Ivica Racan je otpoceo u u krilu majke Partije kao jedan od tri lidera koji su trebali izaci na kraj sa ideologijom takozvanog maspoka u Hrvatskoj sedamdesetih godina: to su bili Suvar, on I jos jedan clan CK koji se kasnije povukao u zavjetrinu kao takozvani sudac samoupravljanja. Bio je dugogodisnji clan CK Jugoslavije I opcenito govoreci Srbi su mu se ponajvecma divili kao najboljem Hrvatu vjerojatno stoga sto mu je zena bila srbijanskog podrijetla. Tako je on imao nesmetani prolaz svugdje a kod Srba se drzao “nasim”,”on je nas” govorili su. Ja sam ga u nekoliko puta javno politicki htio diskreditirati kao centralistu na nacin da sam artikulirao tezu da socijalisticka kultura nije nikakav “projekt”, nikakav “nacrt” I tome slicno nego da je rijec o jednom sektoru duhovne djelatnosti covjeka koji ima specijalne zadace u okvirima kapitalskog nacina zivota I rada. I tada jednom u CK Hrvatske Suvar se takoder ogradio od moga nastupa a, kasnije, moju smjenu u tom istom CK obrazlozio rijecima: “ako opet budete pravili problema” sto je unekoliko slicno bilo stajalistu moga psihijatra Kulenovica: “ako opet budete pravili pizdarije.” Jer je pored ostalog I to bila konzekvencija moga politickog djelovanja svakako I moj odnos prema Racanu. Slomom Jugoslavije Racan je bio prvi koji je uveo u siroku uporabu pojam” Hrvatska”I “Hrvati”, prvi poslije Tudmana, tako da se u njegovim govorima nista nije vidjelo od tog pojma, nesto kasnije “stranke sa hrvatskim predznakom”, a konacno “presveti otac Papa”. Postao je Premijerom koji nije ostvario niti jedan poslovni aranzman, a kasnije, kao I njegov sin, postao biznismen sa lijepim lakiranim talijanskim cipelama.

S druge pak strane Dusko Bilandzic je bio u cinu pukovnika cini mi se , pa onda clan Predsjednistva CK Hrvatske u doba sedamdesetih I teoreticar te iste Partije I clan Generalstaba JNA zaduzen za stanovita pitanja. Kasnije je za sebe govorio kako je on bio” zapravo mali covjek”I za vrijeme rata kao takav “mali covjek” otisao je na Pescenicu u Zagrebu pa je ljudima rekao: “pa ljudi moji, nemojte sada poludjeti.” Danas je Akademik Hrvatske Akademije u razredu za povijest. On je napisao jednu Historiju Jugoslavije u kojoj niti jednim jedinom rijecju ne dovodi u pitanje legitimnost socijalistickog poretka I cjelovitost Jugoslavije, da bi slomom te drzave 90-tih godina smatrao da bi trebalo nanovo “napisati” cjelokupnu povijest balkanskog prostora I da bi on to ucinio najbolje sa posebnim obzirom na Hrvate I Hrvatsku. Jednom, tamo negdje 85 ili 86 mi smo zajedno bili pozvani u Sarajevo kao gosti tamosnjeg CK I on je tada nekako uvijeno predlagao da se izvrse “drzavni udari po republikama” na sto je naisao na zestoku reakciju CK BiH kroz nastup Nijaza Durakovica a I ja rekoh poneku rijec tada o razlici misljenja na narod I misljenja na otadzbinu kao o bitnim razlikama oko kojih se centraliziraju pitanja ustojstva socijalisticke Jugoslavije. Naime , misljenje na narod prije svega uzima u obzir federativni karakter jugoslavenke zajednice docim misljenje na otadzbinu podrazumijeva unitarni koncept sa cime se ja nisam slagao. Tako I dan danas u Beogradu mozete procitati natpise na ulicama: “Dodi otadzbina te zove”. Oboje ovih mestara samoupravljanja I komunizma danas su mozda medu najvecim I najzasluznijim Hrvatima.

Dr. Zlatan Gavrilovic Kovac