbijala prekrasna kristalna svjetlost koja je pročišćavala. Ispostavilo se da je to pravo malo jezerce u koje sam s radošću zaronio. Tada sam na samom dnu pronašao mali znak otvorenog yin-yang simbola (bez vanjskog kruga) i pošto taj znak za mene predstavlja odnos srodnih duša, odnosno moju najdublju želju, Danijel je rekao da ga stavim u srce. Tako sam i napravio i odmah mi se javio strah kako tu vrstu odnosa u ovom životu neću doživjeti. Rekao sam to Danijelu, no kao da je to ignorirao, rekao je da vrijeme da izađem iz vode i da pronađem način da se sam izbavim iz te rupe, bez ičije pomoći.  

Pogledavši prema gore, shvatio sam da mi se percepcija promijenila. Rupa nije bila ni izdaleka tako duboka, kako se prvotno činilo, a izlaz je postojao u obliku zelenih lijana uz koje se lagano moglo uspeti. Primijetio sam da, uz te zelene lijane i mahovinu, zidove rupe ispunjava i dosta stare i sasušene mahovine, što je sugeriralo da je izlaz postojao i prije. No, nismo se htjeli zadržavati na mozganju i dešifriranju viđenog, već smo nastavili putovanje. Popevši se do vrha, dočekala me ograda koja je okruživala bunar. Lagano i bez ikakve muke prebacio sam se preko te ograde i zatim me uhvatio čudan osjećaj te se nisam samo tako htio odvojiti od nje. Danijel me pitao što to radim, a ja sam uzvratio kako sam cijeli svoj život proveo u toj rupi i kako je bitno da sve to zapamtim radi tuđeg dobra. Znao sam da je boravak u toj rupi bio smislen i da se dovršio u pravom trenutku. Naposljetku, pogled sam okrenuo prema okolini i shvatio da se nalazim u prekrasnom vrtu, uređenom s velikom pažnjom i preciznošću. Vrt je imao oblik Davidove zvijezde, a u njemu je bilo još mnogo rupa i intuitivno sam znao da se u njima nalaze drugi ljudi / inicijanti duhovne škole.

Preda mnom se našao trenutak izbora, mogao sam krenuti prema šumi ili prema gradu, koji se nazirao u daljini. Odlučio sam se za grad vođen osjećajem da je tamo zabavnije i da je to pravi put za mene. Po dolasku u grad, koji je nalikovao mješavini Beča i Zagreba, i u kojeg se ulazilo preko mosta, naišao sam na prolaznike koji nisu pokazivali nikakav interes za mene. Sjeo sam ispod kipa na nekom malom trgiću, promatrao i čekao što će se dalje dogoditi. Uskoro, prema meni se zaputila djevojka, čije lice nisam mogao jasno vidjeti, obučena u narodnu nošnji i noseći pladanj na kojem su se nalazile dvije krafne i jedna ruža. Djevojka je rekla kako je ona zadužena da me provede po gradu a odmah se osjetila obostrana privlačnost i povjerenje. Danijel me potaknuo da budem romantičan, pa sam ružu s pladnja vratio djevojci, nasmijavši je. U prekrasnoj romantičnoj šetnji pokazala mi je znamenitosti grada i kako je već pala noć postavilo se pitanje gdje ću ja noćiti. Ponudila mi je da boravim kod nje, u “malom” stanu koji je dobila od svog oca. Iako skromnog držanja, ispostavilo se da je imućna, jer taj stan je bio pravo aristokratsko zdanje.

Pristao sam i po ulasku u stan,  zbog još uvijek živog sjećanja na rupu i navike na neugodu,  ja sam htio sjesti na pod.
No ona je izvela zanimljiv potez i , ponudivši me čajem, namjerno ga pristavila pored najveće, kraljevske fotelje koja se nalazila u kutu, pa sam bio “prisiljen” sjesti na nju. Rekla mi je neka si uzmem koliko god mi je vremena potrebno, da se priviknem na novu stvarnost.  Zatim smo popili čaj u koji sam stavio obojene šećere ( koje u stvarnosti,  još od djetinjstva, smatram znakom obilja, jer iste takve šećere su stric i strina donosili iz Njemačke). Kako su se šećeri topili, tako se topila i moja “duhovnjačka” i osamljena pojava.

Primijetio sam da sam se fizički i psihički mijenjam, od mršavog ćelavog isposnika obučenog u dronjke preobrazio sam se u viteza, duže kose i brade. U meni se razvio osjećaj hrabrosti i samopouzdanja, povjerenja i ljubavi u život. Spoznao sam i prihvatio tko sam.

Ona je rekla da sam ja kralj koji je zaboravio da je kralj i da me čekala, i iako nije znala kako izgledam, da me prepoznala čim me ugledala. Njena je misija bila da se ja sjetim tko sam i da se sada osjeća potpunom i živom.

Time je  tretman završio.

Za vrijeme samog tretmana,a i poslije, zbog oslobađanja emocija potrošio sam dva paketa maramica, a suzu je ispustio i sam Danijel, jer je cijela priča rezonirala s njim. Bilo je ovo nevjerojatno iskustvo, a činilo mi se kao da je Danijel sve to isto vidio vlastitim očima.
Bilo je jasno da ovo iskustvo trebamo promatrati simbolički  i da će vrijeme pokazati što će se dalje događati i da li je djevojka isto tako samo simbol ili pak naznaka stvarnog susreta.

Malo više od godinu dana kasnije stajao sam u prvom redu na Majinom koncertu u etnografskom muzeju. Maja i ostale cure iz zbora su bile obučene u narodne nošnje. A nekoliko dana ranije dok čekao sam Maju ispred njene zgrade, ušla je u moj auto noseći mi dvije krafne. Primijetio sam to i pitao se nije li to samo koincidencija. No njena izjava koju mi je u jednom kasnijem razgovoru uputila, a da nije znala za ovo moje soulwork iskustvo, me frapiralo. Rekla je- “ti si kralj koji je to zaboravio”.

Danas, sedam godina kasnije od početka veze s Majom (sedam kao sedma, krunska čakra) prolazim veliku krizu i imam osjećaj kao da tek sada trajno izlazim iz rupe, a da sam sve ove godine samo na trenutke posjećivao Maju i “grad i obilje u kojem ona živi”. Jasno, riječ je o stanju svijesti, a bez Maje teško da bih došao do te točke. Ona mi je doslovno pokazala jedan drugi svijet (ili svijest) koji sam ja zaboravio. Naravno, ne smijem zaboraviti ni svoju dragu dušu, koja je sve ovo izrežirala. Ovdje su odmah vidljive dvije stvari - prva je da smo duboko unutra mi već prosvijetljeni, a  drugo je da su naši partneri naši učitelji.  

Simboliku ovog iskustva je nevjerojatna, višedimenzionalna i godinama mi se razjašnjavala iz raznih uglova, kroz moja promišljanja i tuđu literaturu, na koju sam “slučajno” nailazio.

Rupa je centralni simbol ovog iskustva. Označava naše vjerovanje da smo odvojene jedinke, izolirani od svih drugih, od svega što jest, od Boga. Time ispada da smo sami sebe smjestili u rupu, zbog pogrešne percepcije.

No, paralelno, nas su stavili unutra, kao u neku prisilnu školu. Zašto? Čovjek obuzet umom postoji na vodoravnoj liniji, on ili razmišlja o prošlosti (obuzetost mislima)  ili strahuje o budućnosti (obuzetost emocijama).

I zatim te život ili duhovni učitelji (ili nazovi to kako hoćeš) lijepo smjesti u rupu, gdje ti je oduzeta mogućnost vodoravnog kretanja, prisilno te se stavlja u točku OVDJE I SADA. Ti nemaš nikakvog drugog izlaza osim kretanja prema gore, okomito, u carstvo Duha. čime se prekida poistovjećenost s umom, što znači postizanje stanja svijesti koja je centrirana u sadašnjem trenutku. Pod ovime “netko nas je stavio u rupu” zapravo mislim kako je nama predodređeno bivanje u prirodnom stanju svijesti, zato se i naziva prirodno stanje. Pošto je to kretanje predodređeno, ono se od nas i očekuje. Nama je postavljen kozmički uvjet, iako smo cijelo to vrijeme brižno paženi i motreni. Mahovina označava tu Božju brigu, njegovu volju i želju da vlastitom snagom izađemo iz patnje. Mahovina je trajna poveznica s Njim. Vrt je pomno uređen, sve je u savršenoj kontroli i mi nismo ni na tren izgubljeni, iako nam naša percepcija govori drugačije i bol i samoća koju osjećamo nama je stvarna.  

Kada prestaneš paničariti (pružati otpor) i kada utišaš um i uđeš u mir i prihvatiš sadašnji trenutak, životnu situaciju takvom kakva jest, ti se odmičeš od same situacije i kroz ulogu promatrača jasnije sagledavaš stvari. Izlaz ti se tada jasno ukazuje, iako je u realnosti oduvijek postojao za tebe, ali ga nisi percipirao, zbog straha i poistovjećenosti s mislima/emocijama.

 

oduvijek je bilo tu
tiho prisutno
potpuno

koprena emocija
nije mi dozvolila
da to vidim i iskusim

potpuno sada
potpuno ja
potpuno

 

Simbolika soulwork sesije:

Grčevit pokušaj izlaska iz ruke - otpor onome što jest, pokušaj bijega od straha i boli

Spuštanje u rupu - predaja, prihvaćanje okolnosti života

Voda - prva čakra, emocije

Izlazak  pomoću lijana i mahovine  - dizanje energije po energetskim kanalima

Sasušena mahovina - neki prošli sadašnji trenutak koji nije iskorišten

Ograda na vrhu rupe - krunska čakra, energija se uzdigla do sedme čakre

Vrt - duhovni poligon gdje je cilj spoznati da ne postoji stvarna odvojenost od svega što jest

Šuma - odabir duhovne osobe da živi kao samotnjak

Grad - put duhovne osobe koja želi živjeti u braku/među ljudima, postojanje u svijesti jedinstva

Most - prelazak točke s koje više nema povratka, ulazak u fazu stabilizacije prosvjetljenja  

Prolaznici u gradu koji ne obraćaju pozornost na mene - prirodno stanje svijesti

Fotelja - svjesnost samog sebe, svoje prave prirode, stanje prosvjetljenja

Sjesti u fotelju - ustoličiti se u svijesti jedinstva, prirodnom stanju svijesti

Kralj - osoba kojoj je otvorena krunska čakra, osoba koja se probudila iz sna o odvojenosti

Prosjak - osoba koja nije svjesna svoje prave vrijednosti i prirode

Dronjci - karmički teret, nevoljenje i neprihvaćanje sebe

Kosa i brada koja raste - duhovno sazrijevanje, mudrost koja dolazi s vremenskim odmakom, suprotno od instant prosvjetljenja

 

2009.-te, godinu dana nakon ovog iskustva prijateljica mi je ukazala na knjigu Proces prisutnosti Michaela Browna gdje sam pronašao savršen opis svog iskustva:

“... Dobacuje nam uže svjesnosti i daje nam snagu da se izvučemo iz provalije zaokupljenosti prošlošću i budućnosti, kako bismo se mogli vratiti na jedino čvrsto, sigurno i mirno tlo: sadašnji trenutak”.

“ ...nesvjesna ovisnost o mentalnoj navici života u vremenu, u pokušaju da pobjegnemo neugodi koja izvire iz emocionalnog tijela”.

“Naše nas putovanje vodi do buđenja iz vremena, kako bismo postali prisutni u svijetu.”

 

Tada sam shvatio da mi je moja duša, znajući kako ću u budućnosti naići na tu knjigu, ukomponirala i simbole koji će biti znak prepoznavanja i vjerodostojan putokaz za odabir konkretne prakse za “izlaz iz rupe”, što Proces uistinu i jest.

I zatim naletjeh na Tolleovu rečenicu u njegovoj knjizi  Moć sadašnjeg trenutka u praksi - “ako nema nikakvog izlaza, ipak još postoji put kroz središte stvari”.

I to je moment gdje je Danijel odigrao ključnu stvar, kada me je potaknuo da se predam i prepustim padu u rupu, gdje je uslijedio susret sa svojom najvećom željom i strahom da se želja neće ispuniti. Put kroz središte stvari označava predaju, pogledati strahu u oči i jednostavno ga nadići. Strah koji sam doživio u vodi prirodna je posljedica susreta sebe u sadašnjem trenutku, jer te sustiže ono od čega pokušavaš pobjeći - ti se suočavaš s vlastitim strahom, a taj strah nema stvarnu vrijednost.

I onda Tečaj čuda koji kaže:

“ ... sistem vjerovanja u odvojenost.”

“Na drugoj obali je čudo koje zamjenjuje sve žalbe”, što me podsjeća na most  koji vodi u grad, čiji stanovnici žive u jedinstvu s Duhom. A negodovanje je sredstvo pomoću kojeg ego održava svoju igru odvojenosti, svoj identitet.  Jer, u konačnici, nema nikoga uistinu odvojenog od tebe, a kojeg bi ti mogao komentirati ili se na njega žaliti. Postojiš samo Ti, Ti, Ti.  

 

nakon mnogo godina samoće
ja se napokon dajem svijetu
darujem mu svoje oči
i svoje ruke

Jer sada vidim drugačije
moje je biće željno dodira
želim ti ispričati priču
o svoj toj boli koju sam proživio
želim to silno

 

Autor: Daniel Postružin

Ostale članke iz 'Dnevnika indigo djeteta' potraži na: 
http://indigo-svijet.hr/clanci/dnevnik-indigo-djeteta/