Žena ženi iz sjenke duše.

Pokušah stihom o safiru koji od krizme blješti na mojoj ruci ojačati sjaj, pokušah SAFIR staviti na srce i srcem srcu u safirastoj pjeni Afroditine djece pronaći mir.

Glupo je poželjeti nešto što je lijepo, nešto lepršavo i sjajno učiniti još sjajnijim, glupo je petljati se u klupko nečije duše jer se klupko tako zapetlja da se više neda razmotati.

Svaka napisana riječ s moje strane je bila protumačena kao napad na osobnost, svako pitanje kao provokacija.

Žao mi je da se to dogodilo na portalu ljubavi, vjerovanja i znanja.

Evo https://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28731

pjesmuljka koji poklonih SAFIRIS, autorici lepršavih stihova, blogerici i članici portala ljubavi, vjerovanja i znanja, pjesmuljak koji već snuje san na portalu Magicus. a pjesmuljak malo prerađen, obojen nijansama moći sadašnjeg trenutka danas ponovo objavljujem.

  Taština je treperila u svom bjesu
i grubošću skrivenom u šapatima duše
stala pred porotu
i
razbijala sliku žene.
bacala je blato na sjenke sna,
kroz maglovitu sferu nestvarnog svijeta
kao štektanje hijene
padale su uvrede
i proždirale zadnje krhotine povjerenja,
ubijale dušu,
gnječile srce.

Stajala sam razgolićena do klevete
tražila oproštaj u zvezdanom orlu,
u mislima starog indijanca,
u zvjezdanom zagrljaju,
u maglovitim daljinama nestvarne istine.

Žena ženi iz sjenke sna
poklanja ovaj stih
pjesmuljak tuge
dlan bez srca
jer srce je već davno
odbačeno, odbijeno, zgaženo
proglašeno bolesnim,
neupotrebljivim.
Žena ženi iz sjenke sna
ostavlja ovaj stih
i suze
kristale svoga sna u svjetlosnom zagrljaju Afroditine djece.  

Dinaja poklanja Safiris ovaj stih u nadi da će Safiris u safirastom oceanu svoga života jednoga dana shvatiti, osjetiti, razumjeti tko je Dinaja.