Mojoj dobroj vili
Koračam tepihom sna
i čekam svitanje ovoga dana
na ovoj hridi daljine,
na obali mora koje ljubi nebo
i slavi ovo jutro ljepote.
Noć i dan sjedinjeni u
lipanjskom svitanju,
kao dolutala lastavica
savih gnijezdo u tvom srcu i
sakrih se u njedra djetinjstva.
Povratak je moguć samo tamo gdje smo uistinu već jednom bili i ja se evo vraćam na početak da bih još jednom osjetila ritam i osluhnula onu čudesnu sonatu po kojoj sam nekada davno plesala.
Prisjećam se ritma jer ritam se u meni rodio prije mog istinskog rođenja, označio je početak, otvorio vrata životu i uveo me u četvrtu dimenziju postojanja u moje prostor- vrijeme.
To je bio ples bez osjećaja za ravnotežu, ples tijela koje još nije bilo tijelo, ples srca koje još nije bilo srce, ples mozga koji još nije bio tvornica snova, ali to sam ipak bila ja u svom malom univerzumu.
To je bilo predivno doba igre u kojoj je vladao jedan jedini zakon. Ritmom ukrotiti kaos u sebi i prvim izdisajem osloboditi nagomilanu energiju, pretvoriti je u plešuću zvijezdu da zasja na nebu i nagovjesti moj dolazak na pozornicu velikog svjetskog teatra.
Plešući prolazim kroz stotine tisuća godina, živim evoluciju primata u svim njenim fazama.
Živim priču o evoluciji od čovjekolikih majmuna Hominida do Homo Sapiensa, jednu od najčudesnijih svjetskih priča.
To je priča o nama i ja spoznajem da je evolucija hominida bila naša jedina šansa da postanemo ono što jesmo, dakle šansa da životu poklonimo svijest. Preobrazba, iz koje je izrasla vrsta čovjek, je završila puno prije nego je čovjek počeo stvarati civilizaciju, svoju povijest i sudjelovati u kulturološkoj evoluciji.
Osjećam kako se godine i stoljeća smjenjuju, milijarde njih se skupljaju u moj trenutak spoznaje i ja sam ćelija, molekula, ameba, riba, gušter, četvoronožac.
Daljnjih dvjesta tisuća godina se smjenjuju vrste Astralophitekus, Homo Habilis, Homo Erektus, Neadertalensis, Homo sapiens i konačno sam ja, Homo Sapiens Sapiens, preživjela.
ljubičastom snu,
koji sam davno
na tvome krilu snivala.
griješ mi promrzle obraze
pogledom što gori
vječnom ljubavi tvog postojanja.
Osluškujem kako se majka smije i ja se smijem s njom, ritam njenih koraka je drugačiji od ritma mojih skučenih pokreta. Prostor koji sam si stvorila je premalen za ples kojim majka pozdravlja jutro, živi dan i suton, trenutke u kojima njen korak odzvanja u meni njenim blagim glasom. Mozak, postaj polako tvornica mojih snova. On titranjem svojih ćelija, buja i širi prostor lubanje dirigirajući novonastajućem orkestru superstruna novi ritam. Iz njega titraju novi tonovi i rađaju se boje.
U devet mjeseci provedenih u majčinoj utrobi, mom malom univerzumu je skupljena cijela evolucija ljubavi. Nastala iz ljubavnog čina, moja prva ćelija je upila tu energiju u sebe i postala duplo biće iz kojeg će se razviti moja svijest. Svijest oblaći haljinu tek naćetog sna i pretvara ga u vrijeme rasta novih ćelija iz kojih titra neko novo, ali još uvijek moje vrijeme. Tijelo ga prihvaća, udružuje se s iskrenjem novonastajućih ćelija.
Osluškujem zvukova koji do mojih unutarnjih ušiju dopiru iz drugih svjetova. Tiha glazba
"mjesećeve sonate" stvara ugodu u meni.Tamo vani je lijepo, mislim i osjećam ugodu u tijelu, radujem se susretu sa tim još nepoznatim, ali ljepotom osjećaja naslućenim svijetom.
"Što misliš hoće li biti dječak ili djevojčica?" prepoznajem majčin glas.
"Sigurno će biti dječak." nepoznati tonovi nekog drugačijeg glasa dopiru u moju svijest. Tajnovitost tog glasa izaziva neki čudan osjećaj u meni. Moje ćelije zatitraše i ja začuh svoju misao.
"Ja sam djevojčica." a tek zaćete ruke i noge pokušaše dokazati moju misao.
"To je djevojčica, buni se na tvrdnju o tvom sinu." reče blagim tonom majka.
"Kada ja kažem da će biti sin, onda će se sin i roditi." glasu koji sam čula izazva u mojoj svijesti pobunu.
"Ti mene ne voliš." pomislih i u istom trenu se zapitah "Što znači riječ volim?"
"Ako bude dječak ja ću ga isto voljeti." majčin blagi glas mi objasni što znači ta riječ.
Osjetih toplinu u ćelijama, energiju koja ih izazva na daljnje sjedinjavanje.
"Ja sam djevojčica." vrisnuh nesvijesna da me majka još nečuje. No iako me nije čula njen glas me ponovo umiri.
"U meni raste sigurno djevojčica. Osjećam njene pokrete, ona pleše svoje gluho kolo u mojoj utrobi i najvaljuje svoj skori dolazak u svijet ljubavi."
"Što je ljubav?" pokušah uspostaviti vezu s glasom koji me je smirivao.
Kao da je čuo moj šapat, topli glas mi odgovori.
"Ljubav je najljepši poklon prirode, to je osjećaj koji je niknuo i sada sazrijeva u mojoj utrobi. Ljubav to si ti moja još nerođena djavojčice."
To je bio kraj jednog i početak novog zlatnog doba moje svijesti.
Na ulazu u taj novi svijet me dočekuju anđeo čuvar s prstom zaborava, Sofija majka svijetla i tame i svježina zraka koja budi još jedan ritam u meni, ritam disanja.
i čujem tišinu sa vrela djetinjstva
i budim usnulo sunce
da odvojim dan i noć
da bude svitanje
da vidim koplja dnevne svijetlosti
i tebe u ljepoti ovog jutrenja.
Prohujale su godine rasta, sazrijevanja i zrelost već pomalo u meni stari. Sljubljena s univerzumom ja sam, kao i mnogi drugi, prihvatila život i tajnom ovijenu istinu o uzroku našeg svjesnog postojanja.
No ja se ipak sjećam, jedino što još čujem iz onog davnog vremena je glas majke i rečenica.
"Ti si LJUBAV draga moja još ne rođena djevojčice."
Tonovi jedne vječne melodije o ljubavi, zvuci Bethovenove sonate
Ljubav je pružila svoje meke dlanove i zatvorila život u vječni san o ljepoti postojanja.
Čujem je u vjetru zapada, vidim je u očima neba, prepoznajem je u ljepoti ovog svitanja i u suncu, toj čudesnoj svjetlosti koja grli ovaj dan i nas u njemu.
bglavac
irida
edin.kecanovic
