Autor teksta je onaj koji u gluho doba noći priča s mačkama:                                                                             Zdenko Jelčić

Autor ilustracija je uvijek nasmijani slikar

Karl Sauter

A ovo je mali mačak s kojim autor teksta u gluho doba noći razgovara.

Čuo se tihi mačji plač. Ušao sam na prstima u radnu sobu i vidio na zaslonu kompjutora sliku našeg starog mačka kojeg smo prije tri godine morali odvesti u prisilnu emigraciju.

( Zapravo to nije bila prava emigracija, jer je prava kad se mora otići iz svoje zemlje, preko granice. To je za ljude. Za mačke je emigracija kad moraju otići iz svoje kuće i iz svoje okolice. Ovdje je Mačak morao otići iz Embraške doline na Rorschah brijeg. To je za bilo koju mačku kao da Europljanina odvedeš u Australiju – terra Australis – zemlja južna, zemlja nepoznata ).

Na stolu, na jastučiću za ruke ispred zaslona kompjutera je naš mali Mačak, potpuno isti kao i njegov dida gledao u sliku prekrasnog crno bijelog mačka s prelijepim očima i crnom pjegicom na bijelom dragom licu. Takav je bio i sam samo manji.

Plakao je i kroz suze pjevao staru šansonu, često slušanu u našoj kući :

 

« Dida moj, dida moj,

ovdje mi je zima,

daj mi kaban svoj...

Dida moj, dida moj

umoran je unuk tvoj.

Da mi bude miran san,

baci na me kaporan

Dida moj».

 

Potpuno sam ga shvaćao, jer sam tu tužnu pjesmu i sam počesto pjevao, kroz suze, prisjećajući se svoga dide i njegove topline koja se već davno ohladila u grobu, na groblju, u hladu stoljetnih čempresa, daleko odavde, na brdašcu između Velike planine i Jadrana.

Prišao sam mu polako da mu ne smetam u boli i pomilovao ga po pametnoj i tužnoj glavici. Na dlan mi s skotrljala mala topla suza.

Okrenuo je velike tužne oči prema meni i naslonio glavicu na dlan:

« Da je moj dida tu sad bi me on ovako držao»?

« Sigurno bi, bio je to jedan dobar, plemenit i hrabar mačak».

«Nisi ni ti za odbaciti...drži me još...milovaj me»!

Držao bi ga i milovao do jutra, ali se on naglo ustade, sjede uspravno na stol i pogleda mi ravno u oči:

« Zašto o mom didi, po selu, pričaju samo ružne stvari. Kao da je bio najveći razbojnik, lupež, drznik i bezobraznik»?

« Nije on kriv, mali moj. Krivi su ljudi. Tvoj dida je bio isto tako lijep i dobri mali mačak. Ali onda se zaljubio i kao pravi vitez, trubadur, Romeo i plemić branio svoju ljubav i svoju čast od ljudi i drugih mačaka. Sjećaš se kako si ti došao k nama»?

« Sjećam. Bio sam mali, sasvim mali...jedva sam hodao i zalutao na livadu ispred vaše kuće. Svi su me odbacili i ja sam se samo bojao, bojao i bio gladan. Nije bilo ništa osim strašne gladi i straha. Tad me je jedna lijepa plavuša mamila da dođem i da joj iz ruke nešto pojedem. Nisam u početku htjeo jer sam se bojao, ali je ona bila uporna. I sad mi odzvanja u ušima:»Dođi mačkiću mili, dođi», i na stranom jeziku:       « Mac, mac, mac, mac».

 

Nisam htjeo. Strah je bio golem, ali je glad bila još veća. Konačno je pobijedila glad. Prišao sam mekome dlanu koji je mirisao na dobrotu i na kome je bilo nešto lijepo i ukusno. Brzo sam polizao sve i pobjegao, ali sam znao da ću se tom mirisnom i nježnom dlanu stalno vraćati. Došao sam i sutra pa ostao duže, pa prekosutra još duže i onda sam shvatio da je to moj dom i da u njemu žive moji prijatelji».

 

«Eto, točno je tako bilo i sa tvojim didom. I po karakteru je isti kao i ti, dođe, jede, malo se podruži s nama, odspava malo, a onda u svoja noćna lutanja sa kojih se vraćao umoran, blatnjav, a često i krvav. Imao je buran život. Mi mu to nismo branili, jer svaka mačka mora imati slobodu. Ako demokracija vrijedi za ljude mora vrijediti i za mačke. Bit života, ono po čemu je život pravi život, jest sloboda.

Nije htjeo spavati u kući pa smo mu pod krovom napravili toplu kućicu s dekicama i svime što mu je trebalo. Tu je boravio najdraže. Nevolja je bila što smo mi u prizemlju pa mu se u kućicu bespravno uselila jedna ježica u drugom stanju. Mi to nismo znali, ali smo primjetrili da Mačak spava izvan kućice. Posavjetovali smo se i stavili pored kućice jedan meki jastučić i dekicu u koju se mogao zavući. Primjetili smo da je cijelo to vrijeme u kućici spavala ježica tek kad su mali ježići počeli lutati parkom ispred kuće. Vidiš koliko je tvoj dida bio plemenit. Nije tjerao ježicu jer je znao da ima u sebi male ježiće koji su jako korisni kad odrastu jer čuvaju prirodu od štetočina. Bio je dakle dobar i pametan i u suvremenom smislu ekološki osvješten. Sve u svemu idealni mačak».

« A, zašto je onda na tako lošem glasu»?

«E, to je došlo kasnije. To ti je kao i kod ljudi. Dok su mali svi su dobri. Sva su djeca dobra. Ali poslije rastu i dobivaju karaktere. Postoje pritisci druge djece, roditelji, škola i iz njih nastaju ljudi koji se razlikuju. Neki ostanu dobri, a neki se pokvare. Neki postanu ljudi nazbilj, a neki nahvao. Tvoj  dida je u svemu bio dobar ali sklon  mačkicama drugog spola i to se kod njega vrlo rano očitovalo. Jednoga dana kad sam došao s posla našao sam punu dnevnu sobu mačkica, tvoga didu kao pašu u centru te gungule i još na terasi ježicu i ježiće. Sve je pozvao na party s tim da je sve to više ličilo na puf nego na pristojan party. Porazgovaro sam s Mačkom didom ozbiljno i dosta strogo i rekao mu vrlo odlučno da možemo ostati prijatelji, ali da mi ne pravi cirkus od kuće».

Mali mačak je gledao otvorene gubice i očiju:

« I što se dogodilo»?

« Nastavićemo sutra»:

« Ne hoću danas sve čuti! Ali prije nego što nastaviš... gladan sam. Imaš li malo tunjetine»?

« Ne kaže se tunjetina nego tunjevina».

« Ne cjepidlači...Imaš li ili nemaš»?

« Imam».

« E onda donesi»!

Otišao sam po tunjevinu, servirao na bijeli tanjirić s malo parmezana.

Uzeo je servijeticu, svezao oko vrata i počeo mljaskati.

« Ne mljaskaj, gospodine»!

« Mljaskaću kad mi se mljaska, a pričat ćemo poslije».

« Isti dida».

Do malo prije gospodin i ucvijeljeni Mačkić je postao jedući – glasno - mljaskajući Mačak.

Kada je završio s tunjetinom, obrisao je usta servijetom i nestrpljivo mijauknuo:

«Nastavi»!

« Sve je počelo kad se tvoj dida vraćao s jedne neuspjele noćne ekspedicije. Bila je veljača. Put ga je vodio preko Gornjeg sela. Odjednom je na jednom otvorenom prozoru ugledao lice iz svojih snova. Prelijepa mala sivo- bijela mačkica ga je zaljubljeno gledala ravno u oči i mazno se nasmijala. Zastao je kao gromom pogođen. Srce mu je počelo divljački lupati...Mislio je da će mu iskočiti iz grudi. Dotrčao je do prozora, koji je bio previsok da se popne, a njoj previsok da skoči. Vratašca na vratima i balkonu su bila zatvorena. Čuvali se je za jednog drugog, bogatog mačka.

« Kako se zoveš»

« Julija, a ti».

« Mačak».

« Čudno ime».

« To ti na hrvatskom znači Kater».

« Možeš li se popeti na balkon»?

«Mogu», izgovorio je samouvjereno,» uzletjet ću na krilima ljubavi».

« Onda sutra, mili moj Mačak.».

Tako je počelo. Prva večer na balkonu. Sutra je ona pobjegla na vratašca za mačke koja je neki neoprezni ukućanin ostavio otvorenim. Dan poslije je Mačak sam provalio vratašca. Trajalo je to tjednima sve do jedne kobne noći. Kad su bili u najvećoj ljubavi u sobu je utrčao gazda. Mačak je počeo bježati po stanu i pri tome razbio dvije vaze, stolnu svjetiljku, stakleni servis za kolače, staklenu posudu za voće, tri mala svijećnjaka i bocu rakije od trešanja. Uzbudila se cijela kuća, ali se uspio dokopati vrata i pobjeći.

Dolazio je sutra, prekosutra, ali je Julija bila dobro čuvana i zatvorena. Počeo je pod prozorom pjevati serenade, ali kako nije bio najboljega sluha, sa svih balkona bi na njega bacali što su stigli, čak su i pucali po njemu, ali se nije dao...dolazi je i dalje.

Jedne večeri mu je Marcus Pfiffikus III, vođa lokalne oberdorfske bande mačaka, već u trećem koljenu, i budući Julijin muž, organizirao zasjedu. Kad je Mačak bio u pola serenade iz raznih uglova Gornjeg sela ga napade sva gornjaška mačja ološ. Mačak se hrabro branio, ali je morao bježati pred krvoločnom hordom uličara i došao je kući sav krvav i oderan. Liječili smo mu rane nakoliko dana, ali čim je ozdravio okupio je bandu svojih prijatelja iz Donjeg sela i izvršili napali na Gornje. Nastala je užasna ulična tuča tako bučna da ju je čulo cijelo selo. Intervenirala je policija, a donjoselski mačci su se nakon slavne pobjede, poslije, u povijesti mačjeg roda, nazvane: «Velika pobjeda kod Julijine kuće», u urednom bojnom stroju pjevajući vratili u Donje selo. Gornjoselski mačci su završili na previjanju i dugotrajnom liječenju.

Razum mu je nalagao da napravi pauzu u dolaženju, ali je ljubav bila jača.» Gdje je ljubavi nije razuma «, kako bi rekao stari pjesnik.

Zaputio se odmah sutra navečer još opijen slavom sinoćnje pobjede. Julija je stajala na prozoru...vratašca za mačke su bila otvorena, ali je iza vrata bio otvoren i kavez za mačke...podla zamka na koju časni Mačak nije računao.

Ujutro su ga donijeli na našu terasu, zatvorenog u kavez kao ratnog zločinca i ubojicu i rekli da ga mi moramo uspavati ili će ga oni slijedeći put ubiti.

Sve je čuo, ali kad sam ga upitao da li će opet ići u Gornje selo rekao je ponosan:

« Hoću. Tamo je moja draga, tamo su moja buduća dječica. Moram skrbiti za njih».

Jedan od te dječice je bio i tvoj otac, a ti si mu nasljednik i Mačkov ponosni unuk.

Nismo imali drugog izbora. Nazvali smo prijatelje na Rorschah brijegu stavili kavez u auto i odvezli ga do vile na brežuljku.

Znao je što se dešava, cijelim putem je dozivao Julijino ime i šaptao:» Volim je, volim je, vratite me da umremo skupa».

Nisam imao milosti jer sam ga volio. Na rastanku sam mu, gledajući ga u najtužnije oči na svijetu, kroz rešetke kaveza, rekao:» Ovo je najviše što mogu učiniti za tebe, prijatelju».

 

Mali Mačak me je gledao netremice, isto tako lijepih, široko raširenih, tužnih, velikih očiju ne trepćući.

 Kad sam završio priču, upita me:

« A kako mu je tamo na tome Brijegu»?

« Rorschach brijegu. Što se tiče smještaja, sigurno dobro. Tamo ima cijelu vilu na raspolaganju i isto tako dobre ljude. Ali Embraška dolina je Embraška dolina ...to je njegov dom, njegovi ljudi. Tu je i njegova Julija tj. sada grob njegove Julije ( o tome da je umrla nismo mu rekli da ne tuguje) na koji bi mogao odnijeti cvijeće i zapaliti svijeću za pokoj njezine duše.

Kaže se da ljudi idu za suncem. Ljudi idu za kruhom. Tamo gdje ima sunca nema kruha. Zašto, moj mali Mačak, pola sunčane Afrike bježi u kišne krajeve?

Mali mačak se zamislio:

« Nisam trebao tražiti tunjetinu dok mi pričaš o didi», i zatim kao da hoće sve odjednom saznati:

«A kako je umrla baka Julija»?

« U nas se kaže presvisla je od tuge. Poslije didovog nestanka je prestala jesti, naglo je kopnila, kopnila i jednog su je jutra našli kako mrtvim očima gleda prema istoku u pravcu u kojem je slutila da je nestao njen dragi. Srce je pokazalo put očima».

« A ako je i dida umro»?

« Imaš nas».

« Nije to isto».

« Nije isto, ali se prijatelji pomažu. Ti pomažeš nama da lakše prežalimo Mačka, a mi tebi da lakše preboliš dida i baku. I moji su dida i baka umrli i dida i baka dame nježnog dlana i sad su u raju gdje su i tvoji dida i baka. U raju nema odvojenih prostora posebno za ljude a posebno za mačke. Svi dobri su zajedno.

Tvoja baka i tvoj dida sada sjede u krilu moje bake i moga dide, skromno, kakvi su i bili za života, na najmanjem oblaku u najmanjem kutku raja i gledaju mene i tebe kako ih se u dugim besanim noćima sjećamo s tugom i pričamo o njima.

Mačak je pustio suzicu, teško uzdahnuo, protrljao šapicama snene oči... i zaspao.

Uzeo sam na dlanove jastučić s mačkom i prenio ga usnulog na njegovu najdražu stolicu, pokrio  svojim crnobijelim šalom koji je tako volio njuškati, jer je mirisao na prijateljstvo.

Sve se umirilo. Čulo se samo disanje crnobijelog šala koji se dizao i spuštao u ritmu mačkovog srca....

Da li je sanjao baku i didu kako se ljube na zadnjem oblaku raja ...? Ne znam...... Mali mački ne vole pričati o svojim snovima.