ISTINITO ISUSOVO UČENJE

 

A Isus im reče:

 

«Ako postite

ogriješit ćete se,

i ako molite bit ćete osuđeni,

i kad milostinju dajete

nanosite zlo svom duhu.

 

I kad idete u neko mjesto

i kad prolazite krajevima

i ljudi vas žele ugostiti

tad jedite ono što vam ponude

i liječite bolesne među njima.

 

Jer ono što ulazi u vaša usta

to vas neće okaljati,

ali ono što izlazi iz vaših usta

 to je ono što vas kalja.»

         (Tomino Evanđelje)

 

            Ovo je neobična izjava, ali također veoma značajna. Ova izjava djeluje neobično, jer čovjek nije realan nego živi pogrešnim životom. I zato sve što on čini biva krivo i lažno.

Kad moliš ti ćeš moliti iz krivih razloga;

ako postiš ti ćeš postiti iz krivih motiva,

jer ti kao takav jesi neispravan.

Ne radi se dakle o tome da se  č i n i  ono što je ispravno, radi se o tome  b i t i  ispravan. Ako je tvoje biće (= tvoj Ja jesam) ispravno, tad je automatski ispravno sve što činiš.

Ali ako tvoje biće nije ispravno, ako nije u centru i ako nije autentično tad možeš činiti štogod želiš – sve će biti krivo.

Konačno, nije uopće odlučujuće što činiš, nego što jesi, tko si. Ako lopov pođe da moli, njegova će molitva biti neispravna, jer kako može poteći molitva iz srca jednog čovjeka, koji je sve ljude varao, krao, lagao i svima škodio? Kako je moguća molitva iz srca jednog lopova? To je nemoguće. Molitva te može promijeniti, ali odakle treba dolaziti molitva? Ona će doći iz tebe. Ako si ti bolestan tad će i tvoja molitva biti bolesna.

Mula Nasrudin kandidirao se za jedan posao. U svom natječaju naveo je mnoge kvalifikacije. On je rekao: «Na mom univerzitetu bio sam prvi. Meni je bilo ponuđeno mjesto vice direktora jedne nacionalne banke. Ali sam odbio, jer me ne interesira novac. Ja sam iskren čovjek, čovjek koji ljubi istinu. Ja ne težim za čašću, svejedno mi je kolika mi je plaća; ja sam zadovoljan što mi se dadne. Ja volim posao – 65 sati tjedno.»

Personalni šef, koji je vodio intervju i pogledao natječaj bio je iznenađen i reče: «Zaboga! – zar zaista nemate nikakve slabosti?»

Nasrudin reče: «Samo jednu: Ja lažem!»

Ali ova jedna je dovoljna. Nije neophodno imati druge slabosti, jedna je dovoljna. Da, ti nemaš u sebi mnoge slabosti, imaš samo jednu – iz ove jedne potječu sve druge. I ti moraš poznavati svoju slabost, jer svejedno kamo ideš, ona će te pratiti kao sjena. Svejedno što činiš – tvoja će slabost sve to ofarbati.

Odlučujuće u religiji nije što se čini, odlučujuće je što jesmo.

B i t i  označuje: tvoju unutarnju jezgru.  Č i n i t i  označuje: tvoje površno zaposlenje na periferiji. Činiti znači: tvoji odnosi prema drugima, prema vanjskom svijetu; a  b i t i  znači: kakav si bez odnosa – kakav si u nutrini.

Ti možeš biti a da ništa ne činiš. Ali ti ne možeš postojati bez  b i t i. Ono što činimo, to je drugorazredno, to je nešto bez čega se može biti. Čovjek može biti neaktivan, da ništa ne čini, ali čovjek ne može postojati bez  BITI, jer je  b i t i   ono bitno. Isus, Krišna, Buda – oni su svi govorili o  b i t i. A hramovi, crkve, mošeje, organizacije, sekte, tzv. guruji, učitelji i svećenici, oni govore o djelima. Kad bi Isusa upitao, on bi govorio o tom   b i t i  i o tome kako da ga transformiraš. Kad bi upitao papu u Vatikanu, on bi govorio o tome što trebaš činiti, o moralu. Moral se bavi o djelima, a religija  o  b i t i.

Ova razlika treba biti posve jasna, jer sve ostalo ovisi o tome. Kadgod se pojavi čovjek kakav je bio Isus mi ga ne razumijemo. A nerazumijevanje dolazi odatle što ne vodimo računa o ovoj razlici. On govori o  b i t i, a mi ga slušamo i shvaćamo kao da je govorio o tome što treba činiti.

Ako to razumijete, tad će biti sve jasno i veoma korisno. Tad će ova pouka biti svjetlo. Inače će ova pouka biti neobična, proturječna i djeluje antireligiozno.

Kad je Isus govorio, tad su njegove riječi tako djelovale na svećenike onog vremena, kao da su antireligiozne – zato su ga razapeli. Oni su ga smatrali čovjekom koji želi uništiti religiju.

Čujte njegovu izjavu – čini se da tako zvuči. Isus je rekao svojim učenicima:

«Ako postite, ogriješit ćete se…..»

A mi smo uvijek slušali samo o tome da nas religija uči postiti, jer se kaže da ćemo se očistiti ako postimo. Sva religioznost indijskog učitelja Jaina počiva na postu. Kad bi njegovi sljedbenici čuli Isusovu izjavu, rekli bi: «Ovaj je čovjek opasan. Dobro da su ga Židovi razapeli!» Također su Židovi bili uznemireni: Takve su izjave buntovničke, one stavljaju na igru sav moral. Ako se ljudima kaže: «Ako postite, ogriješit ćete se…» to znači reći da je post grijeh! … «i ako molite nanosite sebi zlo!» - jeli ikad itko čuo da čovjek griješi ako moli? Što je tad uopće religija? Za nas religija znači ići u crkvu i moliti se Bogu. A Isus kaže:

«….. ako molite, nanosite sebi zlo;

i ako dajete milostinju, nanosite zlo svom duhu.»

Jedna neobična izjava ali veoma značajna. Isus je ovdje rekao da vi – takvi kakvi jeste – uopće ne možete ništa ispravno učiniti. Naglasak ne leži na postu ili ne postu; naglasak ne leži na milostinji ili ne milostinji; naglasak ne leži na molitvi ili ne molitvi – naglasak leži na tome: Na temelju onog što jesi ovog i svakog momenta – što si takav kakav jesi, sve mora teći krivo.

Možete li moliti takvi kakvi jeste? Vi odlazite u hram, u crkvu, jer je to jednostavno, ali vi ne možete moliti. Za molitvu je potrebana jedna druga kvaliteta – a ovu kvalitetu vi nemate. Vi sebi možete samo umišljati da molite. Idite i promatrajte ljude u hramu, koji tamo mole; oni sami sebi nešto umišljaju, ali oni nemaju kvalitetu za pobožnost i predavanje.

 I kako možete moliti? Onaj tko ima kvalitetu pobožnosti – taj ne treba ići u hram ili crkvu! Tad je uvijek gdjegod se nalaziš prisutno predavanje: ti se krećeš, ti hodaš – i to je molitva! Ti jedeš, ti ljubiš – i to je također molitva! Ti gledaš, ti dišeš – i to je molitva! Jer kvaliteta molitve je kao disanje.

Ako imaš takvu kvalitetu, tad ne možeš nijednog momenta biti van stanja molitve, i tad ne trebaš ići u hram ili u crkvu.

 Crkva i hramovi su za one koji lažu sami sebi, za one koji nemaju kvalitetu za molitvu i unatoč tog žele vjerovati da mole.

Jednom je umirao jedan čovjek, grješnik. On nije nikad išao u hram, nije nikad molio, nikad nije slušao što kažu svećenici. Ali u momentu smrti suočio se sa strahom. Zamolio je da dođe svećenik. Kad je svećenik došao, sakupilo se mnoštvo ljudi. Mnogi ljudi stajali su okolo, jer je grješnik bio poznat i uspješan čovjek. On je bio političar, on je imao vlast, on je imao novac. Stoga se sakupilo mnoštvo.

Grješnik je zamolio svećenika da se približi, jer mu želi reći nešto povjerljivo. Svećenik se približi i grješnik mu šapne u uho: «Ja znam da sam grješnik i znam da nisam nikad išao u crkvu. Ja nisam nikakav crkvenjak. Ja nisam uopće religiozan čovjek, ja nisam nikad molio. Ja znam da mi svijet neće oprostiti. Ali pomozi mi, daj mi nadu i reci mi da će mi Bog oprostiti. Svijet mi neće oprostiti, to znam i to se ne može izmijeniti – ali reci mi samo jedno: da mi je Bog oprostio!»

«No», reče svećenik, «možda te On ipak nije tako poznavao kao što smo te mi poznavali. Možda će ti oprostiti, jer te ne pozna tako kao mi. Ali ako nisi prevario svijet, kako tad možeš prevariti Boga? Ako ne možeš obmanjivati ljudski duh, kako tad možeš obmanuti božanski duh? To je samo utjeha, sredstvo umirenja: «Možda.» Ali ovaj «možda» apsolutno je kriv, ne veži se nikad na jedan «možda!»

Molitva je jedno svojstvo, koje pripada tvom biću, a ne tvojoj ličnosti, Ličnost je sve ono što si nekad učinio. To je veza sa drugima. Tvoj BITI je ono što ti je dano – to nema ništa zajedničko s onim što činiš, to je božji dar. Molitva pripada tvom BITI: to je kvalitet, to nije ono što ti činiš.

Što je post? Kako ti možeš postiti?! Zašto ljudi uopće poste? Ova je Isusova izjava veoma duboka, dublja nego ijedna izjava jednog Mahavira o postu. Isus je izrekao jednu veoma duboku, psihološku istinu. A ova istina glasi, da razum uvijek pada u ekstrem: Čovjek koji je opsjednut jelom može lako postiti. Zvuči neobično i paradoksalno da netko tko mnogo jede može lako postiti. Ali zaista samo jedan takav čovjek može lako postiti.

Netko, tko je u svojoj ishrani uvijek uravnotežen praktično će teško moći postiti. Zašto? Da bismo ovo razumjeli moramo bliže prodrijeti u psihologiju uopće i u psihologiju posta.

Ponajprije o psihologiji, jer to je vanjski sloj. Ako mnogo jedeš, tad skupljaš mnoge rezerve, skupljaš mnogo masti. Tad možeš lako postiti, jer mast nije ništa drugo nego rezervoar. Žene mogu lakše postiti nego muškarci.

Ako promatrate ljude u Indiji koji često poste, prije svega među religioznim sljedbenicima Jaina, uočit ćete da na jednog muškarca koji posti dolazi pet žena. Muškarac teško posti, a žene vrlo lako. Zašto? Jer žensko tijelo sakuplja više masnoće.

 Ako imaš mnogo masti, tad lako postiš, jer ti za vrijeme posta moraš jesti svoju vlastitu mast. Stoga gubiš svakog dana pola ili jednu kilu od težine. Kud odlaze kile? Ti jedeš samog sebe. To je jedna vrsta ljudožderstva. Dakle, za žene nema velikih problema, one lakše poste, one skupljaju više masti nego muškarci. Stoga su njihova tijela kuglasta. Masni ljudi mogu lako postiti, oni mogu držati dijetu, oni uvijek traže jednu novu dijetu. Jedan normalno zdrav čovjek može skupiti toliko masnoće, da može postiti tri mjeseca, a da ne umre. Dakle moguće je skupiti rezervu od devedeset dana. Ako si mršav i šlang, što znači da umjereno jedeš tj. toliko koliko je neophodno za dnevnu aktivnost tijela i ako ne sakupljaš masnoću, tad možeš postiti. Stoga se kult posta uvijek javlja samo u krugovima bogatih, a nikad među siromašnima.

Misli o tome: Kad siromah slavi religiozni blagdan, tad slijedi svečana gozba, a kad bogataš slavi religiozni blagdan, tad posti. Jaini su najbogatiji ljudi u Indiji. Stoga oni poste. Ali jedan siromašni musliman, ili siromašni Hindus pravi gozbu kad dođe blagdan, jer je gladan preko cijele godine. Siromah oblači novu odjeću, zadovoljava se dobrom gozbom i za to zahvaljuje Bogu. To je religija siromašnog čovjeka.

Danas se post i kult posta veoma brzo razvija u Americi. Ovaj je kult upravo u snažnom procesu, jer je Amerika bogata i ljudi mnogo jedu.

Drugo, gledano psihološki: Treba biti opsjednut jelom. Jelo mora biti tvoj teret, ti previše jedeš i uvijek više misliš na jelo. Jednoj takvoj psihi jednom dodija jelo i to da misli na jelo. Ako na nešto mnogo misliš, jednom će ti tog biti previše. Ako nešto dobivaš previše, uskoro će ti doći do vrata. Tad ćeš aktivirati suprotnost. Ti si previše jeo i tad moraš postiti. Kroz post opet ćeš biti sposoban da obnoviš ukus za jelo, apetit će se povratiti i to je jedina mogućnost.

Razum ima jedan osnovni zakon: on se lako njiše prema suprotnosti, ali ne počiva u središtu. Uravnoteženost je za razum nešto najteže, ekstremi su uvijek laki.

Je si li žderač, tad možeš postati isposnik, jer to je drugi ekstrem; ali ti ne možeš ostati u središtu. Ti se ne možeš ispravno hraniti, i ne možeš održavati ispravnu dijetu. Ne! Ili ovu stranu ili drugu – razum uvijek teži ekstremu. On je točno kao kazaljka jednog sata – koja ide na desno i tad na lijevo i zatim opet na desno; ali ako stane u srediti, tad sad stoji, tad je sat nemoguće ići dalje.

Ako tvoj razum stoji u središtu, tad zastaje tvoje mišljenje, tad sat stoji. Ali ako ideš u ekstrem, ako prije ili kasnije činiš suprotnost, tad je to atraktivno i to te vodi tamo.

Isus je to veoma dobro razumio. On je rekao:

«Ako postite, tad griješite…»

Što je grijeh? U terminologiji Isusa svaki ekstrem: Ići u ekstrem jest grijeh. Ako si u središtu, tad se nalaziš s onu stranu svakog grijeha. Zašto? Zašto je grijeh ići u ekstrem Ići u ekstrem je grijeh jer si ekstremom izabrao samo jednu polovinu, a drugu si polovinu odbacio – s istina je cjelina. O ti kažeš: «Ja želim mnogo jesti» tad si izabrao jednu polovinu. Ako opet kažeš: «Ja ne želim uopće jesti», tad si opet izabrao samo polovinu, ti si nešto izabrao. U središtu nema izbora: ti hraniš tijelo i nisi ni na prvi ni na drugi način opsjednut. Ti nisi uopće opsjednut, ti nisi nervozan. Tijelo dobiva ono što treba, ali ti nisi opterećen od njegovih zahtjeva i potreba.

Ova uravnoteženost znači: Sve grijehe ostaviti iza sebe. Čin si izvan ravnoteže, tad si grješnik. Prema shvaćanju Isusa grješnik je svatko tko je previše navezan na svijet; ali ako on pođe u drugi ekstrem, ako odbaci svijet i okrene se protiv svijeta, tad je on opet grješnik. Čovjek, koji akceptira svijet, i ne bira ni ovaj ni onaj put, taj transcendira svijet. Akceptirati znači transcendirati. Birati znači da si ti upleten, da u igri nastupa tvoj ego, da se boriš.

I svaki put kad se opredjeljuješ za ekstrem moraš se stalno boriti. Jer jedan ekstrem ne može biti opušten – opušten možeš biti samo u sredini. U ekstremu si uvijek napet, pun straha, pun briga. Samo u sredini, gdje si uravnotežen, nema straha, nema mučnine, tamo si kod kuće; tu nemaš briga, jer nema nikakve napetosti. Napetost znači ekstrem. Ti si isprobavao mnoge ekstreme i zato si tako napet.

Ti stalno zastupaš žene i tad tvoje misli kruže stalno oko seksa, ili si uvijek protiv žena i tad isto tako tvoje misli kruže oko seksa. Ako živiš za seks, tad imaš samo seks u glavi i ona se dimi od tog. Ako si protiv seksa, neprijatelj seksa, tad ga također imaš u glavi – jer prijatelje ne zaboravljamo, a neprijatelje ne zaboravljamo nikad. Ponekad možemo zaboraviti prijatelje, ali neprijatelje nikad.

 Oni su uvijek prisutni; kako bi mogao zaboraviti svog neprijatelja? Ljudi dakle koji se stalno kreću u svijetu seksa, oni su ispunjeni seksom. Idite u samostane (manastire) gdje žive ljudi koji su pošli u jedan drugi ekstrem – oni se stalno bave seksom, njihovo je cijelo mišljenje postalo seksualno.

Ako previše jedeš, ako si stalno okupiran jelom, kao da živiš samo za jelo, tad će tvoje misli kružiti još samo oko jela. Ako potom počneš postiti, tad će opet tvoje misli kružiti samo oko jela.

Ako su tvoje misli stalno s nečim zauzete, tad iz tog nastaje teret. Nije problem žena, niti je problem muškarac – problem je što se seks stalno vrti u mislima; nije problem jelo – ti se najedeš i stvar je gotova! Ali ako se sve samo još oko jela vrti, tad nastaje problem!

Ako neke stvari stalno kruže u glavi, tad glava stalno gubi svoju energiju, glava tupi, slijedi dosada – biva tako opterećena da ti se život čini besmislenim.

 Ali ako je glava odterećena, bez težine, friška, tad nastupa inteligencija, tad gledaš na svijet sa svježim očima, sa svježom sviješću. Tad je cijelo stvaranje lijepo – a ova ljepota je Bog. Tad je cijelo stvaranje životno – a ova životnost jest Bog. Tad je cijelo stvaranje jedna ekstaza, svaki trenutak je blažen – i ovo blaženstvo, ovo ushićenje je Bog…

Da, ovaj svijet je objava Boga.

Ako je glava hladna, jasna, neopterećena, mlada, svježa, bistra – za jedan bistar duh Bog je svuda. Ali vaš je duh mrtav i vi ste ga ubili jednim posve određenim procesom. Ovaj proces glasi: Išli ste od jednog ekstrema u drugi i od ovog opet u jedan drugi, a da se niste nikad zaustavljali u središtu.

Čuo sam o jednom pijancu koji je išao uzduž jedne široke ceste. On je upitao jednog čovjeka: «Gdje je druga strana ulice?» Cesta je bila tako široka, a bila je noć i nije bilo svjetla dana, a on je bio posve pijan. On nije mogao dobro vidjeti i stoga je pitao: «Gdje je druga strana ulice? Čovjek ga uzme i povede na drugu stranu. Kad su došli na drugu stranu, pijanac opet upita drugog prolaznika: W»Gdje je druga strana?» Ovaj mu pomogne i povede ga na drugu stranu. Pijanac zastane i reče: «Moment Kakvi su ovo ljudi? Najprije sam bio preko i pitao gdje je druga strana i doveli su me ovdje i sad ih pitam gdje je druga strana i sad mi kažu da ona tamo preko. I žele me opet tamo dovesti. Kakvi su to zapravo ljudi ovdje? Gdje je druga strana?

Svejedno, gdje se nalaziš: ekstrem suprotnosti uvijek teži ka drugoj strani. Jer udaljavanje stvara privlačnu snagu. Vi si ne možete predstaviti kakvu privlačnu snagu ima seks za jednog čovjeka, koji je pokušao da živi u celibatu!

Vi si ne možete predstaviti kakvu privlačnu snagu ima jelo za jednog čovjeka koji posti. Vi si to ne možete predstaviti, jer to se mora iskusiti tako da se stalno ima samo jedno u glavi: jelo, seks. I to može trajati do konca života. Čak i kad umreš, postojat će novi ekstrem, i ti ćeš biti opsjednut time.

Kako je uopće moguće da se čovjek na ovaj način osjeća dobro i opušteno? Ne idi u ekstrem! To je smisao Isusove izjave. Isus zna da ste strastveni za hranom – ne posti, to ti neće pomoći.

«Ako postite, ogriješit ćete se,

i ako molite bit ćete osuđeni…»

Što je molitva? Normalno mislimo da moliti znači nešto isprositi, nešto tražiti, požaliti se: Vi imate želje i Bog vam treba pomoći da ih ispuni. Vi možete ići na božja vrata i nešto moliti: i vi se tad pojavljujete kao prosjaci. Za vas moliti znači prositi.

Ali molitva nikad ne može biti prosjačenje. Molitva može biti samo zahvalnost, nešto što slijedi iz zahvalnog srca. Ali to je nešto sasvim drugo: Ako molite da prosite, tad molitva nije svrha, nego sredstvo. U tom slučaju molitva nije važna, jer vi samo molite da nešto dobijete – i ovo «nešto» za vas je važno, a ne molitva. I stoga mnogo put molite, a vaša želja se ne ispunjava. I tad odustajete moliti i kažete: «Besmisleno!» Za vas je molitva samo interes!

Molitva ne može nikad biti sredstvo. Isto kao što ni ljubav ne može biti sredstvo. Samo ljubav je cilj. Ti ne ljubiš da bi time služio nekom drugom cilju. Ljubav je po sebi vrijednost – ti naprosto ljubiš! I to je nešto tako blaženo! Ona nije sredstvo za neki cilj, nego je ljubav sama cilj! I molitva je ljubav. Molitva je uživanje, a ne molba ili prosjačenje.

Molitva je po sebi nešto tako lijepo. Ti se pri tom osjećaš tako zanosno i sretno da pristupaš molitvi da bi Božanstvu pokazao zahvalnost, što ti dopušta egzistirati, da ti dopušta disati, da ti dopušta gledati mnoštvo boja! On ti dopušta čuti, Božanstvo ti dopušta biti svjestan. Ti to nisi zaslužio, to ti je darovano. Ti odlaziš u hram ili crkvu s dubokim osjećajem zahvalnosti, naprosto da se zahvališ: «Sve što si mi dao – tako je mnogo. Ja to nisam nikad zaslužio!»

Da li ti uopće nešto zaslužuješ? Možeš li gajiti mišljenje da si nešto zaslužio? Kad ne bi postojao da li bi mogao reći da ti je nanesena nepravda? Ne! Sve što imaš, sve je dar, sve dolazi iz božanske ljubavi. Ti ništa ne zaslužuješ.

Bog se prelijeva iz svoje ljubavi. Ako to razumiješ, u tebi će se roditi jedna osobina: osobina da budeš zahvalan. I tad ćeš odlaziti u molitvu da bi pokazao svoju zahvalnost. Zahvalnost je molitva i kako je lijepo osjećati zahvalnost, da se to s ničim ne može usporediti. Molitva je vrhunski doživljaj tvoje sreće. Ona nikad ne može biti sredstvo za neki drugi cilj.

Isus reče: «…. Ako molite osuđujete sami sebe…»

Jer vaša molitva biva iskrivljena. Isus dobro zna, da – ako idete u hram – idete uvijek samo da biste nešto isprosili. Ona postaje sredstvo i ako od vaše molitve činite sredstvo, tad je to grijeh.

            Što je ljubav? Jer s usporedbom s vašom ljubavlju možete razumjeti što se događa u molitvi. Ljubiš li zaista jednog čovjeka? Ljubiš li ga ili se zbiva još nešto drugo?

Međusobno zadovoljstvo? Ako ljubiš jednog čovjeka, da li ga zaista ljubiš? Daješ li od srca? Ili iskorištavaš drugog samo u ime ljubavi?

            Vi koristite drugog u ime ljubavi. Može to biti seksualno ili može iza toga biti sakriven drugi cilj.

 Ali vi iskorištavate drugog. I ako drugi kaže: «Ne, ne upotrebljavaj me!» da li vaša ljubav i dalje ostaje ili iščezava? Vi ćete reći: «Čemu sve ovo?» Ako te drugi cijeni, ako te jedna lijepa žena cijeni, tad je tvoj EGO zadovoljan. Gleda li te lijepa žena i ti se prvi put osjećaš da si muškarac. Ali ako te ne cijeni naročito, tad ljubav nestaje. Ako te jedan lijep i snažan muškarac cijeni kao ljepoticu, i ako te stalno zna cijeniti, ti se osjećaš zadovoljna, jer je tvoj EGO zadovoljan.

            To je međusobno iskorištavanje – i vi to nazivate ljubavlju. I nije čudo ako uslijedi pakao, pakao mora uslijediti, jer ljubav je nosila samo ime, a pod ovim imenom krilo se nešto drugo. Prava ljubav nikad ne može biti pakao, ljubav je jednostavno nebo. Ako ljubiš, bit ćeš sretan i tvoja sreća će pokazivati da ti ljubiš.

            Ali gledajte one koji se vole: oni ne izgledaju sretni, samo na početku, kad još sve planiraju i kad si jedno drugom – nesvjesno – dobacuju mrežu da jedno drugo ulove.

            Sva njihova poezija i njihova romantika i sve besmislice su prisutne samo zbog tog da jedno drugo ulove. I čim je riba u mreži, oni su nesretni i tad žive s osjećajem da su u zatvoru. Njihov EGO postaje okov i oboje nastoje da jedno drugo posjeduje i jedno nad drugim vlada.

            Ova ljubav postaje prokletstvo. Ako je tvoja ljubav neispravna, tad tvoja molitva ne može biti ispravna, jer moliti znači ljubiti cjelinu – i ako si zakazao kod jednog jednostavnog čovjeka u ljubavi, kako ćeš tad moći sa svojom ljubavlju imati uspjeha kod Boga?

TAKAV KAKAV SI, TI NEMAŠ SVOG CENTRA.

A ČOVJEK BEZ CENTRA JEST BOLESNIK.

ZDRAV ČOVJEK JEST ČOVJEK SA JEDNIM  CENTROM.

            Ljubav je samo korak ka molitvi. To moraš naučiti. Ako možeš ljubiti jednog čovjeka, tad poznaješ tajnu. Isti ključ važi također za Božanstvo, naravno milion struko povećano i multiplicirano. Mjera je ogromna, ali ključ ostaje isti. Ljubav je cilj u sebi i u njoj nema EGA. Ako si bez EGA, tad je to ljubav. Tad daješ bez pitanja i bez uzvrata. Ti daješ naprosto zato, jer je davanje tako lijepo, i ti dijeliš, jer je dijeljenje tako izvanredno – i to se događa bez trgovine. Ako nikakva trgovina nije prisutna, nikakav EGO, tad teče ljubav – tad nisi više smrznut, tad se topiš. Ovo otapanje treba učiti, jer tek tad možeš moliti.

Isus reče svojim učenicima:

«… ako molite, opterećujete sami sebe!»

On je vrlo dobro poznavao svoje učenike.

«… i ako dajete milostinju, nanosite zlo svom duhu.»

            Jeste li nekad promatrali što se u vama događa kad nešto dajete prosjaku? Događa li se to iz prijateljstva ili iz EGA? Ako si sam na ulici i pristupi prosjak, tad kažeš: «Bježi!» Jer nitko nije prisutan tko može vidjeti što činiš s prosjakom. Tvoj JA ne osjeća se od nikog napadnut. Ali i prosjaci su također dobri psiholozi; oni neće od tebe nikad tražiti milostinju, ako si sam na ulici i ako nitko nije blizu tebe. Tad oni prolaze mimo tebe – jer to nije pravi trenutak. Ali ako ideš zajedno sa par prijatelja, tad će te spopadati. Oni će te dobiti na trgu gdje gledaju mnogi ljudi. Jer oni znaju ako kažeš: «Ne!» ljudi će o tebi misliti kako si neprijatan i tvrd. Dakle, ti ćeš nešto darovati da bi spasio svoj EGO. To ne daješ prosjaku, ti ne daješ iz prijateljstva. I ne zaboravi također da svaki put kad nešto dadneš da će prosjak pričati drugim prosjacima da te je «prokužio» i da te smatra budalom. On će te ismijati, jer zna zašto si mu darovao. Tvoje davanje nema ništa s prijateljstvom.

            Prijateljstvo daje iz drugih motiva: TI osjećaš nesreću drugog, ti njegovu nesreću osjećaš tako duboko da postaješ dio te nesreće. Ne samo da doživljavaš nesreću, nego također osjećaš odgovornost – da si sam odgovoran, ako je jedan čovjek nesretan. Jer jelina je odgovorna za dijelove: «Ja potpomažem društvo koje proizvodi prosjake. Ja pomažem društvu, specifičnoj vlasti, strukturi koja proizvodi izrabljivanje; ja sam dio toga i ovaj je prosjak jedna žrtva.»

Ti ne osjećaš samo prijateljstvo, ti osjećaš također odgovornost: Ti moraš nešto činiti. I ako dadneš prosjaku, ti nećeš očekivati da ti on bude zahvalan. Mnogo ćeš više ti biti zahvalan njemu, jer ti znaš kako je nevažno i neopravdano da ti on odaje zahvalnost.

            Društvo opstoji dalje i ti si mnogo investirao u ovo društvo, koje proizvodi ovo prosjačenje. I ti znaš da si dio ovog društva u kojem zato postoje siromašni, jer bogati ne mogu egzistirati bez siromašnih. I ti dobro znaš da i ti imaš ambicije postati bogat. Ti osjećaš svu krivnju i sve grijehe – ali tad je davanje nešto sasvim drugo.

Ako imaš osjećaj da si učinio nešto veličanstveno, jer si ovom prosjaku darovao dva dinara, tad – tako kaže Isus – «nanio si zlo svojoj duši», jer ti ne znaš što činiš.

            Daruj iz ljubavi, daruj iz prijateljstva. Ali tad ne daješ «jednom prosjaku», tad to nije «milostinja», tad jednostavno dijeliš s jednim prijateljem. Ako prosjak postane prijatelj, tad je sve sasvim drugačije: Ti nisi veći nego prosjak, ti ne činiš nikakvo veliko djelo prosjaku, tvoj EGO nije napuhan. Naprotiv, ti imaš osjećaj: «Ja ne mogu ništa učiniti – darovati par dinara, to nije nikakva velika pomoć.»

            Jednom se dogodilo slijedeće:

            Jedan Zen – majstor živio je u jednoj kolibi, na jednom daleko udaljenom brijegu, mnogo kilometara od grada. Jedne noći, kad je bio pun mjesec, dođe lopov.

Majstor je bio jako zabrinut, jer nije imao ništa za ukrasti osim jedne jedine deke, a ovom se dekom pokrivao on sam. Što dakle da čini? Bio je toliko zabrinut, da je – kad je lopov pristupio – deku stavi direktno pokraj vrata i sakrio se u kut.

            Lopov je pogledao cijelu kolibu, ali u mraku nije mogao vidjeti deku – ništa nema. Frustriran, razočaran htio je upravo poći. Tad poviče majstor: «Čekaj! Ponesi deku! Žao mi je da si prešao tako dugi i noć je tako hladna i da u kući ništa nema. Ako slijedeći put dođeš, daj mi prije do znanja. Ja ću nešto prirediti. Ja sam siromah, ali ću nešto pripremiti, da bi imao što ukrasti. Sad mi oprosti, inače ću biti veoma nesretan. Uzmi ovu deku i ne odbijaj je!»

            Lopov nije mogao vjerovati što je doživio. Dobio je neki strah; ovaj čovjek je rijetkost, tako se još nitko dosad nije ponio. On uzme deku i pođe.

            Majstor je one noći pisao jednu pjesmu. Sjedeći na svom prozoru – noć je bila hladna, na nebu je bio pun mjesec – napisao je pjesmu, a jezgra pjesme bijaše: «Ja bih želio kad bih mogao ovom lopovu darovati ovaj mjesec!» I suze mu poteku na oči, on je gorko plakao i osjećao: «Ovaj siromah čovjek došao je iz daleka!»

            Tad je lopov bio uhvaćen. Optužen je zbog drugih prekršaja, ali također je i deka pronađena kod njega.

Ova je deka bila vrlo poznata – svatko je znao da pripada Zen – majstoru. I tako se Zen majstor morao pojaviti pred sudom. Sudac mu reče: «Ti trebaš samo reći da ova deka pripada tebi, to je dovoljno. Ovaj je čovjek deku ukrao iz tvoje kolibe – reci samo da, to je dovoljno.»

            Majstor reče: «Ali on je nije uopće ukrao, on nije lopov. Ja ga poznajem. Jednom me je posjetio, to je točno, ali nije ništa ukrao – to je moj poklon, ovu deku ja sam mu dao. I još se osjećam dužnik da nisam ima nešto više da mu dam. Deka je stara, bez vrijednosti, a ovaj čovjek je tako dobar da ju je uzeo. I u svom je srcu osjećao zahvalnost prema meni.»

Isus je rekao:

«I kad dajete milostinju, vi nanosite zlo svojoj duši.»

Jer vi ćete dati iz krivih razloga. Da, moguće je činiti dobro iz krivih razloga i tad sve biva promašeno i to promašeno totalno.

«I kad idete u neko mjesto,

i kad putujete krajevima,

i kad vas ljudi dočekaju i ugoste,

tad jedite ono što stave pred  vas,

i liječite bolesne među njima.»

Dvije stvari rekao je Isus svojim učenicima – prvo: «Svejedno što vam dadnu – uzmite, ne stavljajte nikakve uvjete.»

Budizam se je nadaleko proširio – skoro pola svijeta postao je budistički, ali redovnici od Jaina nisu došli ni do granica Indije i tako su ostali jedino unutar zemlje. Nema ih više od oko tri milijuna. Mahavira i Buda bili su učitelji istog kalibra.

Zašto Janjani nisu prenijeli svoju nauku preko granice Indije? To je ovisilo o Jainovim redovnicima; Oni su se ustručavali, postavljali su uvjete: Zahtijevali su sasvim naročito jelo, pripravljeno na sasvim poseban način. Kako takav redovnik može napustiti zemlju? Kroz samu Indiju on prolazi samo kroz mjesta gdje stanuju Janjani, jer on neće uzeti hranu od drugih. Zbog ove ludorije u ishrani Mahavira je ostao nepoznat svijetu. Od tako velikog čovjeka svijet nije imao koristi. Isus je svojim učenicima rekao:»… svejedno kroz koju zemlju idete i kroz koji kraj putujete, ako vas tamo primaju, tad jedite što vam dadnu – ne stavljajte nikakve uvjete, da trebate samo određenu hranu jesti.»

Vi trebate ići kroz svijet ne postavljajući nikakve uvjete. Ako postavljate uvjete, tad ste ljudima teret.

 Stoga Isusovi učenici nisu nikad bili nikom na teret: oni jedu sve što im se dadne, oni nose sve što dobiju za odijevanje, oni žive u svakoj klimi, zajedno sa svim mogućim ljudima, kontaktiraju sa svim i svakim. Stoga se je kršćanstvo širilo kao vatra: ovisi o stavu učenika, on ne stavlja nikakve uvjete.

Drugo, rekao je Isus, oni trebaju činiti samo jedno:

«… I liječite bolesne među ljudima.»

On nije rekao: «Učite ih istinu» Ne! To je besmisao On nije rekao: «Uvjeravajte ih da vjeruju u moju vijest. To bi bilo besmisleno! Jednostavno liječite bolesne! Jer ako je čovjek bolestan, kako bi trebao razumjeti istinu? Kako bi je mogao razumjeti? Ako je njegova duša bolesna, kako on može primiti moju poruku? Liječite bolesne! Učinite da čovjek bude cjelina (Iscijelite ga!). To je sve.» I čim čovjek bude zdrav i svet tad će moći također razumjeti istinu.

«Budite sluge, pomoćnici – pomognite ljudima da budu zdravi i prosvijećeni.»

Psihološki gledano, svaki je čovjek bolesnik. Psihološki gledano, ne želi svatko biti bolestan, ali svatko je bolestan što se tiče psihe. I sa psihološkog stanovišta svijet treba duboko iscjeljenje.

Isus reče: «Budite terapeuti, idite i liječite čovjekov duh.»

Pokušajte razumjeti u čemu je problem psihe: Napeta psiha je bolesna, a opuštena je zdrava. Ako na psihičkom području postoje mnoga proturječja, tad je psiha bolesna, ona je kao ljudska masa, ona je kao bezglava svjetina.

 Ali ako u duši postoji samo jedno, tad je ona iscijeljena – jer kroz jedno moguća je kristalizacija. Sve dok psiha još nije «sjedinjena» ona ostaje bolesna.

Postoje određeni momenti u kojima se također i tvoja psiha «ujedinjuje». To su sasvim slučajno određeni momenti:

Jednog jutra ti rano ustaješ, sve je svježe i sunce upravo ustaje. Sve je tako lijepo i djeluje da se sabereš. Ti zaboravljaš tržnicu kamo trebaš poći, zaboravljaš kancelariju gdje moraš ići, ti zaboravljaš da si hindus, musliman ili kršćanin, ti zaboravljaš da si otac, majka ili sin – ti zaboravljaš ovaj svijet. Sunce je tako lijepo, a jutro tako svježe da se ti u tome gubiš i ti si jedno s tim. U trajanju jednog jedinog trenutka tvoj je duh iscijeljen i zdrav, ako si ti u sebi jedno i ti osjećaš kako se osjećaj sreće proširuje cijelim tvojim bićem. To može uslijediti slučajno, ali ti možeš također svjesno sebe voditi takvom doživljaju.

Kadgod je duh u jedinstvu, dolazi trenutno do izražaja jedna viša kvaliteta, a ono nisko biva potisnuto. To je isto kao u jednoj školi: Kad je direktor u školi, tad nastavnici dobro rade i učenici dobro uče, i vlada red. A kad direktor ode, tad su sami nastavnici i najviši autoritet i tad nestaje onaj viši red, jer nastavnici mogu činiti što hoće. Počinje djelovati jedna niža energija – počinje se pušiti, produžuje se kafepauza i nastavlja se ćaskati. No učenici su još disciplinirani dok su nastavnici prisutni. Ali razred se pretvara u kaos kad nastavnik izađe; u razredu vlada luda i obezumljena masa. Nastavnik ulazi u razred i iznenada se sve mijenja; nastupila je «viša snaga» i kaos nestaje.

Kaos je znak da nedostaje viša snaga. Kad kaos nestane i kad zavlada harmonija, samo je znak da je prisutna viša snaga. Vaš duh je kaos i neophodna je jedna viša točka, jedna viša kristalizacija.

 

ODLUČUJUĆE U RELIGIJI NIJE ONO

ŠTO SE ČINI, ODLUČUJUĆE JE ONO

ŠTO JESMO.

BITI OZNAČUJE UNUTARNJU JEZGRU.

ČINITI OZNAČUJE: TVOJE POVRŠNO

ZANIMANJE NA PERIFERIJI.

 

Vi ste isto takvi kao školska djeca, kao jedan obezumljeni razred u kojem n ije prisutan učitelj. Svaki put kad se koncentrirate biva momentalno djelotvorna jedna viša funkcija.

Stoga Isus kaže: „Liječite ih!“  Riječ „liječiti = iscijeliti“ dolazi od istog korijena (u engleskom i njemačkom jeziku) kao i riječ „svet“, a riječ „svetost“ dolazi isto tako od istog korijena kao i riječi „zdravlje“ i „zdrav“. (Hrvatski „iscijeliti“ dolazi od korijena „cjelina“ = zahvat u duh i tijelo kako bi čovjek bio cjelovit, a ne razlomak, kako bi bio opet cjelina, iscijeljen, ozdravljen).

Izliječi (=iscijeli) jednog čovjeka i on će biti zdrav i cjelovit. I uvijek kad je jedan čovjek cjelovit, svet, tad je on zdrav. U tome je cijeli proces. Psiha je u jednom bolesnom stanju, jer u njoj nema centra. Imaš li ti centar u svojoj nutrini? Možeš li reći: „Ja sam ovaj centar!“ Svakog trenutka ovaj se centar mijenja: ujutro si ljut i tad imaš osjećaj da si ti ova ljutnja. Popodne si ljubazan, tad vjeruješ: „Ja sam ova ljubav.“

Navečer si frustriran i tad misliš: „Ja sam ova frustracija!“ Postoji li u tebi negdje jedan centar? Ili si samo jedna pokretljiva masa?

Takav kakav si, ti još nemaš centra – a čovjek bez centra jest bolesnik. Zdrav čovjek jest čovjek koji ima u sebi jedan centar. Isus je zapravo rekao: „Dajte ljudima jedan centar!“ – tako da u tebi stalno postoji jedan centar. Također ako oko tebe vlada kaos ti ostaješ u centru dvadeset četiri sata dnevno; u tebi ostaje nešto stalno isto – i ovaj kontinuitet postaje tvoje JASTVO (tvoj bitak).

Shvatite to ovako: Postoje tri sloja egzistencije. Prvi sloj jesu objekti, objektivni svijet. Sa svih strana tvoja osjetila dobavljaju ti informacije o tom svijetu – tvoje oči gledaju, tvoje uši čuju, tvoje ruke dodiruju.

Objektivni svijet jest prvi sloj egzistencije i ako se u njemu izgubiš ti se zadovoljavaš sa nečim što je površno. Jedan drugi sloj egzistira u tvojoj nutrini, to je sloj koji se zove psiha: misli, osjećaji, ljubav, bijes, doživljaji – to je drugi sloj. Prvi je sloj svima zajednički – ako ja u ruci imam jedan kamen, tad ga svi možete vidjeti, to je zajednička objektivnost. Ali nitko ne može vidjeti što se nalazi u nutrini mog duha.

Kad vi mene gledate, vi ne vidite mene, nego moje tijelo. Kad ja vas gledam, ja ne vidim vas, nego samo vaša tijela. Nitko ne može vidjeti što se odvija u tebi. Drugi može vidjeti tvoje ponašanje: kako postupaš, što radiš, kako reagiraš. On može vidjeti bijes na tvom licu, crvenilo, okrutnost koja te nadvladava, nasilje u tvojim očima. Ali on ne može vidjeti bijes u nutrini tvog duha. On može vidjeti ljubazne geste koje izvodiš sa svojim tijelom, ali on ne može vidjeti ljubav. I možda učiniš samo jednu gestu pa da ljubav nestane. Ti možeš druge varati ukoliko samo glumiš – i to je upravo ono što si dosad radio.

Tvoje tijelo dostupno je svakom drugom, ali ne i tvoj duh. Objektivni svijet je zajednički i to je svijet znanosti. Znanost kaže da je ovaj svijet jedina stvarnost. Jer: „mi ne možemo poznavati tvoje misli – nitko ne zna, da li one egzistiraju. Samo ti tvrdiš da one postoje, ali one nisu zajedničke, nisu objektivne. Mi ne možemo s njima eksperimentirati, mi ih ne možemo vidjeti. Ti govoriš o mislima, ali ti nam možeš također lagati ili možeš varati samog sebe – tko zna!“

Vaše misli nisu predmeti, ali vi dobro znate da one postoje. Ne egzistiraju samo predmeti, također misli egzistiraju. Ali misli su osobne, privatne stvari, one nisu zajedničke.

Vanjski sloj, stvarnost površine, vodi u znanost. Drugi sloj, misli i osjećaji, vode u filozofiju, u pjesništvo. Ali je li to sve? Materija i duh?

Ako je ovo sve, tad vi nikad ne možete biti centrirani, jer duh je trajna struja. On nema centra: jučer si imao određene misli, danas imaš druge, sutra ćeš imati opet druge misli – to je kao rijeka u kojoj nema centra.

U duhu ne možete naći centar: Misli i osjećaji se mijenjaju, to je struja. I tad bi uvijek morali ostati bolesni, osjećati se neugodno, ne možete nikad biti cjelina! Ali postoji još jedan daljnji sloj egzistencije, koji je dublji.

Najprije dolazi objektivni svijet – znanost i njen svijet. Zatim dolazi svijet misli – filozofija, poezija – osjećaji, misli. Zatim postoji još jedan treći svijet koji pripada religiji. I to je onaj svijet koji je svjedok onog tko promatra misli i onog tko promatra stvari.

Ovaj JEDAN jest jedno i ne postoji dvoje. Da li ti gledaš kuću ili da li zatvoriš oči i gledaš u sebi sliku kuće, onaj tko gleda uvijek je isti. Da li gledaš bijes ili ljubav – onaj tko gleda uvijek je isti.

Da li si žalostan ili sretan, da li će život biti poezija ili će postati pustolovina, to nije važno – onaj tko gleda ostaje isti, svjedok ostaje isti. Svjedok je jedini centar i ovaj svjedok je svijet religije.

Kad Isus kaže: „Idite i liječite ljude“, tim je rekao: „Idite i pokažite im njihov centar, učinite ih svjedocima. Tad se neće zaplesti niti u svijet niti u svoje misli; oni će biti ukorijenjeni u svom bitku.“ I čim si ukorijenjen u svom biću, tad se sve mijenja, mijenja se kvaliteta – i tad možeš moliti.

Ali tad nećeš više moliti iz lažnih motiva, nego će tvoja molitva biti čista zahvala. Tad ćeš moliti kao car, koji ima obilje svega. Tad ćeš  d a v a t i. Ali nećeš davati iz ljubavi prema EGU, nego ćeš davati iz suosjećanja, jer je davanje nešto tako lijepo i jer čini blaženim. Tad možeš postiti, ali post neće biti zaposlen jelom, nego će ovaj post biti nešto sasvim drugo.

Upravo to je Mahavirov post: nešto posve drugo. Ti ćeš ponekad posve zaboraviti tijelo, da nećeš osjetiti glad. Ti ćeš se tako udaljiti od tijela da ti tijelo više ne može saopćiti da si gladan.

U sanskrtu riječ post je veoma lijepa: riječ glasi „upavas“. Smisao riječi nema ništa zajedničko s jelom ili ne jelom, također niti s postom. Riječ jednostavno znači: „stanovati bliže samom sebi“.  Ti doživljavaš jedan trenutak u kojem si u sebi tako centriran, da je tijelo posve zaboravljeno, kao da tijela nema više tu. Tad uopće ne osjećaš glad i post se odvija sam po sebi – ali to više nije posao, zaposlenost, napor.

U ovom aktiviranom stanju ti možeš provesti mnoge dane. To se događalo Ramakrišni. On je ponekad odlazio u ekstaze i bio je šest do sedam dana kao mrtav.

 Njegovo se tijelo tad uopće nije pokretalo, nego je zadržalo isti položaj - ako je upravo stajao tad je cijelo vrijeme ostao stajati. Učenici su ga tad morali odnijeti na ležaj i morali su ga prisilno hraniti, s nešto vode i mlijeka – ali sve se odvijalo kao da on nije tu. To znači postiti… Jer ti duže vremena nisi u tijelu.

Iako si u tijelu, u tom momentu tad nisi u tijelu. Ali ti to ne možeš činiti. Kako bi mogao činiti? Jer svako djelovanje se odvija preko tijela. Ti moraš upotrijebiti tijelo da bi nešto činio. Ovakav post nije djelovanje, jer ovaj je post bez tijela. To je moguće. To je doživljavao jedan Mahavira, jedan Isus, jedan Mohamed. To se može i tebi također dogoditi.

Isus je rekao:

„Pođite među ljude, jedite što stave pred vas,

I liječite bolesne među njima.

Jer što ulazi u vaša usta, to vas neće okaljati,

Ali što izlazi iz usta, to je ono što vas kalja.“

To je nešto vrlo značajno. Ne brinite se dakle sitničavo da li je hrana čista ili ne, da li ju je dotakao netko tko je nečist (sudra) ili da li je prošla pokraj hrane žena u menstruaciji i onečistila hranu sa svojom sjenom. Ne radi se o tome, što uzimate, nego o tome što iz vas izlazi. Jer to što iz vas izlazi pokazuje vaša kvaliteta. Radi se o tome kako transformirate ono što u sebe uzimate.

Jedan lotos rađa se u blatu. Blato – mulj biva preobražen i nastaje lotos. Lotos nikad ne kaže: „Ja ne želim jesti ovo blato, ono je prljavo.“ Ne, ne radi se o tome. Ako si ti jedan lotos, tad ništa nije prljavo. Ako imaš nadarenost jednog lotosa, ako posjeduješ ovu transformirajuću snagu, ovu alkemiju, tad možeš ostati u blatu i rodit će se lotos. Ali ako nemaš kvalitetu jednog lotosa, tad će iz tebe izlaziti samo blato, iako u zlatu živiš. Ono što ulazi unutra nije ono bitno. Bitno je da transformiraš sve ono što ulazi unutra, ako si centriran u sebi. Tad raste kvaliteta tvog JA JESAM i dolazi do izražaja.

Budi se dogodilo ovo: Slučajno je bio zatrovan. Radilo se o zatrovanju životnom namirnicom. Jedan siromašan čovjek dugo je čekao da ugosti Budu u svojoj kući. Jednog dana došao je vrlo rano, u 4 sata ujutro i stao je pokraj drveta pod kojim je Buda spavao, tako da je bio prvi koji ga želi pozvati.

Buda je otvorio svoje oči i čovjek reče: „Molim te preuzmi moj poziv! Mnoge sam dane čekao i godinama se na to pripremao. Ja sam siromah i ne mogu mnogo pružiti. Ali ovo je moja odavna čežnja, da dođeš i da jedeš u mojoj kući.“ Buda reče: „Doći ću.“

U isto vrijeme približavao se gradu kralj sa svojim raskošnim kolima, svojim ministrima i dugom povorkom i zamoli Budu:

„Dođi, ja te pozivam!“

Buda kaže: „To je ovaj put teško. Moji učenici doći će k tebi u palaču, a ja sam već poziv prihvatio – i ovaj čovjek bijaše ovdje prvi kad sam otvorio moje oči. On me je prvi pozvao i moram dakle poći k njemu.“

Kralj ga je pokušao uvjeriti da to nije ispravno: «Ovaj čovjek, što ti on može ponuditi jesti? Njegova djeca gladuju, on nema ništa za jesti!»

Buda reče: «Ne radi se o tome. On me je pozvao i moram ići.»

I Buda ode.

Što je učinio ovaj čovjek? U Biharu i u drugim siromašnim područjima Indije skupljaju ljudi, za vrijeme kišnih dana, mnoge životne namirnice: sve što raste i izlazi iz zemlje. Jedna vrsta cvijeta «kukarmuta» - jedna široka, poput kišobrana, biljka koja raste u kišne dane i ljudi je sakupljaju, suše i čuvaju preko cijele godine.

To je za njih povrće – ali  ponekad postaje u spremištu otrovna. Ovaj je dakle čovjek sakupljao «kukarmutu» za Budu. On ju je sušio i priredio, ali kad je Buda počeo jesti bila je otrovna – vrlo gorka. Ali to je bilo jedino povrće koje je čovjek priredio i da je Buda rekao: «Ovo je gorko i ne može se jesti», čovjek bi bio žalostan, jer ništa drugo ne bi mogao ponuditi. Buda je dakle i dalje jeo i nije nijednom riječju dao do znanja da je gorko i otrovno. I čovjek je bio vrlo sretan. Buda je pošao kući i otrov je počeo djelovati.

 Došao je liječnik i rekao: «To je težak slučaj. Otrov je već ušao u krvotok i nije moguće nešto poduzeti, Buda će morati umrijeti!»

Prvo što je Buda učinio bilo je slijedeće: On je sakupio svoje učenike i rekao im: «Ovaj čovjek nije običan čovjek, on je izvanredan. Prvu hranu dobio sam od moje majke, a ovo je bila posljednja hrana – on je kao moja majka. Častite ga dakle, jer on je nešto sasvim izvanredno!

Svakih par tisuća godina dolazi jedan Buda i samo dva čovjeka imaju ovu izvanrednu priliku. Prvi je čovjek majka koja Budi pomaže stupiti u život, a posljednji je ovaj čovjek koji mu pomaže stupiti u drugi svijet. Idite dakle i govorite ljudima da časte ovog čovjeka. On je velik čovjek!»

Učenici su bili duboko potreseni, jer su se već igrali u mislima da ubiju onog čovjeka. Kad je sve prošlo reče Ananda Budi: «Zaista je previše zahtijevati da ovog čovjeka treba također još i častiti. On je ubojica, on te ima na savjesti. Tako nešto ne smiješ zahtijevati. Zašto to zahtijevaš?»

Buda reče: «Ja vas poznajem. Vi biste ga ubili, zato vam to kažem. Idite i pokažite mu poštovanje. To je jedinstvena šansa, koja se rijetko događa u svijetu, jednom budi pružiti posljednju hranu.»

Dan mu je otrov, a iz njega dolazi ljubav. To je alkemija: On je imao samilosti prema onom čovjeku koji ga je skoro ubio. Stoga, ako se jednom Budi dadne otrov, vraća se ljubav.

Isus je rekao:

«Što ulazi u vaša usta, to vas neće okaljati.»

Sam otrov ne može vas okaljati, «ali što izlazi iz vaših usta, to je ono što vas kalja.»

Pazite dakle na to kako transformirate stvari: Ako vas netko uvrijedi, ako vas uvredom hrani, to vas neće okaljati. Ali što tad dolazi iz vas? Kako transformirate uvredu? Izlazi li iz vas ljubav ili mržnja?

Stoga kaže Isus: «Mislite na to što izlazi iz vas, a ne brinite se mnogo za ono što ulazi unutra.» To morate upamtiti, inače bi cijeli vaš put mogao voditi u zabludu. Ako stalno samo na to mislite što ulazi unutra, tad nećete nikad razviti potencijal koji može transformirati stvari. Tad će sve biti samo vanjština: čisto jelo, ovi ili oni specijaliteti, nitko te ne smije taknuti, ti si braman – jedna čista duša! Tako sve postaje ludost!

Nikad ne zaboravi o čemu se zapravo radi: da ti sam moraš stvari preobraziti.

Šankaraharia je bio jednom u Benaresu i jednog jutra pođe u rijeku Ganges da obavi ritual pranja, po starom bramanskom shvaćanju, da te Ganges može očistiti. Kad se vraćao sa kupanja dotakne ga jedan  s u d a (onaj tko ne smije dotaknuti). Bio je ljut i reče: «Što činiš? Sad se moram još jednom kupati! Ti si me okaljao!»

Suda odvrati: «Tad tvoj Ganges ne vrijedi mnogo. Jer ako te je Ganges očistio i sad dolaziš okupan i očišćen i ako sam te ja dodirom okaljao – tad sam veći od tvog Gangesa.»

I Suda nastavi: «Kakav si vidovnjak? Ja sam te čuo da si govorio da u svakom egzistira samo JEDAN.

 Pitam te dakle, da li te je okaljao doticaj mog tijela? Ako je tako, tad znači da moje tijelo može dodirnuti tvoju dušu.