Indigo dijete/kristalno dijete/zločesto dijete

 

 

 

Nekad se za dijete reklo da je bistro (pametno), živahno/zločesto, dobro i poslušno dijete, dobro odgojeno dijete itd. I bila jedna dosta bitna odgojna mjera koja se zvala ŠIBA, pa kad pretjera dobije malo po guzi i mir. U školi je nekad učitelj šibom davao packe koje su itekako pekle dlanove, ali dobiješ packu dva puta i do kraja školovanja je izbjegavaš.

Šibe kao odgojne mjere više nigdje nema, daš radije djetetu mobitel ili kompjutor pa neka se zabavi, ne daj Bože da učitelj podvikne na dijete, eto razjarene mame ili tate, pa da vidiš hoćeš li ti dirati moje dijete…

Danas sve ima dijagnozu, svako odstupanje od mirnog i poslušnog djeteta ima razlog, pa je dijete autistično, ima Aspergerov sindrom, pa je zločesto i bolesno zbog posljedice cijepljenja. Puno mišljenja i savjeta, a sve se na kraju prelama na djetetu koje nerijetko zbog pogrešne dijagnoze godinama koriste različite ljekarije.

 

Onda se dijete „primiri“ i na prvi pogled potpuno se promijeni, postane poslušno, dobro spava, igra se druži sa vršnjacima. A onda negdje nakon puberteta dođe neka stresna situacija koja je okidač ozbiljnim psihičkim poremećajima, najčešće su to blaži ili teže oblici shizofrenije.

I tada počinje liječenje, različiti antidepresivi koji potiskuju postojeće probleme i čim ih pacijent prestane uzimati „poludi“ i onda se vrti u krug, od liječnika do psihijatra, škola ostaje iza njega, posao niti može dobiti niti je sposoban socijalizirati se i raditi. Usput, jedna od nuspojava lijekova je pretilost koja je dodatna teškoća pacijentu, naročito ženskom rodu.

Sad pati bolesnik, pati okolina – roditelji/obitelj, ljudi se od njih distanciraju, liječnici mijenjaju lijekove, a situacija nepromijenjena, možda i teža nego u početku.

 

 

Prije 15-tak godina došla mi je Mihina mama, požalila se da ne zna kako dalje jer je dijete nemoguće, ma penje se i na luster. Nema načina da ga barem malo umiri, nemirno spava, plače, svađa se u snu, a u jutro je neispavan i dan je teži ne prethodni.

Onda je dovela Mihu. Dijete je bilo kao lutka na koncu u dječjem kazalištu, skakutao amo tamo, sve je htio dodirnuti, jurio je kroz sobu kao da je na trkama. Kad je sve pregledao zamolila sam ga da sjedne, poslušao je, počeo je pričati (vrlo čisto za trogodišnjaka). Tako smo došli do dede koji dopušta sve i koji podupire njegov nestašluk, pa onda do toga da mu fali tata, da je mama kod kuće samo navečer (mama je zaposlena samohrana majka). I dijete je mokrilo noću u krevetu, nerijetko i po danu.

 

Dogovorila sam sa mamom da djetetu napravimo nekoliko psihokibernetičkih tretmana, da kroz iduća dva do tri mjeseca koristi biljne pripravke. Na pitanje da li da mu daje lijek koji je prepisao psihijatar rekla sam da je to njezina odluka i da nemam pravo reći da ih ne daje ili da ih mora davati. Ja bih možda samo odgodila lijekove na mjesec-dva pa će vidjeti hoće li mu uopće trebati.

Poslije dva mjeseca Miha je bio „drugo“ dijete, ali i deda je dobio uputu što smije dopustiti i što mora zabraniti, Miha je krenuo u vrtić, prestao mokriti u krevet.

Danas je to krasan osamnaestogodišnjak, završio gimnaziju, upisao se na Elektrotehnički fakultet….

A sve je prošlo bez lijekova.

 

 

 

Razgovarajte sa djetetom, možda je usamljeno, možda se nečega boji, zagrlite ga i kad ste najumorniji, dijete mora imati rame na koje se uvijek može osloniti. Neka to bude baka ili djeda dok ste zauzeti, ali ne smije mu manjkati ljubavi i sigurnosti.