Vjenčanje

Baka Jelica imala je samo moga tatu. Druge dijece nije imala. Muža nije imala. Od bliže obitelji imala je još samo sestru koja je živjela u selu Cera, negdje u Šibenskom zaleđu. Tek kad je došla pozivnica za vjenčanje sina bakine sestre, upoznali smo i taj dio naše obitelji. Očev stari žuti stojadin bio je u kvaru, i od susjeda Bubka(što mu je nadimak, a zbog čudnih običaja oko imena dolje kod nas, ni danas nisam sigurna dali se zove Ivan ili Ante) posudio je stari i (koliko to može biti) ispravni zeleni stojadin.

Taj dan je bilo jako kišovito. Krenuli smo prema Ceri.

Selo se sastojalo od nekoliko trošnih kućica, nekih pedesetak stanovnika, golemih prastarih štala,  puno živadi i par konja, te nepreglednih, teško obradivih njiva i vinograda okruženih brežuljcima koji su izgledali kao da su prekinuti u svom rastu i nekom silom nagnječeni odozgo prema dolje, popucali postrance i stvorili nekoliko kamenitih terasa.

Nije bilo ni struje, ni vode, ni televizije a do prvog telefona išlo se kilometrima do susjednog sela.

Cesta, ako je možemo uopće nazvati cestom - prije proširenim kozjim putem, je bila uska, drmusava, s obje strane okružena niskim kamenim zidovima obraslih travom i dračom. Dok smo prolazili, njihovo granje je greblo po vratima automobila i lupkalo, kiša je nečujno klizila niz prozor i mutila pogled na taj, kao zaboravljen od Boga, promočen i usamljen kraj. Pogled koji se pružao pred nama nije bio ružan, ali nije bio ni lijep. Pre težak da ga zaboravim, ali bezbojan da ga zapamtim.

Napokon smo stigli.

Bilo je hladno i vlažno. Zrak je bio pretežak za udisanje, gotovo sam ga mogla gutati. Miris životinja zarezao mi je nosnice i natjerao suze u oči. Osjetila sam neku vrstu gađenja. Hladnoća mi je brzo razbistrila misli i primirila pobunjeni želudac. Duboko sam udahnula tu gustu sivu masu i krenula prema malenoj niskoj kućici smještenoj odmah uz sam ulaz u dvorište. Što sam više upijala siromaštvo kojem sam se približavala, to sam u sebi osjećala kako raste neki osjećaj nadmenosti. Ne vjerujem da je bila zlobna, tada nisam ni znala što to znači, ali ipak bila je tu.

Očeva teta radosno je istrčala iz kuće i prišla nam da nas uvede unutra. Upoznali smo se sa svima. Sa mladoženjine strane, imali smo samo mi auto pa je stoga otac trebao ići po mladu. Ukrcali smo se u automobil i krenuli. Kiša je padala sve jače. Ceste su bile, gotovo ih i nije bilo, potpuno poplavljene. Prskalo je na sve strane. Nezainteresirano sam gledala kroz prozor taj još uvijek sivi, promoćen krajolik kad je iznenada mladoženja povikao – Pazi! i podgnuo noge u zrak. Lokva pred nama je bila doista duboka, i mislio je da će mu se smoćiti noge.....