Mjesec mi rapsodijom boja šumi baladu o jeseni. Kristalne suze neba mi pričaju priču o krštenju mladoga vina i rađanju sna. Promatram staklene perle prosute po stazi sjećanja. Iskre uspomene osmišljene majstorom ludom u djetinjim snovima. Slovkanje se pretvaralo u slike, postajalo srcozor kojim sam bajke pretvarala u kulise sreće. Vjetar mi donosi miris pročitanog vremena i ovija me sjetom zapamćenog. Tajne tadašnjeg neznanja se slažu u kristale razumjevanja, postaju riječi kojima bojim nutrinu i skladam rapsodiju ovoga ovdje i ovoga sada. Zaustavljam se u zagrljaju čarobnjaka koji mi govori riječima nerazumljivim za mene odraslu u meni djetetu. Smiješi mi se stvoritelj svijeta satkanog od mašte i sanja. Počinje igra sa staklenim riječima. Svaka u sebi krije priču, svaka u sebi zrcali još nedokazanu istinu izrastanja nutarnjeg vokabulara. Možda sam bila autistično djete u vremenu ne poznavanja autizma. Vidim igračke s kojima sam vodila misaone dijaloge. Na tanki, šapućem majmunčiću osmijehom djeteta. Degati dozola, odgovara mi marioneta djetinjstva s kojom dijelih svijet želja. Volim se vraćati na početak izrastanja u smisao. Nepostojeća uzaludnost se pretače u vrijednost razumjevanja one sebe koja još uvijek sniva san djeteta. Srcograd se budi titrajima sretnog djetinjstva. Neopterećena slutnjama odsanjah djetinjstvo u zavjetrini životnih oluja i okusih slador pripadanja svijetu ljubavi. Jutros koračam među staklenim perlama zaustavljenim kao putokaz ka zrelosti. Igra staklenim riječima se nastavlja. Blješte još uvijek ne postojeći kristali u enciklopediji kristalologije, bezimeni junaci moje životne priče se slažu u nenapisanom rječniku stvarnosti. Na zaslonu sjećanja se odigrava predstava trenutka. Riječi plešu san ljetne noći, noći našeg naglog ljeta, noći ljubavnog žara, noći pune besmislenosti iz koje je rođen smisao ovoga danas. Luna blješti tonovima sonate, vrijeme luta  bezvremenim stazama, ptice tihovanjem neizgovorljivosti najavljuju praskozorje rađanja nove istine. Jesenjska magla se iskri rosom u travnjaku. Ljeto odlazi ostavljajući miris pokošenih snova, beskišno nebo mi se smiješi ametistnim sjajem. Čuvarica Lunina hrama je jutros na uzglavlju ostavila sedefastu školjku. Darovala mi je ponovo ljubav kao onoga dana kada poželjeh uroniti u svijet stvarnosti. Promatram biser koji postaje riječ u kojoj se zrcali cijeli moj proživljeni život. Da, to je ljubav, riječ u kojoj se kriju sve ikada izgovorene riječi o postanku svijeta.

http://umijece-vremena.blogspot.com