Četrnaesta mantra

sambhutim ća vinašam ća
yas tad vedobhayam saha
vinašena mrtyum tirtva
sambhutyamrtam ašnute

sambhutim - vječni Svevišnji Gospodin, Njegovo transcendentalno ime, oblik, zabave, odlike i parafernalija, raznolikost Njegovog prebivališta itd.; ća - i; vinašam - privremeno materijalno očitovanje polubogova, ljudi, životinja i drugih bića, s njihovim lažnim imenima, slavom itd.; ća - također; yah - onaj tko; tat - to; veda - zna; ubhayam - oboje; saha - uz; vinašena - sve što je podložno uništenju; mrtyum - smrt; tirtva - nadišavši; sambhutya - u vječnom Božjem carstvu; amrtam - besmrtnost; ašnute - uživa.

Pojedinac treba steći savršeno znanje o Svevišnjemu Gospodinu, Šri Krišni, i Njegovome transcendentalnom imenu, obliku, odlikama i zabavama, kao i o privremenoj materijalnoj kreaciji s njezinim privremenim polubogovima, ljudima i životinjama. Onaj tko posjeduje takvo znanje nadilazi smrt i prolazno kozmičko očitovanje te u vječnome Božjem carstvu uživa u vječnom životu, punom blaženstva i znanja.

KOMENTAR: Svojim tobožnjim napretkom, ljudska civilizacija stvorila je mnogo materijalnih stvari, uključujući svemirske brodove i atomsku energiju. Unatoč tomu, nije uspjela stvoriti situaciju u kojoj ljudi ne moraju umrijeti, ponovno se roditi, stariti ili obolijevati. Kada inteligentan čovjek tobožnjem znanstveniku postavi pitanje o tim bijedama, znanstvenik vrlo mudro odgovara da materijalna znanost napreduje te da će jednom osloboditi čovjeka smrti, starosti i bolesti. Takvi odgovori dokazuju da znanstvenici nemaju nikakvo znanje o materijalnoj prirodi. U materijalnoj prirodi sve podliježe strogim zakonima materije i mora proći kroz šest stadija postojanja: rođenje, rast, održavanje, stvaranje popratnih proizvoda, propadanje i na kraju smrt. Sve što je u dodiru s materijalnom prirodom, podliježe tim zakonima promjene. Zato nitko - ni polubog, ni čovjek, ni životinja, ni biljka - ne može vječno opstati u materijalnom svijetu.

Životni vijek se razlikuje, već ovisno o životnoj vrsti. Brahma, vrhovno živo biće u materijalnom svemiru¹, živi milijunima godina, a sićušna bakterija samo nekoliko sati, ali nitko u materijalnom svijetu ne može vječno opstati. Bića se rađaju ili nastaju u određenim uvjetima, žive neko vrijeme i, ako požive, rastu, razmnožavaju se, postupno slabe i na kraju nestaju. Po tim zakonima, čak i Brahme, koji žive u milijunima različitih svemira, moraju umrijeti, danas ili sutra. Zato se čitav materijalni svemir naziva Martyaloka, mjesto smrti.

Materijalistički znanstvenici i političari pokušavaju ovaj svijet učiniti besmrtnim, jer nemaju znanje o besmrtnoj duhovnoj prirodi. To je posljedica njihovog nepoznavanja vedske književnosti koja je puna znanja utemeljenog na zrelom transcendentalnom iskustvu. Na žalost, suvremeni čovjek ne želi primiti znanje iz Veda, Purana i drugih spisa.

U Višnu Purani (6.7.61) nalazimo ovaj podatak:

višnu-šaktih para prokta
kšetrajnakhya tatha para
avidya-karma-samjnanya
trtiya šaktir išyate

Gospodin Višnu, Svevišnji Gospodin, posjeduje različite energije, poznate kao para (viša energija) i apara (niža energija). Živa bića pripadaju višoj energiji. Materijalna energija, u kojoj smo trenutačno zatočeni, predstavlja nižu energiju. Ona stvara materijalnu kreaciju i prekriva živa bića neznanjem (avidyom), navodeći ih na koristoljubivo djelovanje. Ali postoji i drugi dio Gospodinove više energije, a on se razlikuje od materijalne, niže energije i živih bića. Ta viša energija tvori Gospodinovo vječno, neuništivo prebivalište. To je potvrđeno u Bhagavad-giti (8.20):

paras tasmat tu bhavo 'nyo
'vyakto 'vyaktat sanatanah
yah sa sarvešu bhutešu
našyatsu na vinašyati

Svi materijalni planeti - viši, srednji i niži, uključujući Sunce, Mjesec i Veneru - raspršeni su po cijelom svemiru. Oni postoje samo za vrijeme Brahmina života. Međutim, neki niži planeti propadaju na kraju jednog, a ponovno nastaju početkom sljedećega Brahminog dana. Na višim planetima vrijeme se računa drugačije. Na brojnim višim planetima naša godina dana predstavlja dvadeset četiri sata, odnosno jedan dan i noć. Prema vremenskom proračunu na višim planetima, četiri razdoblja na Zemlji (Satya, Treta, Dvapara i Kali) traju samo dvanaest tisuća godina. Taj broj pomnožen s tisuću predstavlja jedan Brahmin dan, a toliko traje i njegova noć. Takvi dani i noći tvore mjesece i godine. Brahma živi stotinu takvih godina. Na kraju Brahminoga života, propada čitavo kozmičko očitovanje.

Sva živa bića koja prebivaju na višim planetima (poput Sunca i Mjeseca), na Martyaloki (Zemlji) i na nižim planetima, uranjaju u vode pustošenja tijekom Brahmine noći. U tom razdoblju, nijedna vrsta života ne ostaje očitovana, iako duhovno nastavlja postojati. To neočitovano stanje naziva se avyakta. Kad na kraju Brahminoga života dođe do uništenja čitavoga svemira, ponovno nastupa stanje avyakte. Međutim, duhovno ozračje, odnosno duhovna priroda, transcendentalna je prema ta dva neočitovana stanja. U njoj se nalazi velik broj duhovnih planeta, koji postoje vječno, čak i kad svi planeti materijalnoga svemira, na kraju Brahminoga života, budu uništeni. Postoji mnogo materijalnih svemira i svakim od njih upravlja neki Brahma. To kozmičko očitovanje, kojim upravljaju razni Brahme (za svaki univerzum po jedan Brahma), predstavlja samo jednu četvrtinu Gospodinove energije. To je niža energija. Izvan granice Brahmine ovlasti nalazi se duhovna priroda, koja predstavlja tri četvrtine Gospodinove energije. To je viša energija, para prakrti.

Gospodin Šri Krišna je Vrhovna Osoba s vrhovnom vlašću, koja prebiva u duhovnoj prirodi. Kao što je potvrđeno u Bhagavad giti (8.22), ne može Mu se prići procesom jnane (filozofije), yoge (misticizma) ili karme (koristoljubiva djelovanja), već samo čistim predanim služenjem. Karmiji, koristoljubivi radnici, mogu se uzdići na planete zvane Svargaloke, kojima pripadaju sunce i mjesec. Jnaniji i yogiji mogu dostići još više planete, kao što su Maharloka, Tapoloka i Brahmaloka, a kad dalje uznapreduju zahvaljujući predanom služenju², propuštaju se u duhovnu prirodu. Međutim, nitko ne može dostići duhovne planete Vaikunthe, ako nije uvježban u predanom služenju.

Na materijalnim planetima, svatko, od Brahme do mrava, pokušava gospodariti materijalnom prirodom. To je materijalna bolest. Sve dok ona traje, živo se biće mora podvrgnuti procesu promjene tjela. Bez obzira na oblik koji je prihvatilo (može imati oblik čovjeka, poluboga ili životinje), iskusit će neočitovano stanje za vrijeme dva pustošenja: na kraju Brahmine noći i na kraju Brahminog života. Ako želimo okončati taj proces uzastopnoga rađanja i umiranja, te se osloboditi njihovih popratnih pojava, kao što su starost i bolest, moramo pokušati dostići duhovne planete, gdje ćemo vječno živjeti u društvu Gospodina Krišne ili Njegovih potpunih ekspanzija, različitih oblika Narayane. Gospodin Krišna ili Njegove potpune ekspanzije vladaju svakim od tih bezbrojnih planeta, kao što je potvrđeno u šruti mantrama: eko vaši sarva-gah krišna idyah/ eko 'pi san bahudha yo 'vabhati. (Gopala-tapani Upanišada 1.3.21)

Nitko ne može gospodariti Krišnom. Uvjetovana duša pokušava gospodariti materijalnom prirodom, ali umjesto toga, potpada pod zakone materijalne prirode i patnje uzastopnoga rađanja i umiranja. Gospodin dolazi ovdje kako bi ponovno uspostavio načela religije, od kojih je osnovno razviti stav predavanja Gospodinu. To je Gospodinova posljednja uputa u Bhagavad-giti (18.66): sarva-dharman parityajya mam ekam šaranam vraja. „Ostavi sve druge procese i samo se predaj Meni." Na nesreću, budalasti ljudi pogrešno tumače tu temeljnu poruku i na razne načine zavode ljude. Ljudima se preporučuje da otvaraju bolnice, ali im se ne savjetuje da izuče predano služenje kako bi ušli u duhovno carstvo. Uči ih se da obavljaju samo djelatnosti koje donose privremeno olakšanje, ali one nikad ne mogu donijeti pravu sreću živom biću. Osnivaju javne i poludržavne ustanove kako bi se suprotstavili razornoj moći prirode, ali ne znaju kako obuzdati nesavladivu prirodu. Mnogi se predstavljaju kao veliki poznavatelji Bhagavad-gite, ali previđaju poruku Gite kojom se materijalna priroda može obuzdati. Moćna priroda može se obuzdati samo buđenjem svjesnosti Boga, kao što je jasno istaknuto u Bhagavad-giti (7.14).

Šri Išopanišada nas u ovoj mantri poučava da moramo usporedno steći savršeno znanje o sambhuti (Božanskoj Osobi) i vinaši (privremenome materijalnom očitovanju). Samim poznavanjem privremenoga materijalnog očitovanja ne možemo ništa spasiti, jer do razaranja prirodnim tijekom dolazi svakog trena. Nitko neće biti pošteđen razaranja samo zato jer su otvorene bolnice. Spasiti se možemo jedino stjecanjem potpunoga znanja o vječnome životu punom blaženstva i svjesnosti. Vedski sustav namijenjen je upravo tomu da pouči ljude ovoj umjetnosti dostizanja vječnoga života. Prolazne privlačne stvari, koje se temelje na ugađanju osjetilima, često zavode ljude, ali služenje predmeta osjetila varavo je i vodi degradaciji. Zato moramo na pravi način spasiti sebe i svoje bližnje. Ne radi se o tome volimo li ili ne volimo istinu. Ona je tu. Ako se želimo spasiti od uzastopnoga rađanja i umiranja, moramo se latiti predanog služenja Gospodina. Nema kompromisa, jer se radi o nuždi.