Istraživači kao Galilei, Newton, Hubble i Einstein, pa zatim Bohr i Heisenberger su ocrtali sliku svijeta u kojem mi danas živimo. Velikim praskom, nastade, u jednom jedinom trenutku i prostor i vrijeme i materija. Ako je taj prasak značio početak ovog svijeta, morali bi se još negdje u univerzumu nalaziti ostaci te čudotvorne energije. Znanost se danas pita, kao što su se pitali i drevni mudraci, da li je "veliki prasak" bio početak ili samo prelaz iz jednog svijeta u drugi. Prostor, vrijeme, materija i energija još uvijek nisu dovoljno razjašnjeni, potraga za izvorom kozmičke energije još uvijek traje.
Zagrljaj znanosti i mistike postaje sve jači i nježniji u isto vrijeme. Osjetilnost, osjećajnost, estetika, kreativnost, inspiracija i umjetnost su produkti našeg unutarnjeg svemira i nisu izračunljivi i dokazljivi strogim zakonima klasične fizike i matematike. Moderna fizika opisuje i objašnjava svijet, pa i čovjeka u njemu suptilnije, poetičnije, drugačije, nego što je čovjek danas sposoban svjesno spoznati svijet i sebe samoga. Čini se kao da na dlanu znanosti nastaju nove bajke, koje nas pozivaju na razmišljanje o stalno novoizrastajućim dimenzijama stvarnosti. U literaturi se rađaju nove utopije, mi lutamo bibliotekama sanjajućih knjiga, galerijama slika u kojima se zrcali mašta umjetnika, ogleda njihova duša.
Platonija je bezvremenski kozmos iz kojeg proizlazi naše vrijeme. Taj tajnoviti nestali Platonov svijet se nalazi se u kugli našeg postojanja i izgleda kao piramida u čijem se vrhu, na jednom jedinom mjestu, susreću svi djelići univerzuma. U tom carstvu naše svijesti najsitnije strune plešu svoje nijemo kolo i skladaju ritam života, svjetlosnu muziku našeg postojanja. Poslušajmo kako izvire vrijeme iz našeg bezvremenskog svijeta. Osluškujem tonove vremena u sebi, svaki tren odzvanja drugačije i stapa se u tišinu proteklog. Ulazim u unutrašnjost piramide i pričinja mi se da s njenog vrha čujem pokrete zupčanika starog sata sa crkvenog zvonika. U meni živi muzika vremena, njeni tonovi me nose u život, čujem veliko crkveno zvono i moje misli plešu u ritmu njegovih konopa za potezanje. Osjećam podne u sebi, trenuci prolaze i ja uživam u onima koji slijede pa nanovo u sljedećim dok ne uđem u trenutak beskonačnosti. Oko mene se zatvara opna vremena, trenutak traje i ja trajem u njemu.
"Vrijeme je samo iluzija mozga" pomislih slušajući kako odzvanja podne u meni.
"Ti si dio te iluzije koja traje već milijardama godina" zvona utihnuše i ja ponovo začuh tišinu ćelija. Gluho kolo me ponese u vrtlog stvarnog postojanja. Sada spoznajem da tradicija ne znači uzdizanje iz pepela, nego ponovno paljenje unutarnje vatre. Najbolja muzika ne leži u već napisanim notama, nego izrasta kao uvijek novi doživljaj pravog osjećaja. Tonovi i nijanse boja se sjedinjuju u doživljaj i postajem poetom novonastajućih zvukova. Moj untarnji dijalog prelazi u srebrenkaste bisere tonova i ja vidim smijeh, blješteći dragulj razgovora. Nema ljepšeg osjećaja od sklada iz kojeg se rađa unutarnje veselje. Sve unutarnje napetosti nestaju, prešla sam granice znanja, ušla u vrtnju nebeskog vretena, u do ovog trena neotkriveni svijet nastajanja.
Rijeka krvi se razlijeva milijardama delti u more mog postojanja. Osjećam plimu i oseku mojih stanja. Slutim ponornice koje se slijevaju u deltu i ponovo vraćaju izvoru. Čujem žubor rijeke života, buku slapova i romor vrulje. Osluškujem i u zrcalnim neuronima vidim kako srce vodi gluho kolo mojih ćelija. Tu odustajem od potrage za vremenom i u maglovitom oblaku misli osjećam kako se u meni budi drevni ritam izrastao sa izvora kozmičke energije.
Slike, Vladimir Kush, Gilbert Williams, Robert Kernodi.
http://sretan-trenutak.blogspot.com
http://umijece-pokreta.blogspot.com/2007/06/trenutak-radanja-ritma.html
bglavac
edin.kecanovic
