"Da su stvari ono što mi u njima vidimo, bila bi sva istraživanja o njima, unutar znanosti, nepotrebna." Peter Sloterdijk "Kritika ciničnog uma" Ali one to nisu i mi dalje nastavljamo tražiti rješenje uzajamnog djelovanja naše spoznaje i svijeta u kojem živimo. Svjetlosna dimezija prostor- vrijeme je jedna od tih "stvari" o kojima piše Sloterdijk u svojoj fenomenalnoj knjizi. Na kraju teksta sam stavila kratak videoprikaz četvrte dimenzije.
Ignorancija, naučeno neznanje, je u mračnom srednjem vijeku upravljalo ljudskim sudbinama, ljudskim zajednicama, državama, crkvom pa čak određivalo i način vladanja. Činilo se kao da će zemaljski prostor nestati iz ljudske spoznaje, jer ga je čovjek, živeći u strahu, samo kroz strah i spoznavao i ograničavao da bi dohvatio i spoznao onaj drugi obećani. U srednjevjekovnoj filozofiji je, univerzum konačan, a sastoji se od nebeske sfere sa zemljom u njenom središtu. Iza te sfere je bilo božansko carstvo, vječni prostor vječnog postojanja. U tako shvaćenom univerzumu nema homologije, tu dolazi do privilegiranosti mjesta koji čovjek može ili smije zauzeti u prostoru. Vrijeme je bilo podijeljeno na vrijeme života u grijehu na zemlji i vrijeme blaženstva u Raju.
Otkrićem heliocentričnog univerzuma se pojavljuje fizikalni prostor koji je neograničen i iza kojeg više nije bilo mjesta za još neki nevidljivi, zamišljeni prostor. No tako shvaćen prostor je bio apsolutan i podlijegao zakonima klasične fizike iz kojih je proizašla mehanika i mehanističko spoznavanje svijeta. Vrijeme je definirano kao trajanje potrebno za obavljanje neke radnje.
Otac tog mehanističkog spoznavanja svijeta Descartes dijeli realnost na dvije, potpuno različite, kategorije: kategoriju materijalnog i kategoriju duševnog. On time ostavlja mogućnost postojanja duševnog realiteta. Izreka :" Cogito, ergo sum"- , nije usidrila realitet u fizikalni prostor, nego u nematerijalni svijet misli. Polazeći, kao Pitagora i Platon od modela matematičkog razmišljanja, Descartes počinje dvoumiti nad svime što je naučio, pa i nad svojim osobnim mislima. To dvumljenje ga povlači sa periferije, kao neka vrsta spirale u središte razmišljanja, u kojem on postaje mislioc. Pravi mislioc dvoumi, nije siguran, on se pita i odgovara sam, traži istinu i tako postoji. Deskartes je već onda upozoravao čovjeka na važnost dianoetike, umijeća razmišljanja.
Descartesova poznata izreka u kojoj on potvrđuje realitet misonog svijeta u izvornom obliku znači:"Ja dvoumim, ja mislim, ja postojim."
U vrijeme renesanse je suzbijeno "naučeno neznanje", čovjek je počeo slobodno misliti i ponovo vrednovati sebe, svoje tijelo i prostor u kojem je živio. Fizički, ovozemaljski prostor je postao beskonačan, izgubio je hijerarhisku podjelu srednjevjekovnog shvaćanja pa su se tako polako otvarala vrata svakodnevnom životu sa svim njegovim ljepotama. Vraćajući se ponovo starogrčkoj mudrosti čovjek je postao svjestan svoje vrijednosti u zemaljskom prostoru. Fizički prostor se širio, a i religiozna shvaćanja su počela dobivati ljudskije oblike. Nestajala je inkvizicija i gasile se lomače. Duša, to nematerijalno bogatsvo svakoga čovjeka, ima svoj prostor koji izrasta iz načela njegova vremena, iz treptanja njegovih misli i slično svemiru, se širi. Preuzevši Platonovu ideju mi danas taj uvijek nastajući i šireći prostor nazivamo univerzum misaono- osjetilno- osjećajnog u nama. Kako zamisliti tu vremensku prostornost, na koji način si stvoriti ideokinetičku, misaonu sliku? Platon je u svojoj filozofiji o prostoru njegovao izraz Choreosophia, sastavljen od dvije riječi: choros- kružnica i sophia- mudrost. Platon i njegovi učenici, kao nasljednici Pitagore, opsjednuti traženjem uzroka postojanja kružnice u prirodi i u životu, studiraju harmoniju njenog oblika, koju jedino mogu objasniti i dokazati čistom matematikom, jer u matematici susrećemo etiku spoznaje, koja je osnova etike svjesti.
Kružnica je simbol za skladnost i savršenstvo prostora, a ako joj dodamo dimenzije postaje kugla, najsavršenije geometrijsko tijelo. Umijećem razmišljanja ja svoj utjelovljeni um smještam u prozračnu kuglu i moja misaona slika postaje mali svemir, univerzum moga uma. Misao postaje prava, čista misao tek onda kada smo spremni, odbaciti prijašnju koja se pokazala kao kriva. To je uvjet za međuljudsko komuniciranje i konačno razumjevanje. U tome se sastoji osnovna dianoetike i razvoja filozofije, misao koja osvješćuje dušu i pristaje na pravu istinu pa bila ona i drugačija od osobno spoznate. Ideja, moja zamisao o univerzumu umnoga u meni je postala misaona slika univerzuma misaono-osjetilno- osjećajnog u meni, ostaje pohranjena u mom pamćenju i postaje svjedokom istinitosti tvrdnje da "duša" ima svoj prostor- vrijeme i da ja tu svjetlosnu dimenziju umijećem razmišljanja i stvaram.
- Ignorantia...naučeno neznanje, nepoznavanje, neukost, prezir...
- ignorantia nocet...neznanje škodi...
- ignorantia legis non exudat...nepoznavanje zakona ne ispričava...
- i iz korijena te riječi iznjedreni pojmovi ignorant...neznalica...
- ignorirati...ne znati...
Doživljaj i spoznaja ljudske duše sigurno ne spada u slijed ovih pojmova, ona je vječna magistra vitae, u njoj se krije božanska iskra, ona je entitet dobrote, vjerovanja i ljubavi.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
poglavlje "Svijest o prostor- vremenu" str, 143.
bglavac
edin.kecanovic
