Dogodilo se iznenada, dogodilo se u vremenu poezije ruža, dogodilo se da bi de dogodio prostor, da bi se dogodilo vrijeme, da bi se ostvarina ljuvena žudnja.  U kući na vrhu svijeta, u odaji tišine, u sunčanom gradu na obroncima sna i jave, u kristalnom dvorcu sretnoga trenutka je duša zagrlila iskricu sreće i planula životom. Pierott je prebirao prstima po strunama nebeske harfe, nebeske ptice su pjevušile baladu o vječnosti, zrnca pjeska su plesala menuet svitanju a ja sam skupljala krhotine razlomljenog srca na žalu uspomena. U jednoj kapljici rose vidjeh blještava, davno zaboravljena, nadanja kako otvaraju obruč nepostojanja i puštaju zrake mladoga sunca u cvijetni perivoj duše. U toj beskonačnosti trenutka prepoznah beskrajnost i bezvremenost u spektru duginih boja, osjetih lakoću vjerovanja u melodiji koja se zrakama sunca spuštala u moj zagrljaj. Sunce nikada ne napušta dušu, ono je uvijek tu, krije se iza sjenke tuge i čeka trenutak da najavi, da objavi novo svitanje. U kaleidoskopu tog čarobnog treptaja oka se mijenjaše boje duše i ja vidjeh djevičansko jutrenje novog sna. U zrcalima iza svijesti prepoznah davno izgubljene osmijehe svih zaboravljenih trenutaka sreće i malenog anđela kojeg sam sazrijevanjem u ženu uspavala nevjerovanjem u njega. Neka nježna nevidljiva ruka skinu masku nesretne Colombine sa moga lica, Pierott zasvira sonatu od snova i ja progledah očima boje sna. Vidjeh kako se razlomljeni kristali srca sjedinjuju u svjetlosnu planinu i udahnuh mirise ljubavnog žara. Dugine boje zablještaše prvim tangom iz vremena oluje ruža i zatvoriše obruč postojanja u zagrljaj koji još uvijek traje.

"Odakla dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zageb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com