Stojim u portalu Sistinske Kapele i promatram "nastajanje svijeta". Michelangelova slika blješti nijansama mojih boja. Ljubav, sreća i spokoj se isprepliću po njoj u svim svojim nijansama.

U blagim očima muškarca, kojeg već dvije tisuće godina nazivamo Adam i vjerujemo da je on naš praotac, se zrcali moj san. Njegov sneni pogled lebdi prema Stvoritelju i on kao dijete koje prepoznaje oca pruža svoju ruku ka njemu. Vidim i nelogičnost u našem vjerovanju.

Zar uistinu danas mogu povjerovati da je iz prsta Stvoritelja poteklo sjeme i da je tako rođen čovjek?
Na kojem mjestu univerzuma se dogodio taj čin?

Slika mi ne odaje lokaciju, ali u njoj samoj nazirem odnos zlatnog reza i u zadnjoj točki zlatne spirale je renesansni umjetnik smjestio taj po legendndi i sudbonosni dodir prstiju.

Na slici vidim kako se iz sivila prajuhe odvaja anđeoski oblak sličan desnoj polutki ljudskog mozga. Pitam se dali je umjetnik tada uistinu znao da upravo ta polutka upravlja našom intuiticijom, emocijama, maštovitosti, muzikalnošću, da se njome sjećamo i pamtimo fizionomije, njome sanjamo i istinski volimo.
Dali je on znao da nju aktiviramo metaforama i da smo zahvaljujući poticajima njenog djelovanja kreativni i osjećajni. Umjetnik je ipak u takav oblik smjestio Boga i njegove glasnike, male anđele, čuvare svih naših tajni.
Iako su neki povjesničari umjetnosti u tom detalju slike vidjeli ogrtač Stvoritelja, neki školjku svetoga Jakoba, ja u njemu prepoznajem najsavršenije djelo u nastajanju svijeta, desnu polutku čovjekova mozga. Iz lijeve polutke, koju na slici nevidim, proizlazi moj misaoni um, moja logika, moj artikulirani govor, njome sam racionalna i suzdržana, ali i sumnjičava.

Umjetnik je tu lijevu polutku prepustio nama, promatračima njegova djela, da njome odlučimo što naše oči vide, otvorio nam vrata virtualnog svijeta i pozvao nas na lutanje njime. Sjedinjujem moju lijevu s naslikanom desnom polutkom u misaonu sliku amina mundi i osjećam neku novu spoznaju u sebi.

Čovjek se rodio na granici između vjerovanja i znanja, tamo gdje završava stvarnost i počinje san. Noseći u sebi i jedno i drugo čovjek se odlučio za varljivu stvarnost, pohranivši samo rudimente davnog sna u svojoj glavi. Prije nego je dobio tijelo, čovjek je bio samo svijest, roj najsitnijih čestica iz čijeg je treperenja nastajala ljubav i sreća, uzburkana energija u kojoj su se zrcalile želje za novim oblicima. Promatrajući sliku prihvaćam izazov slikara i postajem svijest o postanku svijeta i čujem glas istine.

Milijardama godina svijest je stvarala prostor i vrijeme, prelamala se u spektre uvijek novih boja. Iz njenih misli se odvoji najjasnija i zasja sunce. Zvijezde, na tisuće njenih ideja zablještaše i širiše svijest. Iza svake nove eksplozija svijetla je ostajala i energija odbačenih ideja, koja se uvrijeđena odvajala od svijesti i postajala samostalna. Svijest je promatrala kako iz njenih odbačenih misli, otpada njene energije, nastaje besvjesna materija. Vidjela je njeno neorganizirano nagomilavanje u pjesak, kamenje, doline i brda, kontinente.
Poludjela u svom bjesu ta energija se počela svetiti i prijetiti sve većim nagomilavanjem do potpunog zgušnjavanja u bezličnu neupotrebljivu masu koja će jednog trena progutati i svijest. Roj čestica svijesti, spreman na obranu se podjeli u dva tabora i tako pored misli nastadoše osjećaji. Osjetivši strah svijest posla svoje glasnike da izgrade metasvijet u kojem se rodi spoznaja i pretvori osjećaj straha u suze. Prazni prostor između gromada poludjele energije se počeo puniti suzama iz kojih potekoše rijeke i proširiše se mora. Tako iz njenih odbačenih ideja nastade zemlja puna sukobljavajućih misli koje počeše samostalno stvarati svoju energiju. Njene suze joj je vraćala oblacima i izazivala oluje, munje i grmljavinu u njenoj spoznaji. Počeo je rat između tek nastale stvarnosti i sna iz kojeg je nastala.

Adam, nekadašnji glasnik neba, stvoritelj metasvijeta je nastao iz takve jedne eksplozije boja, kao nesretni slučaj u laboratoriju sna. Probudivši se na zemlji, noseći u sebi još uvijek dvojstvo vala i čestice, on se odluči za česticu.
Iz nje se razvi duplo biće, tijelo sa dvije svijesti koje su se sukobljavale. Njegova uzburkana misao dotaknu dušu materije i izazva pucanje atoma, zemljom zagrmi eksplozija svijetla u kojoj se umjesto zvijezda ideja odvojiše samo dvije različite čestice i počeše svaka sebe stvarati.

Vjerujem da čovjek griješi kada misli da je prvo bilo tijelo, a onda svijest. Svijest je ono što je stvorilo čovjeka, ono što ga je oblikovalo, što mu je dalo snage da ustraje i preživi sve nedaće i sva razaranja.
Ljudska svijesna spoznaja, jedini potomak anima mundi, obučena u tijelo, danas vlada zemljom. Zemlja je do njegovog rođenja bila samo zgusnuta negativna energija čiji se ostatci još uvijek svete vulkanima, tsunamijima, potresima, a kada svijest univerzuma zbog toga zaplače, zemlja joj uzvraća poplavama. Adam se spusto na zemlju da bi svojom pozitivnom energijom stvorio ravnotežu i ostvario harmoniju sličnu univerzumu.

Trebao je postati poslanik sna u ovoj nesretnoj stvarnosti. Trebao je pripitomiti nagomilanu materiju i podariti joj osjećaj ljubavi, sreće i spokoja i ostvariti pobratimstvo sa univerzumom i to je na samom početku i činio.
Izmišljeni prvi grijeh je postao pošast koja još uvijek traje. Čovjek se boji znanja, odbija spoznaju novoga i luta nametnutim mu vjerovanjem, nadajući se ponovnom povratku u raj.

Proizašli iz mozga svemira, mi još uvijek nevjerujemo da se raj nalazi u našim glavama. Svaka krstionica je početak križnog puta kojim ljudi nesvjesno cijeli život koračaju.

200.000. godina je sitnica u odnosu na vječnost u kojoj se naša misao razvija, a ovih zadnjih 2000. godina je samo trenutak u kojem živimo jednu veliku laž. Okrenuti prema stvarnosti mi uništavamo zadnje ostatke sna iz kojeg smo nastali.

Prisjetih se Božićnih blagdana u našoj kući. Tada sam vjerovala u rođenje Krista i bila uistinu djete veselja i sreće. Danas su moje misli pune sumnje, to me čini odraslom, ali i nesretnijom.

Osjetih grč u cijelom tijelu. Pokušah se nasmješti, ali smijeh nije izlazio iz mojih moždanih ćelija.
Smijati se mogu samo oni koji u sebi spoje vjerovanje i znanje.
U hramovima znanja susrećem više dokaza o nepostojanju raja, više teorija o neistinitosti vjere, više pobijanja sna, nego njegovih potvrda.
Vrijeme Adventa je potvrda sna.
Tada uistinu postajem dijete veselja i sreće, čujem glas istine u Božićnim pjesmama, osjećam mirise djetinjstva, vidim svijeću koju je djed gasio kruhom umočenim u vino, susrećem se i razgovaram s anđelima.
I sada se pitam, zašto samo u vrijeme Adventa?

Pogledah još jednom detalj freske "Nastajanje svijeta. Vjesnici neba su u mozgu velikog univerzuma iz kojeg je nastao moj mali. Anđeli su uvijek uz ovdje, oni su moj osmjeh i moj san.
Osmijeh se poćeo vraćati u moje ćelije.
Na svodu crkve se sunčana zraka lomila u iskrice sna. Smijeh je odzvanjao crkvom u kojoj je inače vladala tišina, glas svećenika ili zvuk orgulja.
Nebo se smije, nebo sa slike koje se pretvoria u veliko nasmješeno sunce na kojem su dvije ruke spojene dodirom iz kojeg kapa smijeh.

Tek onda kada nestane smijeh, kada djeca zaplaču i iz suza se počnu stvarati oblaci koji će sakriti sunce tada će se otvoriti vrata nepostojanja ispred kojih vodi put istočno od raja.

Mi smo još tu i pričinja mi se kao da smo uistinu sišli sa Michelangelove slike i već milionima godina živimo ovaj čudesni Božji san i tražimo potvrdu o postojanju i ne osjećamo da se istina o životu se krije u nama samima.