Saznanje da je svjetlost sastavljena od boja, da u njoj nema bijele i crne, već samo toplih i hladnih boja, kojima je moguće izraziti svjetlost i sijenku, našlo je punu primjenu u slikarstvu impresionista.
Kao što se impresionistički slikar ne koristi obrisima predmeta, tijela i lica nego nam njima predstavlja svoju viziju stvarnosti, tako impresionistički psiholog u prostor- vremenu briše granice ljudske osobnosti i razasipa njene spone za koje je pacijent vjerovao da su definitivno učvršćene. Impresionistički psiholog proučava česticu po česticu tvari od koje je osobnost sazdana.
Čovjek je biće koje se ne može odvojiti od samoga sebe, biće koje svijet u kojem živi i druge osobe upoznaje u sebi samome i ako govori protivno laže, tvrdi Proust, a odmah zatim niječe ljudsku osobnost i secira je govoreći da je individualni je izraz nešto tako općenito........
Prihvatimo li ideje i terapije impresionističkih psihologa kao današnju istinu u psihologiji, tada odjenom shvatimo da je Proust imao pravo kada je spoznao da nije bio jedan jedini čovjek, nego iz trenutka u trenutak gusta kolona ljudi koji su se treptajima oka mjenjali bivali drugačiji, strastveni, ravnodušni,ljubomorni, sretni, nesretni, kolona nepoznatih i poznatih osobnosti koje su se smjestile u dubini univerzuma misaono- osjetilno- osjećajnog u njemu.
Ljudska osobnost, dakle, nije ništa drugo do klupko u tkivu vremena u kojem je osnova ispredena od sjećanja na prošlost i sanjanja budućnosti.
Tko sam ja?
Ono što smo danas samo je posljednji sloj nedovršenog ustrojstva u neprestanom gibanju koji smo sastavili sami stvarajući trenutke, koje smo izgradili svojim trajanjem u vremenu.
Ponekad mi se čini dočitavajući Prousta da je njegovo vrijeme, koje on piše velikim slovom Vrijeme, Prometej, božanstvo koje ima tisuće lica, amfibijsko biće koje istovremeno uranja u njegovu prošlost i sadašnjost i čak naslućuje budućnost. Iako su kritičari često zamjerali Proustu da je "bergsonizirao" literaturu, "elan vital" je u tom vremenu bila pokretačka snaga mnogih novonastajućih mislioca.
Kod Prousta se nije radilo o bergsonizaciji nego o istovremenosti i iz toga proizašle istomišljenosti. Uspoređivali su ga i sa Einsteinom i to je za Prousta bila velika čast na kojoj se javno i zahvalio. Proustove književne ideje su se, zapravo, samo podudarale s filozofskim idejama njegova doba. Njegov cilj je bio da svemu što govori udahne svoj život.
On utjelovljuje ideje, a vremenu dariva prostornost i postaje suvremenikom stoljeća u nekoj skrivenoj nadi da bi tako mogao izbjeći smrt.
Smrt je za njega samo pojavnost gubljenja sjećanja, a on se želio sjećati i sjećao se i nije dozvoljavao vremenu da mu pobjegne. Proust je doista mislio vrijeme i osjećao svoje postojanje u prostor- vremenu, toj nama još uvijek nespoznavajućoj dimenziji.
Čitajući "U traganju za izgubljenim vremenom" spoznala sam da se prostor- vrijeme može misliti.
Dočitavajući poglavlje u kojem Proust opisuje svoj osjećaj okusa malenog kolačića Madlein utopljenog u čaj, spoznah da se može doživjeti okuse i mirise bez upotrebe vanjskih osjetila, otkriti svoju qualiju, ono najintimnije stanje duše, samo treba naučiti svjesno ponirati u sebe sama i u univerzumu misaono- osjetilno- osjećajnog u sebi spoznati nastajanje trenutka.
Treba znati stvoriti impresionističku sliku svoje duše, osjetiti prelamanje i refleksiju svog unutarnjeg svijeta, nazirati odbljeske svojih duševnih stanja i onda doista moći izgovoriti:
da to sam ja.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006
poglavlje "Utjelovljeni um" str, 55.
poglavlje "Treba znati padati" str, 65.
bglavac
irida
edin.kecanovic
