Šesta mantra

yas tu sarvani bhutany
atmany evanupašyati
sarva-bhutešu ćatmanam
tato na vijugupsate

yah - onaj tko; tu - ali; sarvani - sva; bhutani - živa bića; atmani - u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom; eva - samo; anupašyati - sustavno promatra; sarva-bhutešu - u svakom živom biću; ća - i; atmanam - Naddušu; tatah - zato; na - ne; vijugupsate - mrzi nikoga.

Onaj tko sve sustavno gleda u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom, tko sva živa bića vidi kao Njegove sastavne djeliće i tko u svemu vidi Svevišnjega Gospodina, nikada ništa i nikoga ne mrzi.

KOMENTAR: Ovo je opis maha-bhagavate, velike osobe koja sve vidi u odnosu sa Svevišnjom Božanskom Osobom. Prisutnost Svevišnjega Gospodina spoznaje se u tri stadija. Kaništha-adhikari je u najnižem stadiju spoznaje. On posjećuje mjesta bogoslužja, kao što su hram, crkva ili džamija, u skladu sa svojom vjeroispovijesti, i tamo obožava Boga prema nalozima svetih spisa. Bhakte u ovom stadiju smatraju da je Gospodin prisutan samo na mjestu bogoslužja i nigdje drugdje. Oni ne mogu utvrditi tko je u kojem stadiju predanog služenja, niti uočiti tko je spoznao Svevišnjega Gospodina. Takvi bhakte pridržavaju se uobičajenih pravila i katkada se međusobno prepiru, smatrajući da je jedan oblik predanosti bolji od drugih. Kaništha-adhikariji su materijalistički bhakte koji pokušavaju nadići materijalne granice kako bi dostigli duhovnu razinu.

Oni koji su dostigli drugi stadij spoznaje nazivaju se madhyama- adhikarijima. Takvi bhakte razlikuju četiri kategorije živih bića: 1) Svevišnjega Gospodina; 2) Gospodinove bhakte; 3) prostodušne ljude koji koji nemaju znanje o Gospodinu i 4) ateiste koji ne vjeruju u Gospodina i koji mrze bhakte. Madhyama-adhikari se različito ophodi prema svakoj od ove četiri vrste ljudi. Gospodina obožava, smatrajući Ga predmetom ljubavi; s bhaktama koji predano služe sklapa prijateljstvo; u srcima prostodušnih ljudi pokušava probuditi uspavanu ljubav prema Bogu, a izbjegava ateiste koji ismijavaju i samo Gospodinovo ime.

U višem stadiju od madhyama-adhikarija je uttama-adhikari, koji sve vidi u odnosu sa Svevišnjim Gospodinom. Takav bhakta ne pravi razliku između bezbožnih i pobožnih, već svakoga vidi kao sastavni djelić Boga. On zna da nema bitne razlike između učenoga brahmane¹ i psa na ulici, jer su obojica Gospodinovi sastavni djelići, iako su zatočeni u različitim tijelima zbog različite prirode djelatnosti kojima su se bavili u prošlim životima. Vidi da djelić Svevišnjega Gospodina u tijelu brahmane nije zloupotrijebio svoju malu neovisnost koju mu je dao Gospodin, dok je djelić u tijelu psa to učinio, pa ga je po zakonima prirode stigla kazna i dobio je tijelo psa. Ne obazirući se na njihova djela, uttama-adhikari pokušava pružiti dobrobit i brahmani i psu. Takvoga bhaktu ne zavaravaju materijalna tijela, već ga privlači duhovna iskra u pojedinom biću.

Oni koji oponašaju uttama-adhikarije, ističući osjećaj jedinstva ili zajedništva, ali onda djeluju na tjelesnoj razini, lažni su dobrotvori. Smisao univerzalnoga bratstva moramo naučiti od uttama-adhikarija, a ne od budalaša koji ne shvaća pravilno ni dušu ni Naddušu, ekspanziju Svevišnjega Gospodina prisutnu u svemu.

U ovoj mantri je jasno rečeno da trebamo „promatrati" ili sustavno gledati. To znači da moramo slijediti prethodne aćarye, učitelje koji su dostigli savršenstvo. U vezi s tim, upotrijebljena je sanskrtska riječ anupašyati. Anu znači „slijediti", a pašyati znači „promatrati". Tako riječ anupašyati znači da na stvari ne trebamo gledati onako kako se one vide golim okom, već pri tom trebamo slijediti prethodne aćarye². Zbog materijalnih nedostataka, golo oko ne može ništa pravilno vidjeti. Ne možemo imati pravilan pogled na svijet, ako nismo slušanjem primili znanje iz višega izvora, a najviši izvor je vedska mudrost koju je izgovorio sam Gospodin. Vedske istine se prenose učeničkim slijedom od Gospodina, preko Brahme, Narade i Vyase, do drugih učenika. Ranije nije bilo potrebno zapisivati poruke Veda, jer su ljudi bili inteligentniji i bolje pamtili. Držali bi se uputa vjerodostojnoga duhovnog učitelja čim bi ih jednom čuli.

U današnje vrijeme postoje razna tumačenja svetih spisa, ali ona se većinom ne temelje na učeničkome slijedu koji počinje sa Šrila Vyasadevom, koji je prvobitno zapisao vedsku mudrost. Posljednje, najsavršenije i najuzvišenije djelo Šrila Vyasadeve je Šrimad-Bhagavatam, prirodno tumačenje Vedanta-sutre. Tu je i Bhagavad-gita, koju je izgovorio sam Gospodin, a zapisao Vyasadeva. To su dva najvažnija sveta spisa i svako tumačenje koje proturječi njihovim načelima nije ovlašteno. Upanišade, Vedanta-sutra, Vede, Bhagavad-gita i Šrimad-Bhagavatam u potpunosti se slažu i nitko ne bi trebao donositi zaključke o Vedama ako nije primio upute od pripadnika Vyasadevinog učeničkog slijeda, koji vjeruju u Božansku Osobu i Njegove različite energije, kao što je objašnjeno u Šri Išopanišadi.

Prema Bhagavad-giti (18.54), samo onaj tko je već dostigao razinu oslobođenja (brahma-bhuta) može postati bhakta uttama-adhikari i vidjeti svako živo biće kao svoga brata. Takvu viziju ne mogu imati političari, koji uvijek tragaju za materijalnim dobitima. Onaj tko oponaša simptome uttama-adhikarija, služit će izvanjska tijela drugih radi vlastite slave ili materijalne nagrade, ali neće zadovoljiti duhovnu dušu. Takav oponašatelj ne može posjedovati znanje o duhovnome svijetu.