Ideokineza, misaono- osjetilno- osjećajna tjelovježba, je vaša misao na izvoru, misao koja postaje vaš osjećaj i spoznaja želja, poezija vašeg istinskog postojanja. Ona je izraz vašeg lica, vaš smijeh i dinamika vaše rečenice, ona je zrcalo vaše duše.

To su vaša sjećanja i vaše znanje, vaša bol i vaši strahovi. Njom možete usmjeriti vašu emocionalnu i kinetičku energiju, možete tražiti slijepe točke vaše svjesnosti o tijelu, možete ih osvijestiti, usmjeriti titraje energije u ispoljavanje ljepote i lakoće postojanja.

 

Činjenica da pamćenje i sjećanje ima svoje mjesto u ljudskom mozgu, činjenica da se mi sjećamo i da se mislima možemo vraćati u prošle događaje, da možemo u pokretnim i zvučnim slikama, sanjati budućnost, misliti pojmove, zamišljati situacije, dovoljnja je potvrda, da je misao energija, kojom se može upravljati, koju se može oblikovati, kojom se može djelovati.

Misaono- osjetilno- osjećajnom tjelovježbom ucrtavamo svrsishodne uzorke u mozgu iz kojih možemo idejama, iskricama naše svijesti, zvijezdama na nebu našeg malog univerzuma stvarati svijet u kojem živimo. Pokretne misaone slike uzrokuju, oblikuju i usmjeravaju pokrete vašega tijela i pretvaraju ih u lijek protiv tjelesne, ali ponekad i duševne boli.

Pokušajmo jutros zajedno zakoraknuti u svijet fizičke i duševne boli. Sjedinjenjem osjeta i osjećaja u svijesnost mi ulazimo u onaj dio nas samih koji često samo životari iza naših misli.

Na tom putovanju bespućima naše duše poslušajmo tri predivne, vječne melodije. Odaberite sami koja od njih, u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u vama, budi osjećaj ljepote postojanja.

Jednog čudesnog proljetnog jutra dok sam uživala u rađanju prirode, osluškivala

predivne tonove svitanja

divila se simfoniji boja i mirisa, bol, ta "nezvana gošća" na slavlju osjetila se počela širiti tijelom.
Osjetih kako boje gube ljepotu, kako mirisi više ne prodiru do moga srca, tonovi svitanja postaju monotoni i ja to proljetno jutro pamtim kao neugodan doživljaj.

Bol je tog jutra zauzela monopol nad mojim osjetilima i svakim njenim ponavljanjem je postajala novi razarajući događaj, nešto kao potres za geometriju tijela i duše.
Teoretsko znanje mi je govorilo da je geometrija tijela narušena mojom krivicom i bol se kriomice uselila u te ruine kao beskućnik u razrušenu kuću.

Zatvorih oči i pokušah tog lutalicu vidjeti srcem, pozdraviti ga stihovima jednog nažalost za mene bezimenog  mistika iz trinaestog stoljeća.

Pitala sam o Tebi svakog koga sam srela.
Tada sam ugledala tebe
Kroz sebe
I shvatila da smo isti
"O, Ti, koji si tako nepodnošljivo lijep,
Čiji si ti voljeni?" pitala sam.
"Svoj vlastiti," odgovorio je;
"Jer ja sam jedan i samo jedan -
Ljubav, ljubavnik, voljeni, zrcalo, ljepota, oko."
Tražila sam samoću sa svojim voljenimm,
No shvaćam da u ovom tijelu nema nikoga osim mene.
Ja sam onaj koga volim;
Onaj koga volim je ja
Tko je ljubavnnik?
Voljeni, Ljubav i ljubavnik - troje u jednnom;
Ovdje nema mjesta za savez,
Pa, čemu onda govoriti o "odvajanju?"
Lovac, plijen, mamac i zamka;
Svijeća, svjećnjak, plamen i mušica;
Voljeni, ljubavnik, duša i želja duše;
Opijennost, pijanac, vino i čaša
Sve sam JA!

Zglob do zgloba, ruina do ruine, meni tog jutra strana i nepoznata dimenzija prostor- vrijeme je bila bez ritma i dinamike, bez harmonije i sjedinjenja unutarnje i vanjske ravnoteže. Osjećala sam je samo kao neugodu i kroz bol upoznavala tog tajnovitog stranca koji mi se smiješio krijući maskom svoje pravo lice.

Bol, ta nezvana gošća u našim tijelima, svaki tren oblači novu haljinu i skrivajući se iza krinke započinje uvijek novi krabuljni ples s našim osjetilima i osjećajima.

Kako razotkriti to tajnovitio, uvijek novom maskom, zakriveno lice?

Jedini način je misaono- osjetilno- osjećajno putovanje tijelom, pokušati uronuti u zvukove mjesečeve sonate
našeg malog univerzuma i uz čudesne tonove sanjati ljepotu postojanja.

Srebrene zrake se tada, dodirujući naše misli, lome na kristalima Freudove sante leda i osvjetljavaju nam stazu ka spoznaji mnogih tajnovitih puteva naše podsvijesti.

Odjednom u tom čarobnom labirintu razlomljenih zrcala vidimo osjećaj na samom izvoru sna. Misaono- osjetilno- osjećajna slika sviće jutrom i buja snagom preobražavanja trenutka u vječnost.

Tu u labirintu zrcala svijesti otkrivamo čudesna prostranstva istinskog postojanja, prepoznajemo ono, do sad, neviđeno. U našem malom univerzumu trepere sitne strune još nedokazanog, najsitnijeg djelića atoma, ta čudesna tvar svemira koja nam dokazuje da smo jednina sa svijetom u kojem živimo. U zraclima iznenda prepoznajemo sva svoja proživljena i zatomljena duševna stanja.

Prepoznajemo tugu, strah i bol u jednom, sjenom zatamnjenom, zrcalu. Iz drugog nam se smješi sreća okrunjena svjetlucavim prahom u kojem spoznajemo oluju naših misli i osjećaja.

 

Misaona prašina se širi prostranstvima uma i sve u nam postaje blisko i istinski naše. Vidimo materiju sna, iz koje kao lava sukljala životna energija, ostavlja za sobom blještavi trag prošlosti, prelazi u različite geometrijske oblike i onda iznenada vidimo kristalno jasnu sliku u kojoj naslućujemo obrise mog uspravnog tijela u pokretu.

Tonovi mjesečeve sonate prelaze u ljepotu jednog novog sna, sna za elizu , jednog davno komponiranog sna o ljepoti ljubavi i mi osjećamo kako se u nama budi uspavani ritam i vidimo kako bol, onaj čudesni stranac sa početka priče, nespretnim koracima nestaje iz mog života.

Ljubav, ta čudesna energija satkana u melodije vječne glazbe, je energija kojom pobijeđujemo sve utvare i sva nesvjesna stanja.

Poslušajte još jednom vama najdražu melodiju, dozvolite srcu da diše i da zatreperi ritmom buđenja.

Istina našega života, ljubav ta čudesna energija na izvoru snova, je treperavi sjaj mjesečeve sonate i predivni tonovi svitanja  često nečujna simfonija koja se krije u našem malom univerzumu.

Kada je jednom čujemo ne zboravljamo je više i onda ju možemo uvijek iznova slušati!