KOMENTAR : Ovo prolazno, materijalno tijelo nedvojbeno je strano odijelo. U Bhagavad-giti (2.20) jasno je rečeno da s uništenjem materijalnoga tijela živo biće niti nestaje niti gubi svoju osobnost. Ono nikad nije neosobno ili bezoblično. Naprotiv, bezoblično je materijalno odijelo koje poprima lik prema obliku neuništive osobe. Nijedno živo biće nije izvorno bezoblično, kao što pogrešno misle ljudi siromašnog znanja. Ova mantra potvrđuje činjenicu da živo biće postoji nakon uništenja materijalnoga tijela.

U materijalnome svijetu, materijalna priroda pokazuje čudesno umijeće time što stvara raznovrsna tijela za živa bića, u skladu s njihovim sklonostima k ugađanju osjetilima. Ako želi jesti meso i krv drugih životinja, dobit će tijelo tigra s odgovarajućim zubima i pandžama. Međutim, ljudsko biće nije stvoreno za jedenje mesa. Ljudski zubi stvoreni su za žvakanje voća i povrća, premda postoje dva očnjaka kako bi primitivna ljudska bića mogla jesti meso, ako to žele.

Ali ma kako bilo, materijalna tijela svih životinja i ljudi strana su živome biću. Ona se mijenjaju prema njegovim željama za ugađanjem osjetilima. U evolutivnom krugu, živo biće mijenja tijela, jedno za drugim. U ovoj mantri opisan je najviši stadij duhovnog razvoja: trebamo se odreći materijalnoga tijela, koje će se pretvoriti u pepeo, i dopustiti životnom zraku da se stopi s vječnom sveukupnošću zraka. Živo biće obavlja tjelesne djelatnosti zahvaljujući kretanju različitih vrsta zraka koje se zajedno nazivaju prana-vayu. Yogiji se obično uče ovladavanju zrakom u tijelu. Duša se treba uzdizati od jednoga zračnog kruga do drugoga, sve dok se ne uzdigne do brahma-randhre, najvišega kruga. S te točke, savršeni yogi može se prenijeti na bilo koji planet po svojoj želji. Proces se sastoji od toga da napusti jedno materijalno tijelo i uđe u drugo. Međutim, najviše savršenstvo takva procesa promjene tijela jest kad se živo biće uspije potpuno odreći materijalnoga tijela, kao što savjetuje ova mantra, i kad uđe u duhovno ozračje u kojem može razviti potpuno drugačiju vrstu tijela: to je duhovno tijelo koje se nikada ne mora suočiti sa smrću ili promjenom.

U materijalnom svijetu materijalna priroda prisiljava živo biće da mijenja svoje tijelo zbog različitih želja za ugađanjem osjetilima. Te želje postoje u raznim vrstama života, od bakterija do najsavršenijih materijalnih tijela, tijela Brahme i polubogova. Sva ta živa bića imaju tijela različitih oblika, načinjena od materije. Inteligentan čovjek vidi jedinstvo, ali ne u raznolikosti tijela, već u duhovnoj osobnosti. Duhovna iskra, koja je sastavni djelić Gospodina, ista je u tijelu svinje kao i u tijelu poluboga. Živo biće prihvaća različita tijela, ovisno o svojim pobožnim i bezbožnim djelatnostima. Ljudsko je tijelo vrlo razvijeno i posjeduje punu svjesnost. Prema Bhagavad-giti (7.19), Gospodinu se predaje najsavršeniji čovjek koji je tijekom mnogih života njegovao znanje. Čovjek koji je njegovao znanje doseže savršenstvo tek kad se preda Svevišnjemu Gospodinu, Vasudevi. Ako on, čak ni nakon spoznaje svoje duhovne osobnosti, ne spozna da su živa bića vječni sastavni djelići cjeline i da nikada ne mogu postati cjelina, mora ponovno pasti u materijalno ozračje, čak i ako se stopio s brahmajyotijem.

Kao što smo naučili iz prethodnih mantri, brahmajyoti koji dopire iz Gospodinova transcendentalnog tijela, pun je duhovnih iskri koje su pojedina bića s punim osjećajem postojanja. Ta živa bića katkad žele uživati u osjetilima, pa budu stavljena u materijalni svijet kako bi postala lažni gospodari pod upravom osjetila. Želja za gospodarenjem predstavlja materijalnu bolest živoga bića, jer opčinjeno osjetilnim uživanjem prolazi kroz razna tijela koja se očituju u materijalnome svijetu. Stapanje s brahmajyotijem nije zrelo znanje. Najviši stadij savršenstva dostiže se samo potpunim predavanjem Gospodinu i razvijanjem osjećaja za duhovno služenje.

U ovoj mantri, živo biće se moli da po napuštanju materijalnoga tijela i materijalnoga ozračja uđe u duhovno carstvo Boga. Bhakta moli Gospodina da se sjeti njegovih djelatnosti i žrtvovanja koje je vršio prije nego što se materijalno tijelo pretvorilo u pepeo. Ova je molitva upućena u trenutku smrti, s potpunom sviješću o prošlim djelima i krajnjem cilju. Onaj tko je posve pod nadzorom materijalne prirode, sjeti se odvratnih djela koje je počinio tijekom postojanja svoga materijalnog tijela, pa nakon smrti dobije drugo materijalno tijelo. Bhagavad-gita (8.6) to potvrđuje:

„Kojega god da se stanja netko sjeti prilikom napuštanja tijela, o Kuntin sine, to će stanje sigurno dostići." Tako um prenosi sklonosti živog bića u sljedeći život.

Za razliku od jednostavnih životinja koje nemaju razvijen um, ljudsko biće na samrti može se, poput snova, sjetiti djelatnosti koje je u životu vršilo. Njegov um ostaje opterećen materijalnim željama, pa ne može razviti duhovno tijelo ni ući u duhovno carstvo. Bhakta, međutim, razvija osjećaj ljubavi prema Bogu predano služeći Gospodina. Čak i ako se u trenutku smrti ne sjeti svojega služenja Gospodina, On ga ne zaboravlja. Ovom molitvom bhakta podsjeća Gospodina na svoja žrtvovanja, ali čak i ako Ga ne podsjeti, Gospodin neće zaboraviti službu Svojega bhakte.

Gospodin u Bhagavad-giti (9.30.) jasno opisuje Svoj prisni odnos s bhaktama: „Onaj tko predano služi, čak i ako počini najodvratnije djelo, treba se smatrati svetim, jer je pravilno utemeljen u svojoj odlučnosti. On ubrzo postaje ispravan i stječe trajan mir. O, Kuntin sine, otvoreno reci svima da Moj bhakta nikada ne propada."

Šrila Bhaktivinoda Thakura objašnjava ovu strofu na sljedeći način: „Krišninoga bhaktu trebamo štovati kao osobu na pravom putu svetačkoga života, iako se može činiti da je takav bhakta su-duraćara, 'osoba raspuštenoga karaktera'. Trebamo pokušati shvatiti pravi smisao riječi su-duraćara. Uvjetovana duša mora djelovati kako bi ostvarila dvostruki cilj: održala tijelo i dostigla samospoznaju. Društveni položaj, umna razvijenost, čistoća, askeza, prehrana i borba za opstanak namijenjeni su održavanju tijela. Onaj dio djelatnosti koji je namijenjen samospoznaji, obavljamo kao Gospodinov bhakta, pa djelujemo i u tom smjeru. Budući da ne može prestati održavati tijelo, uvjetovana duša mora usporedno vršiti te dvije različite djelatnosti. Međutim, opseg djelatnosti koje su namijenjene održavanju tijela smanjit će se razmjerno povećavanju predanog služenja. Sve dok udio predanog služenja ne dosegne pravi omjer, postoji mogućnost
da će se povremeno svjetovno ponašati. Međutim, valja prijetiti da to ne može dugo trajati, jer će Gospodinovom milošću takvim nesavršenstvima ubrzo doći kraj. Stoga je put predanog služenja jedini ispravni put. Ako je netko na pravome putu, čak ni povremeno svjetovno ponašanje ne može omesti njegov napredak u samospoznaji."

Impersonalistima su uskraćene prednosti predanog služenja, jer su vezani za Gospodinov neosobni vid, brahmajyoti. Kao što pokazuju prethodne mantre, oni ne mogu nadići brahmajyoti, jer ne vjeruju u Božju osobnost. Najčešće se bave umnom spekulacijom i poigravaju se riječima. Kao što je potvrđeno u dvanaestom poglavlju Bhagavad-gite (12.5), njihov trud je uzaludan.

Smisao ove mantre i gotovo svih mantri u vedskim himnama sažeto je izložen u Vedanta-sutri i temeljito objašnjen u Šrimad- Bhagavatamu. Šrimad-Bhagavatam predstavlja zreli plod vedskoga stabla mudrosti. U njemu je ova mantra objašnjena kroz pitanja i odgovore Maharaje Parikšita i Šukadeve Gosvamlja na samom početku njihovoga razgovora. Temeljno načelo predanog služenja je slušanje i objašnjavanje znanosti o Bogu. Šukadeva Gosvami je izgovorio, a Maharaja Pariksit saslušao čitav Bhagavatam. Maharaja Pariksit je postavio pitanja Šukadevi, jer je Šukadeva bio veći duhovni učitelj od bilo kojega velikog yogija ili transcendentalista toga doba.

Tobožnje ljudsko društvo noću se obično bavi spavanjem ili seksom, a danju zgrće novac ili kupuje stvari koje su potrebne za uzdržavanje obitelji. Ljudi imaju vrlo malo vremena za razgovore ili raspitivanje o Božanskoj Osobi. Odbacili su postojanje Boga na toliko načina, prije svega, proglašavajući Ga neosobnim, neosjetilnim. Međutim, vedski spisi - Upanišade, Vedanta-sutra, Bhagavad gita i Šrimad-Bhagavatam - izjavljuju da je Gospodin biće koje posjeduje osjetila i koje je više od svih drugih živih bića. Njegove slavne djelatnosti istovjetne su s Njim samim. Stoga ne bismo trebali slušati ni razgovarati o besmislenim djelatnostima svjetovnih političara i tobožnjih velikana, već trebamo oblikovati svoj život na takav način da možemo pobožno djelovati, ne gubeći ni trena. Šri Išopanišada nas upućuje na takve pobožne djelatnosti.

Ako netko nije navikao na život predanosti, čega će se sjetiti u trenutku smrti, kad je tijelo uznemireno, i kako će moliti svemogućega Gospodina da se sjeti njegovih žrtvovanja? Žrtvovanje znači uskratiti osjetilima što žele. Čovjek za života treba naučiti ovo umijeće tako da tijekom života osjetila zaokupi služenjem Gospodinu. U trenutku smrti, iskoristit će rezultate takvoga djelovanja.